Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka

Godine 399. godine p. n. e. jedan je uznik popio otrov i od svih kazni izabrao smrt iz razloga što njegov svjetonazor nije trpio odstupanje od ćudoredne potke njegovog bitka. Smatrao je kako društveni zakoni postoje radi pravde i zaštite čovjeka, i da su nužna zamjena prirodnom pravu utemeljenom na biti svijeta. Držao je kako su prirodni zakoni nedostižni ideal, slijedom čega zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni, postaju najbolja zamjena za univerzalni zakon i stoga su vrijedni poštovanja.

Nadalje, cijenio je kako društvene zakone treba provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem, te da ih svatko tko živi u zajednici mora prihvatiti ili napustiti društvo ukoliko ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju.

Sudili su mu pak iz razloga što je svojima moralnim autoritetom navodno štetno djelovao na mladež. Sudili su mu zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih nije bio spreman odustati, te je postao žrtva povodljivosti mase za netočnim činjenicama. Svoj kraj dočekao je miran i staložen, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane moćnika, iako je znao kako u njegovim postupcima nije bilo djelanja vrijednih osude i prezira.

Proglašenje moralnog imperativa zločinom

Godine 2017. jedan je drugi uznik skončao na istovjetan način iz razloga što je ispunjavao svoju ustavnu dužnost sudjelovanja svih za to sposobnih državljana u obrani Republike Hrvatske i hrvatskog naroda. Za trenutak završetka svog ratničkog puta izabrao je čas izricanja presude na jednom ne političkom, već politikantskom tribunalu, odnosno sudištu čije su odluke vidno opterećene interesima globalnih centara moći i koje unose intrige u pravni te politički život pojedinca i zajednica na koje se odnose. Za odašiljanje svoje poruke urbi et orbi izabrao je trenutak ogoljenja lažnog činjeničnog supstrata i kršenja osnovnih načela kaznenog prava učinjenog u presudi koja ga je nepovratno stigmatizirala kao ratnog zločinca.

Obvezujuće posljedice haške presude

O haškom tribunalu misliti može tko što hoće.

Međutim, nepobitna jest činjenica kako su njegove pravomoćne odluke neoborive i obvezujuće, jer smo na to sami pristali. Odluke naznačenog sudišta ne predstavljaju objave na društvenim mrežama čiji sadržaj netko može, ali i ne mora akceptirati. Njih se ne može upotrebljavati selektivno pa ih glorificirati kada se poklapaju sa uvjetno rečeno našim stajalištima, odnosno odbacivati ih sa gnušanjem ukoliko nam ne idu u prilog. One trenutkom svoje pravomoćnosti izazivaju sve uobičajene pravne posljedice, od ne bis in idem (prigovor presuđene stvari) do res judicata pro veritate habetur et facit ius inter partes (pravomoćna odluka uzima se istinitom i čini pravo među strankama). Pri tome više nije važno što se u njima krši načelo nullum crimen nulla poena sine lege iz razloga što se okrivljenici kažnjavaju i za djela koje prethodno nisu kao kaznena utvrđena zakonom i međunarodnim aktima.

Nekonzistentnost suđenja ne umanjuje pravnu moć presude – odgovornost elita

Nije bitno što se postupci vode ne samo protiv fizičkih osoba, nego već i protiv država te određenih politika. Nije bitno ni to što je tribunal u konkretnom slučaju odstupao i od svoje dosadašnje prakse. Bitno je da iz odluke o krivnji šestorke proizlazi i krivnja države Hrvatske za agresiju, a implikacijama ovog utvrđenja na položaj naše zemlje svjedočiti ćemo ubrzo.

Stoga, zdvajati nad učinjenom nepravdom čije izvorište nalazimo navodno u međunarodnoj zajednici jest jalov posao. Za sve što se događalo u Hagu i oko njega krivi smo svi jer smo slobodni i bez pritiska birali političke elite koje nisu bile sposobne ni artikulirati, a kamo li zaštititi osnovne nacionalne interese. Haški sud osnovan je Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN 827 u svibnju mjesecu 1993. U travnju 1996. godine Republike Hrvatska donijela je quasi Ustavni zakon o svojoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom, iako su njegove odredbe bile suspektne s obzirom na ustavnu zabranu izručenja hrvatskih državljana i ustavne obveze osobite skrbi Republike Hrvatske dijelovima hrvatskog naroda koji žive u drugim državama.

