Diplomatsko-obavještajni rat protiv Hrvatske i dalje traje

Sve je manje ljudi koji imaju dovoljnu količinu stručnog i povijesnog znanja na osnovu kojeg mogu jasno zaključiti kakva se budućnost kuha pojedinim narodima iza zavjesa mračnih loža elitnih društava u svijetu. Ali i bez toga, sve je više onih što ne vjerujuu pravdu i dobre namjere ‘nevidljivih’ centara moći koji ogrnuti plaštem ‘medunarodne zajednice’ usmjeravaju događaje i upravljaju svijetom u kojem živimo.

Čak se i površnom pratitelju medija danas neizbježno nameće uvjerenje kako je ono što nam se javno nudi kao objašnjenje za određene događaje i odluke samo privid. Dok se prava istina i pravi cilj vješto maskiraju i skrivaju izvand omašaja upućenosti običnog čovjeka.

ledajućikroz tu prizmu prošlotjednu apsurdnu presudu bivšim političkim i vojnim čelnicima Hrvatske i Herceg-Bosne za agresiju na BiH i šokantnu smrt časnog generala Praljka u sudnici tzv. Haškog suda jasno je kako je taj ‘sud’ izložio hrvatski narod do te mjere nepravdi i poniženju da kada to ne bi bilo žalosno i mučno bilo bi idiotski smiješno.

No, takvoj kolosalnoj prostituciji pravde i ponižavanju Hrvata na kraju tragično završene cirkusne predstave, zvane Haaški sud za bivšu Jugoslaviju, mogu se smijati jedino njegovi osnivači i mentori iz sjene, skupa sa Šešeljem, Vučićem, Dačićem, Dodikom, Savom Štrbacem, Mesićom, Pusićkom, Antom Nobilom i ostatkom razjarenog i osvetoljubljivog jugoudbaškog krda u Hrvatskoj koje je padom Jugoslavije palo na najnižu civilizacijsku razinu, odakle koristi svaku prigodu kako bi nanijelo štetu hrvatskom narodu i potkopalo njegovu novostvorenu državu.

Opće je poznato da su nakon raspada Jugoslavije, Hrvatska i BiH bile žrtve brutalne velikosrpske agresije čiji je cilj bio javno proklamirano proširenje srpskih granica na Zapad i etničko čišćenje Hrvata i muslimana s okupiranih teritorija. Nakon što su kolone tenkova posipanih cvijećem krenule iz Beograda na krvavi pir u Hrvatsku i dalje u BiH, svakome sa zrnom mozga u glavi bilo je jasno da tu imamo jednu zemlju (Srbiju) koja je bila agresor i dvije zemlje (Hrvatska i BiH) koje su bile žrtve njene agresije. Zar užasi Vukovara, Ovčare, Lovasa, Osijeka, Siska, Petrinje, Gospića, Zadra, Škabrnje, Nadina, Dubrovnika, Prijedora, Bjeljine, Sarajeva, Bihaća, Srebrenice… nisu dovoljni dokazi za to?

Jedino ‘međunarodna zajednica’ zemalja stvaratelja bivših Jugoslavija ‘nije znala’ tko je u tom ‘ratu balkanskih plemena’ bio agresor, a tko žrtva. Čekala je da odluku o tome donese takozvani tribunak za bivšu Jugoslaviju u Haagu, koji je sama osnovala i uzdržavala. Isto onako kako je u prošlosti, stvarala i uzdržavala bivše Jugoslavije. A danas, na isti način i s istim ciljem, stvara i uzdržava ‘novu’ – Regiju.

Drug Tito i Dan Republike

I konačno, punih 26 godina nakon izbijanja sukoba, taj skupi multimedijski show koji je, nekom magičnom slučajnošću, počeo s radom baš na rođendan druga Tita (25. 5.) i baš na dan najvećeg praznika bivše Jugoslavije (29. 11.) donio je presudu da su agresori bili – Hrvati.

Svakom onom tko je dovoljno ozbiljno i kvalitetno pratio rad tzv. Haaškog suda za bivšu Jugoslaviju, posebice nakon njegove zadnje presude, postal je potpuno jasno da je on bio samo pričuvna varijanta u slučaju da Milošević ratom ne uspije ostvariti zacrtane ciljeve i ne pokori neposlušnog Tuđmana i slobodoljubive Hrvate. Preciznije rečeno, vrlo vješto izrežirani nastavak sabotaže i slamanja novostvorene hrvatske države drugim sredstvima, nakon što to velikosrpska oružana agresija nije uspjela.

Na jedan ili na drugi način, utapanje neželjene hrvatske države u ‘novu’ – Regiju, bio i ostao geostrateški imperativ ‘međunarodne zajednice’ zemalja osnivača bivših Jugoslavija i bivšeg ‘Haaškog suda’.

Jedna mudra kineska poslovica kaže – što rijeka skriva na dnu vidi se kada voda padne nisko. Kada je počeo s radom tzv. Međunarodni kriminalni sud za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, cijela pravdoljubiva svjetska javnost pozdravila je njegovo osnivanje jer se očekivalo da će taj sud procesuirati i osuditi stvarne i genocidne velikosrpske manijake, na čelu s Miloševićem.

No, uz podizanje prvih optužnica protiv hrvatskih branitelja, za nesumljivo stvarne, ali u usporedbi s monstruoznim zločinima i razmjerima velikosrpskog nasilja u agresiji na Hrvatsku, prilično „minorne“ zločine, počinjene iz osvete, s vremenom se sve više uočavalo da nove, i sve teže, optužnice idu prema samom vojnom i političkom vrhu Hrvatske. Odnosno da se ide na izjednačavanje krivice i stvaranje pretpostavki za ostvarenje nekih drugih političkih ciljeva. Što samo po sebi nije bilo u skladu s temeljnom funkcijom tzv. Međunarodnog kriminalnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije.

Dokaz?

Florence Hartman, bivša glasnogovornica haaškog tribunala koja je iznutra imala pristup mnoštvu povjerljivh informacija, ogorčena političkim opstrukcijama i manipulacijama iza zavjese tog ‘suda’, odlučila je napisati knjigu ‘Mir i kazna – tajni ratovi politike i međunarodnog prava’. U toj knjizi ona na više mjesta spominje ‘anglosaksonsku urotu’ po kojoj su ‘određene sile izvan suda, kontrolirale i vodile ključne epizode svakog slučaja’.

Trajna nagdoba s Beogradom

Jasno je, dakle, tko je davao smjernice i određivao okvire unutar kojih će se dijeliti tzv. haška pravda. I zašto je, u slučajevima kada se sudilo Hrvatima, tužiteljski tim uvijek bio sastavljen od vrhunskih britanskih odvjetnika i pravnih stručnjaka.

Kada se tome doda još i javno priznanje jednog od najuglednijih sudaca, tog tribunala, Geoffry Nicea, da se glavna tužiteljica Carla del Ponte tajno nagodila s Beogradom, onda se očito vidi da ‘međunarodna zajednica’ u haaškim procesima apsolutno ništa nije prepuštala slučaju. Kako bi se skinula odgovornost sa Srbije kao jedinog izvora agresije i u međunarodno pravo ugradila ‘istina’ da je Hrvatska agresor i izvršiteljica ‘zločinačkog pothvata’.

Dakle, kada je ‘haaški tribunal’ osudom tadašnjeg vojno–političkog vodstva Hrvatske i Herceg Bosne za agresiju i ‘udruženi zločinački pothvat’ pao na kraju toliko nisko jasno se uvidjelo kako je ‘međunarodna zajednica preko njega sudila Miloševiću i velikosrbima zato što u ratu s Hrvatima nisu uspjeli ostvariti ono što se od njih očekivalo, a Hrvatima zato što su uspijeli ostvariti – ono što se od njih nije očekivalo. Iz svega se lako da zaključiti kako je ‘međunarodna zajednica’ s centrom u Londonu tom posljednjom presudom zapravo željela kazniti hrvatski narod upravo zbog uspješnog otpora kojim je u Hrvatskoj i BiH onemogućio uistinu zločinački projekt stvaranja Velike Srbije.

Za bolje razumijevanje rada i presuda ‘haaškog’ suda treba istaći činjenicu da su centri moći zemalja osnivača bivših Jugoslavija u prošlom stoljeću bili apsolutni protivnici i grobari hrvatske slobode i države. Koji već više od stotinu godina sebi uzimaju pravo nanositi takvu nepravdu Hrvatima jer to zadovoljava njihove interese. Ekskluzivnim pravom na prekrajanje hrvatske povijesti i budućnosti po mjeri vlastitih interesa, upravo na primjeru posljednje haaške presude, ta je politika ponovo pokazala svoje staro i ružno lice.

Nažalost, mora se priznati kako stoljećima mukotrpno čekana I u obrambenom Domovinskom ratu konačno postignuta sloboda hrvatskog naroda, nije dovela do promjene političke strategije Londona. Njegova službena politika, ‘fighting for British interests whatever right or wrong on issue’, u posljednjih stotinjak godina žestoko se protivi bilo kakvoj samostalnosti Hrvatske, koja odbija biti u okviru šire balkanske zajednice pod kontrolom Srba.

Tako je još prije početka rata i neizbježnog raspada bivše Jugoslavije, ‘međunarodna zajednica’ njenih osnivača odlučila da će u postjugoslavenskom vremenu djelovati na ograničenju suvereniteta država nastalim njenim raspadom, s izuzetkom Slovenije.

Svim drugima, diplomatskim kanalima i u izravnim kontaktima dato je do znanja da se bivša jugobalkanska zajednica, u ovom ili onom obliku i pod bilo kojim drugim imenom, (uz obavezno davljenje Hrvatske) mora održati. Tako je krajem 1993. kada se već vidijelo da Milošević neće uspjeti slomiti žilavi otpor Hrvata, pri ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije u Londonu, a malo kasnije i u Bruxullessu, osnovan odjel za ”Zapadni Balkan”. Kojem je dat zadatak da na oku drži sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije, poglavito Hrvatsku, kao ključnu zemlju za uzdržavanje i stabilizaciju tog prostora.

Podsjetimo se malo kako je ta ista ‘međunarodna zajednica’, koja je na tzv. Haaškom sudu za ‘zločinački pothvat’ upravo osudila one Hrvate koji su stali u prve redove obrane protiv barbarskog divljaštva i genocida što ga je za sobom ostavljao Miloševićev velikosrpski fašizam, prije toga, tog istog Miloševića uzgojila, učvrstila na vlasti u Srbiji i dala mu zeleno svjetlo za agresiju na Hrvatsku i BiH.

Britansko udovoljavanje Beogradu

Ugledna britanska autorica i stručnjakinja za Balkan, Carole Hodge, u svojoj knjizi ‘Britain and the Balkans’ piše: ”Temeljita analiza događaja u Jugoslaviji iz razdoblja neposredno prije izbijanja rata 1991 god. pokazuje kako se, dok je zemlja padala u sve dublju gospodarsku,političku i socijalnu krizu, Miloševićev položaj neprestano pogoršavao, čak i u samoj Srbiji. No, Miloševiću su u pomoć priskočili izvan Jugoslavije, naročito Velika Britanija, i omogućili mu da ovlada vojskom te glavnim političkim i gospodarskim strukturama moći. Tako je on potkraj 1991. ponovo čvrsto zasjeo u sedlo iz kojeg je (nakon Hrvatske o. a.) područje vojnog djelovanja mogao proširiti i na BiH ”. Ona dalje nastavlja iznoseći dokaze za svoje tvrdnje i zaključuje: ” Britansko udovoljavanje Beogradu postalo je glavno obilježje britanske politike u toj regiji, a Britanija je najvećim dijelom tog desetljeća utjecala i na oblikovanje politike međunarodne zajednice na Balkanu”.

Službeni Londonu to vrijeme zapravo i nije skrivao svoje simpatije i podršku Miloševiću, videći u tome čin spašavanja Jugoslavije. Sve dotle dok je bio uvjeren da će on izići kao pobjednik iz rata s Hrvatima. Tako je primjerice, u to vrijeme vrlo arogantni ‘mirotvorac’ i supresjedatelj Mirovne konferencije za bivšu Jugoslaviju, lord David Owen, u jeku najžešćeg velikosrpskog masakra civila, etničkog čišćenja i razaranja u Hrvatskoj i BiH, javno govorio kako je prostoru bivše Jugoslavije potrebna kralježnica i kako su samo Srbi u stanju biti ta kralježnica. Uz to je u svojim javnim istupima često ponavljao kako je Slobodan Milošević jedini političar od formata u čitavoj Regiji, a Srbi narod koji treba poštovati. Zbog toga ga je Haris Silajdžić proglasio ‘najvećim advokatom Velike Srbije i diplomatskim šljamom’.

Mogli bi nabrajati još puno sličnih izjava i poteza Londona po kojima se lako može zaključiti kako je Velika Srbija, u formi nove Regije, nakon propasti Jugoslavije bila i ostala strateški cilj britanske politike.

Francuski filozof, Alain Finkielkraut, u svega dvije rečenice vrlo je koncizno zaključio o čemu se tu zapravo radi: ”Ne strah od usitnjavanja, već strah od njemačke moći potakao je Englesku i Francusku da što duže ostave slobodne ruke Miloševiću. Bolje je smatrali su, Velika Srbija stvorena snagom oružja nego da Njemačka proširi zonu marke i svoju sferu srednjeeuropskog utjecaja iskoristivši raspad Jugoslavije ”.

Treba li se dakle onda čuditi zašto, dok su u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH (koja se ni po čemu nije razlikovala od one Hitlerove na Poljsku i Čehoslovačku) Miloševićevi velikosrpski fašisti žarili i palili, masakrirali i etnički čistili nezaštićeno stanovništvo s okupiranih teritorija, ‘međunarodna zajednica’ Londona i Pariza ne samo da nije poduzimala ništa da ih zaustavi, većim je naprotiv, ograđujući Hrvatsku i BiH visokim zidom embarga i izolacije, olakšavala posao.

Nagradili su Miloševića polovicom BiH

Istovremeno, Ameriku i druge europske zemlje koje su željele pomoći žrtvama Miloševićeve agresije, službeni London i Paris odvraćali su od toga i zadržavali ih da godinama sjede na ogradi i mirno promatraju velikosrpsko krvavo orgijanje u ‘balkanskom ghettu’. Tek kada su, nakon ‘Oluje’ sa zaprepaštenjem uvidjeli da će i u BiH pobjedu neplanirano izvojevati ‘pogrešna’ strana, na brzinu su zaustavili rat, nagradili Miloševića polovicom BiH i nakon toga osnovali ‘Haaški’ sud kako bi za taj ‘zločinački pothvat’ osudili neposlušnog Tuđmana i kaznili Hrvate.

Takvu su politiku ‘međunarodne zajednice’ i tzv. Haaškog suda, nakon Tuđmanove smrti, u potpunosti ili djelomično prihvatili i podržali na vlast u Hrvatskoj ponovo instalirani odnarođeni i sluganstvu odani bivši jugopolitičari.

Od tada se osloboditeljski Domovinski rat Haagom i ‘bivšim’ Jugoslavenima sustavno kriminalizira, Hrvatska detuđmanizira,ponovo trpi ‘antifašistički’ preodgoj i programirano vraća u bivši kavez ‘nove’ balkanske zajednice.

Sve te dakle priče o tobožnjem pravednom suđenju tzv. Haaškog suda, posebice u slučaju ‘Prlić i ostali’, puke su tlapnje i teatralni cirkus namijenjen mazanju očiju zbunjenom i naivnom narodu. Očito, ta presuda nema nikakve veze s agresijom na BiH, ‘udruženim zločinačkim pothvatom’ tadašnjeg hrvatsko-hercegbosanskog čelništva i njihovom navodnom krivicom. Radi se jednostavno o progonu, žrtvovanju i osudi nevinih ljudi radi strateških i političkih interesa ‘međunarodne zajednice’zemalja osnivača bivših Jugoslavija i njihovog tradicionalnog velikosrpskog saveznika.

Pun opseg konspiracije, manipulacija i drugih nečasnih radnji koje se kriju iza presuda tzv. Haaškog suda, posebice ljudima koji su se najviše istakli u uspješnoj obrani od velikosrpske agresije, vjerojatno se nikada neće saznati. Ali će se posljedice pretvaranja žrtve agresije u agresora još dugo osjećati.

Nemojmo se zavaravati, presuda o agresiji na BiH i ‘udruženom zločinačkom podhvatu’ tadašnjeg političkog i vojnog vrha Hrvatske i Herceg Bosne bez sumnje će baciti ružnu sjenu na borbu hrvatskog naroda za vlastitu slobodu i odbranu od velikosrpske agresije. Ali i općenito na ugled hrvatske države i svakog Hrvata koji želi živjeti slobodno.

Ona je jasan signal da se oni koji se nisu i neće pomiriti s hrvatskom slobodom i državom, nikada neće prestati s uništavanjem svakog uspjeha i moralnog kredibiliteta hrvatskog naroda. Osude, ucjene i sabotaža Hrvatske ostat će konstanta njihove politike kako bi se duh optimizma i nade u bolji život u vlastitoj slobodnoj državi raspršio kao nešto što nema nikakvu vrijednost.

Nesporna je činjenica da je Hrvatska pobijedila u obrambenom ratu protiv velikosrpskog agresora i postala slobodna i suverena država. Ali o prestanku diplomatsko–obavještajnog udruženog pothvata ‘međunarodne zajednice’, velikosrba i ‘bivših’ Jugoslavena protiv njene slobode i suverenosti, očito nema ni govora.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo