I. Vincetić: Hrvatska na križu. Jučer! Danas!! Sutra?

HRVATSKA NA KRIŽU
JUČER!
DANAS!!
SUTRA?

Republika Hrvatska, nije poput, nekih drugih država imala prigodu konstituirati se u oblik „res publica“, u procesu normalne tranzicije u demokratskoj proceduri i demokratskim sredstvima. Hrvati nisu, poput nekih drugih naroda, mogli u slobodu, bez križa. i žrtve na križu.

Sve tlapnje o „komunizmu s ljudskim likom“ u ex Jugoslaviji, raspale su se kao „mjehur od sapunice“ i do punog izražaja je došao dugo (pod naslage ideologije klasnog) potiskivan srpski hegemonizam. Pojava koja se već 144 godine hrani „kvascem“ srpskoga ekstremnog nacionalizma. A kao katalizator tom pogibeljnom procesu puni doprinos daje i neshvatljivo (kancerogeno) hrvatsko “jugoslavenstvo”. Umjesto demokratske tranzicije, koja je kao „conditio sine qua non“ trebala provesti proces neostrašćene lustracije, Republika Hrvatska je doživjela brutalnu agresiju. Nametnut joj je krvavi, razarajući rat.
Rat, u kojemu država u nastajanju, unatoč svim preprekama, dolazi na svijet, kao „neželjeno dijete“ u percepciji svjetskih moćnika.

Ta, i takva, mlada hrvatska država, (u povojima), tek obranjena od brutalne unutarnje i vanjske agresije, nakon teške bolesti i smrti prvog Predsjednika doktora Franje Tuđmana krajem 1999.godine, izložena je prvom ozbiljnom napadu. Napadu na vitalne funkcije.

Suverenost.

Državotvornost.

Vanjsku neovisnost.

Unutarnju stabilnost.

Kolektivnu svijest.

Sjećanje, koje čekalo svoje mjesto u povijesti.

Pod utjecajem medija, nevladinog, izrazito protuhrvatskog, sektora (još uvijek pod „šinjelom ”  Georgea Sorosa i ispostave MI6 u veleposlanstvu UK u Zagrebu), priprema se teren za dovođenje na vlast nereformiranih komunista na čelu s Ivicom Račanom.

Presudan utjecaj SAD, pod palicom državne tajnice u Vladi SAD Madeleine Albright, nesretne okolnosti da je na čelu zapovjedništva južnog krila NATO-a Wesley Clarc, opasno približavanje Njemačke i Rusije (New Strategic Concept – dokument NATO-a 1999.) ali (istini za volju) i spletom nekih drugih nesretnih okolnosti na unutarnjem planu (prije svega u tada vladajućem HDZ-u), Republika Hrvatska, skreće na stranputicu, i do dan danas se ne uspijeva vratiti na put autonomnog, suverenog vođenja države i naroda.

Neprincipijelna Šesteročlana (Račanova) koalicija, frankenštajnovski je „skrpljena“ s jednim jedinim ciljem. DEMONTIRATI suverenističku političku opciju, relativizirati krivnju za agresiju i stvoriti uvjete za „Novi balkanski politički savez“.

Politička nezrelost Hrvatskog naroda, povrijeđene „veličine“ koje je Predsjednik Tuđman (stvarnost je pokazala) s pravom nazvao „stokom sitnog zuba“ i, gore navedeni vanjski čimbenici, na vlast dovode snage koje Republiku Hrvatsku nisu željele, niti su je (ikada) iskreno prihvatile svojom državom.

I da, nepravedno bi bilo izostaviti političke glupane, umišljene veličine, „egotripere“, od kojih su neki, istina bili veliki pjesnici, zanesenjaci, nacionalni romantici, ali, kada su se pokušali uspeti na galeriju velikana hrvatske državotvorne Kalvarije, samo su „prašina u repu kometa“, pokazalo se!!

Na žalost, i ta sjajna prašina, koja je gorjela „samo jedno ljeto“, privukla je dovoljan broj slijepaca, bila im putokaz „za nigdje“, postala paradigmom političke nezrelosti, ljudske gluposti, taštine, oholosti.

Tko se danas sjeća Dražena Budiše?

Kako je (kao političar) završio Vlado Gotovac?

Boris Maruna?

Vice Vukov?