Ustavnopravno pokriće haškoga sudišta u Hrvatskoj

Materijalnopravno, iako dvojbeno, ustavnost naznačenog zakona potvrdio je u svojim odlukama i Ustavni sud Republike Hrvatske (primjerice U-I-252/1996) rekavši kako je ovdje zakon pogrešno nazvan ustavnim zakonom, jer on to nije s obzirom na način donošenja. Ustavni sud pritom je naveo da je riječ o falsa nominatio koja ne mijenja pravnu prirodu zakona. Međutim, ovdje je Ustavni sud kazao i da norme implementacijskog prava, nastale kao rezultat obveze proistekle iz prinudne naravi akata tijela UN, nisu te koje bi, same po sebi, imale derogirajući učinak na domaći ustavni poredak.

Politički razlozi uspostavljanja haškog prioriteta

Uzimajući u obzir mogućnost pojave političkih otpora u državama kojih se najizravnije tiče uspostava međunarodnog kaznenog zakonodavstva i sudovanja, a imajući u vidu egzistentne pravne zapreke za predaju vlastitih državljana sadržane u ustavnopravnom i zakonodavnom uređenju većine tih država, prema mišljenju Ustavnog suda tvorci mjerodavnih akata uspostavili su odnos prioriteta međunarodnog prava pred domicilnim pravnim sustavima, kao i prioritetnu nadležnost međunarodnog sudstva pred nadležnošću domicilnih sudova, dok su države obvezane neposredno primijeniti međunarodno pravo ili modificirati unutarnje zakonodavstvo izmjenom postojećih ili donošenjem novih zakona, uključujući tu i ustave. Ustavni sud zaključuje kako donošenje spornog Zakona prema Ustavnom sudu stoga nije nametalo potrebu za izmjenom sadržaja ili derogiranjem članka Ustava koji je priječio izručenje hrvatskog državljanina drugoj državi, budući da je tribunal tijelo osnovano aktom UN koji obvezuje države na potpunu suradnju. Predaja okrivljenika tribunalu stoga se ne odvija između dviju država i ne smatra se suprotnom eventualno postojećoj zabrani izručenja sadržanoj u nacionalnom ustavu ili drugom odgovarajućem nacionalnom pravnom aktu.

Druge pravne mogućnosti su založene za pristup euroatlantskim integracijama

Ovakvo tumačenje uspostavlja prioritet međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja pred nacionalnim pravom i nacionalnim sudovanjem. Međutim, ne treba se puno uložiti truda da bi se u komparativnom pravu našli i drugačiji primjeri koji međunarodne ugovore i obveze tretiraju prije provedbe u skladu sa domicilnim ustavima shvaćenim kao najvišim i temeljnim pravno-političkim aktima neke države i društva. Zapravo ovakvo tumačenje upućuje na ponašanje sukladno političkom pragmatizmu koje i nema puno doticaja s pravom i pravdom. Ovdje je dio nacionalnog suvereniteta i ustavnosti založen u cilju ostvarivanja euro-atlantskih aspiracija, odnosno neke su se ljudske sudbine svjesno žrtvovale olako držeći kako će pravda biti osnovna misao vodilja djelovanja Haškog tribunala. Mučno je i teško ovdje bili prihvatiti uobičajena opravdanja kako je to bilo politički i povijesno nužno, kako smo sve morali učiniti upravo kao što je i učinjeno jer naša snaga u međunarodnoj zajednici nije velika. O prelasku kvantitete u kvalitetu bajali su samo perjanice marksizma, dok je predaja ili prodaja nacionalnih interesa uvijek posljedica nekih drugih partikularnih interesa.

Nakon političko-pravnog kapitulantstva slijedi lov na glave

Nakon političko-pravnog kapitulanstva nastupio je lov na glave koji se je više ili manje intenzivno odvijao pred nijemim narodom hrvatskim. Po blatu su se vukli naši ratnici od kojih su neki bolje prolazili pred tribunalom jer su u trenutku izricanja presuda u njihovim postupcima postojali određeni politički interesa slijedom kojih je bilo oportuno suditi blaže. Nažalost, inima su zvijezde bile naklonjene drugačije, pa je njihovo demoniziranje dostiglo epske razmjere. Neki su i smrtno stradali i prije započinjanja pravosudnih postupaka pred našim sudovima zbog neadekvatnog tretmana, odnosno zbog bestijalnog odnosa represivnog aparata.

Časnik, a ne oficir – poredak ubija uzore

Ratnik koji je na sebe digao ruku 2017. bio je opterećen nizom posebnih otežavajućih okolnosti koje su ga predisponirale za žrtvu u izigravanjima pravde. Naime, on je bio u punom smislu riječi časnik a ne oficir. Osoba izuzetnog obrazovanja i intelekta koja se nikako nije uklapala u stereotip o gospodarima rata s Balkana ili o krvožednim Hrvatima alias ustašama. Čovjek koji je u svom domu štitio i hranio stradalnike iz korpusa neprijateljskog tabora, čovjek koji je oslobađao ratne zatvorenike i vlastitim tijelom na prvoj crti bojišnice branio civile. Čovjek koji je po svom držanju trebao i morao biti uzor mladim generacijama. I upravo zbog toga je trebao biti posebno društveno eutanaziran kao moralna nakaza kako slučajno ne bi netko neutralan sa strane došao do zaključka da je u balkanskom ratnom kotlu bilo i osoba sa ljudskim likom i djelom. Svi moramo biti jednako krivi i jednako kažnjeni u prkos istini koja je samo jedna i koju ne pišu pobjednici već faktografija.

Može li Ratnikov gromoglas potaći uspostavu novoga poretka vrednota u Hrvatskoj?

Još nam u glavama nije utihnuo pucanj kao poruka čovjeka koji je cijenio kako mu je bilo lakše provesti 30 godina u zatvoru nego živjeti u ovakvoj Hrvatskoj, a pred nas je stavljena poruka čovjeka koji se je rodio kao Slobodan i koji je kao takav odlučio umrijeti te podnijeti žrtvu u cilju konačne uspostave integralne slobode u Hrvata, shvaćene kao opstojnosti slobodne države bez vanjskih tutora, zatim slobodnog društva bez mentalnog terora te na kraju slobodnog pojedinca kojem manjina slijedom dogme o političkoj korektnosti ne opstruira uspostavu demokratskih odnosa utvrđenih na temelju većinskog javnog mnijenja. Uz to, svakodnevni teret na savjesti trebale bi nam biti i sudbine preko 3.000 inih znanih i neznanih ratnika koji su svoj očaj zamijenili sa smrtonosnom odstupnicom uslijed beznađa i odsustva zdrave perspektive.

Vrijeme je za otrežnjenje

Ako se do sada nismo otrgnuli iz čvrstog stiska društvene letargije, vrijem je za svekoliko otrežnjenje. Predugo su ovo društvo vodile osobe s kodnim imenima poznatim sigurnosnim sustavima propale federacije kao i petrifizirani komunisti praćeni crvenom zlatnom mladeži. Vrijeme je za rasvjetljavanje djelovanja svih koji su se ogriješili o interese neovisne nam države i njezinog naroda kao i za njihovo privođenje licu pravde ili društvenoj osudi sukladno težini počinjenih nedjela. Međutim, ne ohrabruju poruke koje u posljednje vrijeme dobivamo od strane državnog vrha. Većina njih predstavlja isprazni politički žargon lišen svakog realnog značenja i uporabne vrijednosti.

Besmislena floskula – „okretanje budućnosti“

Prva je besmislica ona o potrebi okretanja ka budućnosti. Naime, budućnost je sama po sebi nedefinirana i nepredvidiva, jer još nema svoju pojavnost u društvu. Predviđanje budućih događaja je poprilično nenaučna metoda kojom bi se trebali uređivati odnosi u sadašnjosti. S druge strane, ljudi se, za razliku primjerice od nekih rakova, u pravilu uobičajeno kreću prema naprijed, pa okretanjem mogu gledati samo na put kojim su došli. Stoga, ako se čemu trebamo okrenuti, onda je to isključivo iskustvena spoznaja. Povijest je učiteljica života, a ljudi koji se ne bave poviješću najčešće ponavljaju iste greške. Zato umjesto ispraznice o okretanju budućnosti, prvenstveno moramo uočiti odnose u svijetu koji nas okružuju kako bi svoj opstanak i napredak utemeljili na logičnim potezima i savezima. S druge strane treba definirati interese i prioritete te prionuti poslu potrebnom radi njihovog oživotvorenja.

Čemu služi priča o „dostojanstvu“?

Druga je besmislica o tome kako je nakon objave presude i čina ratnika potrebno očuvati dostojanstvo. Koga ili čega, nije nedvosmislena jasno. Povijesno gledano pojam dostojanstva imao je ulogu socijalne distinkcije, a predstavljao je neku vrst odlikovanja i dodjele časti koju društvo, na temelju vrijednosnog suda ili nekih objektivnih okolnosti, dodjeljuje pojedincu. Dostojanstvo je pripadalo podrijetlu, funkcijama, ali se stjecalo i životnim dostignućima. Oznaka dostojanstva njegovom nositelju donosilo je ugled te je iziskivalo priznanje okoline kroz iskazivanje respekta. Dostojanstvo je predstavljalo pratnju određenom socijalnom položaju i rangu, nešto što nije imanentno svakom pojedincu.

Ne može biti dostojanstva države ako ne štiti svoga čovjeka

Danas ljudsko dostojanstvo nije vezano uz ljudska postignuća niti uz društveni položaj. Sadržaj ovog pojma s jedne strane vezan je uz činjenicu pripadnosti pojedinca ljudskoj vrsti. Sve što je začeto od čovjeka i što je bilo čovjekom ima ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo priznaje se svakome tko ima potencijal biti uman i autonoman, ono se priznaje svim ljudima jednako, u istom opsegu. Ono je zasebna i transpersonalna kategorija koja na strani pojedinca uspostavlja individualnu životnu sferu zaštićenu od zadiranja od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe. Stoga, u konkretnom slučaju možebitno je postojala obveza države štititi dostojanstvo svojih ratnika i najviših vojnih časnika. Pa kada je to propušteno učiniti, uporaba ove ispraznice u javnom prostoru kao poziv na određeno ponašanje nema nikakav sadržaj.

Pasivnost hrvatske države je već legendarna

Zaključno, državni vrh nas uvjerava kako tek predstoji borba za anuliranje pravnih posljedica predmetne sudske presude. Pasivnost tijela državne vlasti do sada u odnosu prema postupcima vođenim protiv državljana RH u BiH je bila legendarna. Stoga naknadno ufanje u nekakve Mehanizme za međunarodne kaznene sudove jest ne samo pravno suspektno, već je postupovno limitirano poglavito glede revizija stajališta izraženih u presudama. S druge strane, o uspješnosti naših pravnih eksperata u zastupanju interesa RH pred međunarodnim sudištima poprilično govori broj izgubljenih sporova u posljednje vrijeme. Zapravo, ne sjećam se kad smo zadnji puta uopće uspjeli nešto svojim zalaganjem i pravničkim znanjem u međunarodnom pravnom poretku postići.

Što nam je činiti?

No, sve izneseno trenutno i nije ono što bi trebalo biti u fokusu društvene pozornosti. U priči o šestorki mlijeko je proliveno i nad njime nema vajde roniti suze. Geneza neodgovornosti državnih vlasti glede zaštite nacionalnih interesa oko ove zgode ubuduće će moći biti jedino objekt povijesnih, pravničkih te socioloških analiza. Ono što sada hrvatskom društvu nasušno treba jest konačna akcija u njegovom ustrojavanju sukladno civilizacijskim dometima naše i međunarodne tradicije. Treba nam vlast koja u svojoj stabilnosti ne vidi svoju jedinu svrhu za koju je spremna žrtvovati sve, pa i budućnost države. Trebaju nam ljudi čija izvrsnost i ekspertiza odskače od mediokritetskog okruženja prevladavajućeg unutar državnih tijela. Odlaganje društvene akcije vezane uz promjene izbornog zakonodavstva, neefikasnosti pravosuđa, iseljavanja, demografskog osipanja i svih ostalih negativnih trendova više nemaju opravdanja niti bi trebalo biti društveno prihvatljivo. Koliko ljudi se još mora ubiti kako bi živi konačno shvatili kako trulež ne obitava samo u državi Danskoj. Što se još treba dogoditi da bi nepotizam, pogodovanje lobijima, nekompetencija, korupcija te druge sve u nas svakodnevne negativne pojavnosti uklonili iz društvene zbilje. Faktično nepostojanje suvisle i funkcionalne oporbe ne smije biti razlog amnestiranja od evidentnih pogrešaka u radu sadašnje pozicije, niti to smije biti izvor njene neodgovornosti za neučinkovito odrađeni mandat. Slabosti je u ovom društvu i previše da bi smo i nadalje bili samo nijemi promatrači društvenih događanja. Nemojmo dopustiti da se još jedna smrt i jasna poruka odbija od nas kao brzo zaboravljiva jeka.

dr. sc Dubravko Ljubić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo