Brigadir HV-a Ilija Vincetić i Udruga Žene u Domovinskom ratu – Zadar: NIKADA VIŠE NAŠA DJECA SAMA SEBI GROBOVE KOPATI NEĆE“!!

Poštovane prijateljice i prijatelji!

Jučer, 12. prosinca, na poziv Udruge dragovoljaca i veterana DR Voćin,članice udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar, posjetile su Voćin, dan uoči hodočašća Hrvatske vojske i policije u znak sjećanja na zločin srbočetničkog agresora nad Hrvatima Voćina.

Pomolili smo se na spomeniku žrtvama u središtu mjesta, odali dužnu počast žrtvama, zapalili svijeće, i čitajući naglas imena uklesana na kamenoj ploči, pokušali smo, na trenutak bar, ne prozvati, nego DOZVATI, svaku žrtvu, imenom i prezimenom, osobno reći ljudsko HVALA!

ZA DOMOVINU!

ZA SLOBODU!

ZA MJESTO NA KRIŽU!

Ti ljudi, krivi samo zbog toga što su Hrvati, imaju svoja osobna imena.

Prezimena.

Prošlost.

Obitelji.

Živote!?

Živote su im zločinci uzeli.

Na silu.

Kako bi drugačije?

Neljudski.

Brutalno.

Jesu li im uzeli budućnost?

Hoće li njihova žrtva u zaborav?

To o nama ovisi.

O nama, koji živimo.

Posjetili smo i mjesnu crkvu, do temelja razorenu u Domovinskom ratu.

Još jednom, na još jednom mjestu stradanja, barbarizam.

U izvornom, nepatvorenom obliku.

Pokušali su ubiti, besmrtnu dušu.

Ono što duša baštini.

Nosi.

Ono što duša jest!!

Nakon toga, domaćini, su nam organizirali susret i razgovor s preživjelim logorašima i članovima obitelji žrtava.

Iscrpno su nas upoznali s okolnostima, razmjerima, zločina, bestijalnosti, oneljuđenih zločinaca, skrivenih u likovima dojučerašnjih prijatelja, sumještana, poznanika, susjeda.

O namjeri koja se transgeneracijski prenosila, baštinila, u majčinom mlijeku živjela!

Jeste li sigurni, vi koji u ime žrtve opraštate, koji abolirate i zločince i zločin, koji zaborav zazivate, jeste li sigurni da mrtva je namjera?

Da se zločin ne sprema, PONOVITI?

U iscrpnom izlaganju, predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana DR Voćin, gospodin Darko Božičković. Preživjeli logoraš, detaljno nas je upoznao s okolnostima stradanja svake žrtve, razgovarali smo s preživjelim logorašima, članovima obitelji žrtava.

Slušajući ovo potresno svjedočenje, zapisah:

„Ima li mjesta, na tijelu tvome, Domovino, za nove rane?

Ima li mjesta na kojemu rana, ne dodiruje ranu?

Tko može oprostiti, u ime onih, koji ne ostaviše potomaka?

Jesu li kosti naše, Domovino, jesu li dovoljno snažan temelj, ili treba još?

ŽRTAVA!!

Koje od svoje djece da ti dam?

Kako odabrati?

Po kojim kriterijima?

Čijim?

Ako svu vodu potrošite, na pranje svojih ruku, (a znate dobro od čega ih perete) vi Pilati ovovjeki, ako potrošite svu vodu, čime ćete oprati sramotu, sa svojih izdajom obilježenih lica?

Čime ćete vi, koji Domovinu u vrijeme sjetve poznavali niste, a danas žanjete plodove naše žrtve, čime ćete umiriti savjest, kada vas posjeti?

A hoće!

Bojite li se, vi, koji žanjete danas, bojite li se neizrečene kletve, pitate li se:-„Na čiju djecu će pasti“?

Ako bude pravde?

A bit će!!

I zapamtite, vi, koji danas plodove naše žrtve žanjete, vi koji svoju majku branili niste, a mogli ste, morali, vi koji ne ćutite njene rane, vi koji ste gori od onih koji su nas napali, vi koji na oprost, na zaborav, u naše ime pozivate,

NIKADA VIŠE NAŠA DJECA SAMA SEBI GROBOVE KOPATI NEĆE“!!

Otišli smo, potreseni, duboko ganuti, osjetili smo, dodirnuli, zagrlili.

Preživjele.

Članove obitelji umorenih.

Čuli smo.

Razumjeli.

Boli nas.

Bit ćemo Vam svjedoci!¨!

Hvala vam dragi prijatelji.

Hvala vam članovi obitelji žrtava.

Bogatiji smo.

Za novu ranu.

Za nova prijateljstva.

Za novo zrno bisera u nisci naše Kalvarije.

I jači.

Puno smo jači!!

Udruga Žene u Domovinskom ratu – Zadar/Brigadir HV-a Ilija Vincetić /Hrvatsko nebo