Plejada drugih!!

Po čemu će ih (politička) povijest pamtiti?

Nakon instaliranja takve vlasti, sve antihrvatske opcije su postale moguće.Počinje „era subverzije“ prema hrvatskom državnom biću. Subverzije unutar institucija, kulture, obrazovanja, gospodarstva, sigurnosnog sustava. Subverzije kao stanja „normalnosti“, kao neshvatljivog kolektivnog mazohizma, kao autodestrukcije.

Sigurnosni sustav RH paraliziran je 2000.godine od strane protuhrvatske osovine Mesić – Račan, a nakon toga se pristupa njegovoj sustavnoj disoluciji. Sigurnosna politika, (majka svih politika), koja determinira vanjsku, unutarnju, javnu, ekonomsku i sve druge aspekte sigurnosti, omogućuje preduvjete za kreiranje autonomne vanjske i unutarnje politike, ekonomske neovisnosti, obranu teritorijalnog integriteta i sveukupnost interesa jednog političkog naroda i države, ne postoji od 2002. a ne provodi se od 2000.godine. Sve antihrvatske snage „dobivaju krila“, iz svojih dubokih rupa se izvlače „spavači“ i „ostavljene snage“ koje su se primirile nakon gubitka vlasti komunističke partije 1990.godine. Aktivira se nevidljivi, neuhvatljivi mehanizam „duboke države“ i jednu po jednu, preuzima vitalne državne funkcije. Dolazi do sveopće inverzije.

Istina postaje laž, perverzija normalnost, anomalija pravilo.

Nastupa proces „detuđmanizacije“, neviđeni progon domoljubnih kadrova iz vojske, policije, državnih i javnih službi, medija. DORH se bezočno privatizira i do danas djeluje kao egzekutor stranačkih odluka SDP-a ili HDZ-a. Ovisno o tome tko je na vlasti. Istina, po nešto odrade i „za sebe“! Protiv nas. Naroda Hrvatskog. I države. Uz naš „blagoslov“!!

Ili šutnju, budimo pošteni.

Sigurnosno-obavještajni sustav se spušta na najnižu razinu. Hipertrofira doušnička mreža, zloporaba tehničkih mogućnosti praćenja i prisluškivanja u svrhe diskreditiranja političkih protivnika, dok istodobno atrofiraju strateške razine sigurnosno-obavještajnog sustava. Oni koji su ga trebali graditi, razvijati, štititi, danas liju „krokodilske suze“!! Pišu knjige.

A mi?

Slavimo ih!

U do tada nezapamćenoj prostituciji većine tiskanih i elektroničkih medija, estradiziraju se ozbiljni državni poslovi i relativiziraju sve postojeće vrijednosti. Pod firmom ljudskih prava i sloboda napadaju se povijesne i kulturne identitetske odrednice, vrijednosni sustav, slobode govora, vjerovanja, udruživanja, zatire se državotvorna misao. Na žalost, nakon relativno kratkog „izleta“ u najcrnju prošlost, ni vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor ne donose nikakav boljitak. Nikakav ozbiljan zaokret. Naprotiv.

Pogreškama, nečinjenjem, propustima, neznanjem, stvaraju uvjete za nezamislivo.

Pobjedu bastarda između neokomunizma i neoliberalizma, oličenog u „kukuriku“ koaliciji.Snaga koje imaju samo jednu poveznicu. Iskreno antihrvatstvo i diletantizam. Sveopću relativizaciju. Razaranje svega nacionalnog. Državotvornog . Vjerskog.
Razmahuje se neviđeno razaranje. Na razini „nanostrojeva“!!

Svaki od tih sićušnih „nanorobota“ gricka svoj (oku nevidljiv) djelić, nas.

I da.

Nepravedno je izostaviti nespretnu, nesretnu, u bespućima izgubljenu „desnicu“, atomiziranu na jedinke bez cilja, orijentacije, ideala. Zatvorenu u torove u kojima se doslovno međusobno „trijebe“, izloženi, ranjivi, ogoljeni, bez manevarskog prostora, bez zraka koji im uostalom i ne treba, jer poput anaerobnih bakterija razaraju preostalo državotvorno tkivo, u najdubljim zakutcima državnog organizma.(u crijevima, rektumu, dubokim, gnojnim ranama)

Danas smo tu gdje jesmo.

Sav jad i bijeda su isplivali na površinu, no, čini se ni to nije dovoljno.

Još se nije, i čini se da skoro neće, iskristalizirala kritična masa domoljubnih snaga. Još uvijek je biračko tijelo 30% anacionalno „lijevo“, 30% domoljubno „umjereno “pseudodemokršćansko, desetak posto kvazi i pseudo  “desno”, dok je preostalih dvadesetak do trideset posto amorfna masa pojedinaca, svih političkih provenijencija. Amorfna masa, nesvjesna pogibelji u koju su nas doveli SDP i kukuriku koalicija, predvođeni Račanom, Milanovićem i Vesnom Pusić, i mnogim drugim, manje zvučnim, ali ništa manje zloćudnim pojavama.

I da, puna tri zločinačka, otvoreno protuhrvatska mandata Stipe Mesića i Ive Josipovića.

Nenadoknadivih 15 godina „kurvinog pira“ na čelu države.

U kontinuitetu!

Politička menažerija, predvođena najgorim što Hrvatska ima, pokazala je najgore što se nalazi u naličju politike.
I taman kada čovjek pomisli da je u protekli petnaestak godina vidio sav jad i bijedu u njihovom repertoaru, događa se „teatar apsurda“!

Na čelo HDZ-a dolazi, ne samo „briselski“ nego i Jean Claude Junckerov „osobni“ dečko, besprizornjak u srazu s kojim se blijedi SDP-ov „isprdak“ čini kao Domoljub!!

„Neka bude što biti ne može“, riječi su kojima su narodni pjesnici u povijesti pokušavali opisati pojedine trenutke normalnom umu neshvatljivih okolnosti.

HDZ je postao gori od SDP-a!!

„Ljuti desničari“ nam se pojavljuju „s lijeva“!!

Komunistička kopilad docira o demokraciji!

Intelektualci šute“

Gromoglasno!

Glupani viču!

O tempora!

O mores!!

Ljudska glupost, „oplemenjena“ bahatošću, uspješno, na pozornici, izvodi farsu u groteski. Uspijeva prikazati svu svoju nakaznost u komičnom obliku, na grub, brutalan, i jeftin način. Taman kada se čovjek ponada da smo dotakli dno, glupost, lijenost, indolencija i nevjera, nas demantiraju. Pokažu kako se može još dublje.

Sastav Hrvatskog, nekad Državnog, Sabora, zorno prikazuje demokratske dosege „tranzicije na hrvatski način“. U demokraciji svakako ima mjesta i takvim likovima, spektar je širok, no čovjek ne može ne upitati se:

–„Ima li kraja mazohizmu našeg naroda“?

Do kada će sukreirati svoju tragediju, birajući politiku kojoj je jedina mijena prijelaz iz farse u grotesku. Birajući gore umjesto boljih. Najgore od najgorih.

Umjesto „grijeha struktura“, kako je to svojom nesretnom i nespretnom (osobno vjerujem, nenamjernom) izjavom, u najgore vrijeme, 1999.godine izrekao nadbiskup zagrebački Josip Bozanić i dao „vjetar u krmu“ komunističkog broda, na vlast 2000.godine dolaze „strukture grijeha“ i do danas, u kontinuitetu„ razaraju hrvatsko državno biće.

Jučer, pojedini biskupi, (opravdano) ogorčeni na HDZ i njihovu politiku „oslobođenu“ katoličkog svjetonazora (poglavito u dva mandata Ive Sanadera i Jadranke Kosor), umjesto iskrenog „razgovora“ s čelnicima HDZ-a i Domoljubne koalicije, i dobronamjerne, (ali oštre) kritike, ponovno povlače pogibeljne poteze i inauguriraju političko „nedonošče“ u liku Bože Petrova. (i još nekih inicijativa).

Podupiru ih na svaki način. Privatno i kao političke „projekte“.

I zašto to ne reći javno, mnogi HDZ-ovci su u ovoj priči „sjedili na dvije stolice“.

Posebno „bivši sjemeništarci“ i njima bliski krugovi.

Rezultati izbora za zastupnike u Saboru Republike Hrvatske, nisu mogli biti gori i pogibeljniji. Moć je koncentrirana tamo gdje je najmanje smjela biti. U rukama nekoliko marginalaca i manjinskim mandatima.

To će polučiti još veći razdor na svim razinama, a Republiku Hrvatsku gurnuti u sunovrat.

Ili već jest?

Pišem li ovo „post festum“?

Neka mi netko navede i jedan jedini pozitivan pomak koji se dogodio od 2000.godine!

S izuzetkom neuspješnog pokušaja Tomislava Karamarka.

Ima li još ljudi „s kralježnicom“ u politici? Ima vjerodostojnosti i morala? Gdje su ljudi sposobni donositi DRŽAVNIČKE ODLUKE ? Zar su baš svi podlegli niskim strastima i motivima?

Na žalost, „u radarskoj sjeni“ provukla se, došuljala, velika, ja osobno mislim i najveća pogibelj. Na naplatu dolazi teško objašnjiva pojava „rasizma“ unutar istog naroda. Iskrena mržnja (pokazalo se) kritične mase etničkih Hrvata u Hrvatskoj prema subraći u Bosni i Hercegovini, neshvaćanje pogibelji od bastardne političke platforme između ekstremnog jugoslavenstva i talibaniziranog islama, koji, prema Hrvatima u BiH, zločinima provodi bošnjačka politička elita.

Ta neshvatljiva sljepoća, ne samo hrvatske državne politike, nego i kritične mase naroda, rezultirala je dovođenjem Republike Hrvatske PRED ZID!!

Neki od nas godinama pišu o zloj sudbini „braće u susjedstvu“. Pokazuju put slijepima, govore gluhima.

Hrvati u BiH nemaju puno izbora.

Moliti se, sami naoštriti i podmazati svoj kolac (da manje boli) jer u BiH ne mogu očekivati „milost križa“, predati svoju sudbinu u ruke 500 godina nepromijenjene svijesti kojoj je vrhunac „suživota“ svevremenska „ahdnama“, ili nestati.

Otići.

Prekinuti „Arijadninu nit“, iščupati korijenje, skupiti ga, poput rasute utrobe, i ponijeti sa sobom.

I da.

Ima još jedan put.

Mučeništvo!!

No, ima li mučeništvo smisla, ako nema svjedoka? Ako ga nema tko pamtiti? Prenijeti naraštajima koji dolaze.

Dugi su postali naši dani.

Toliko dugi, da stanu u njih godine. Zrcali se petstogodišnja povijest. Ne čuje se glas, vapijućega u pustinji. Ni kao jeka. Ne vidi se, brata na križu. Još manje one, koji svoje križeve nose. Uspinju se, svaki na svoju Kalvariju.

Je li ono što napravismo 1991. – 1995.godine bio „labuđi pjev“ naše državotvorne ideje?

Odlaze velikani. Jedan po jedan. Prodani. Izdani. Zaboravljeni. Zagledani, svaki u svoju kamenu ploču, na kojoj duboko uklesano stoji:

„ Tu leži div,
naš stid i sram,
što bješe kriv,
jer bješe sam“!

A mi, mi koji šutimo, mi koji saginjemo glave, skrivamo poglede, mi koji se naguravamo u torovima, znamo li mi, jesmo li čuli,

„Svejedno je vuku koliko je ovaca u toru“!!

Što ih je više, gozba će bolja biti!! A ostat će, i za pse!

Odlaze, jedan po jedan. Zauzimaju svoja mjesta, na galeriji Velikana.

A mi?

Mi koji ostajemo?

Možemo li nositi teret kolektivne krivnje koji nam, tovare na, ionako nejaka pleća? Nadamo li se, o Gospode, daj nam oči, nadamo li se kako će nam lakše biti ako taj teret, u trenutku slabosti, ostavimo svojoj djeci?

U našim ljudskim životima, nisu važna stoljeća.

Ni desetljeća.

Ni godine nisu važne.

U našim životima, važni su DANI!!

Tri dana u životu!

Jučer.

Danas.

I Sutra!

Jučer je prošlo.

Iako blizu je, „kao živo“, mijenjati ga ne možemo.

Sutra?

Sutra je tako je blizu, a tako daleko.
Nepoznato.

I kada bi ga mogli mijenjati, što bi promijenili?

Što nam sutra nosi?

Danas?

Da, danas je najvažnije.

Sve što možemo učiniti, treba učiniti danas.

Brigadir HV-a Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo