Otišao je.

Veliki čovjek.

General pobjedničke vojske.

Sin velikog, iako brojčano malog, naroda.

Uspeo se na galeriju Hrvatskih Velikana, među najveće sinove na bogatoj hrvatskoj povjesnici.

Ne kao žrtva.

Ne kao upozorenje.

KAO ZNAK.

POZIV.

I PUTOKAZ.

Nama je ostavio jasnu poruku.

Poruku koju neki nastoje zamagliti.

Istina, naviru i mnoga pitanja.

Spontano.

Je li ispravnije ginuti da bi vjera u ostvarivost tvojih ideala živjela, ili živjeti, i biti svjedokom, smrti, ideala svojih?

Propitujem li ja pitanje odnosa prema životu i mjestu ideala u njemu, ili odnosa prema smrti i spremnosti za ideale, mrijet?

Mislim da je odgovor u životu za ideale i s njima.

A umjesto odgovara, jedno retoričko pitanje.

Je li bolje umrijeti s vjerom u ideale, ili umirati, polako, dugo, kada ostaneš bez njih, u pustoši mrtve budućnosti?

Bez nade.

Za život bez ideala, u ispraznosti materijalističkog shvaćanja svrhe i smisla ovozemaljskog života, ideali se nalaze u sferi darwinove teorije preživljavanja vrste.

Okretanje ciničnom nihilizmu na sahrani ideologizirane ere bez duhovnosti, prirodno je rezultiralo sintagmom:

„Za ideale ginu budale“, ne zbog onih koji su poginuli, nego zbog toga što su njihovi ideali (bolno nas podsjeća zbilja) bili tek iluzija.

Ako svijet promatramo očima znanstvenika, recimo sociobiologa, i pokušavamo definirati fenomen altruizma (koji je temeljni izazov na koga pokušava odgovoriti sociobiologija), nameće se pitanje:

-„ Kako je (kod pojedinaca ljudske vrste) moglo nastati ponašanje koje ne radi u svoju, nego u korist drugoga?

S aspekta materijalističkog shvaćanja da se može „živjeti samo o kruhu“, ovo pitanje ostaje bez odgovora.

Tko od njih može razumjeti „kukuruzni put“, „štafetu smrti“, prkosnu obranu nedužnosti države, a zanemariti svoju?

Kako oni mogu razumjeti što znači biti Za Dom Spreman?

Čime, kojim osjetilom, oni mogu dokučiti, što znači, dati život da bi drugi živjeli?

Kako oni, osim iracionalnošću koja ugrožava njihove malene, skučene svjetove, mogu pojmiti čin koji obezvrjeđuje njihove ideale, vrijednosni sustav, svjetonazor

Ako pak, iskoračimo i korak dalje, te altruizam doživljavamo kao prikriveni egoizam, (što neki pokušavaju) onda nas stvarnost može suočiti s pitanjem: Je li ginuti za ideale uzaludno?

Ili, ako smo živeći kao robovi u svom materijalnom tijelu, uvjereni u konačnost ovozemaljskog života u trenutku smrti, opravdano se, samo po sebi, ako ne prije, a ono „na kraju balade“, postavlja pitanje opravdanosti žrtve za ideale.

No, traže li ideali žrtve.

Ne.

Žrtve traže oni koji nam ideale oduzimaju.

Brane.

Zabranjuju.

Ubijaju.

Ipak, svemu usprkos stoji činjenica da se ljudski život odvija između materijalne stvarnosti (idealizirane pojedinačnim željama, potrebama, vrijednosnim sustavom) i duhovnosti koja „svojim“ idealizmom, nekada više, nekada manje, dodiruje tu materijalnu stvarnost.

Isus Krist najbolje definirao taj međuodnos, rekavši:

„Ne živi se samo o kruhu“!

Ako izgubimo jednu od tih dimenzija, ako nestane poveznice između materijalne stvarnosti (koja hrani tijelo) i duhovnosti (koja hrani besmrtnu dušu), možemo zalutati u sterilan prostor bez duhovnosti, svojevrsni vakuum između idealne i materijalne stvarnosti, između dva paralelna pravca, koji se (po svojoj naravi) ne dodiruju.

Iako dijele, isti prostor.

I vrijeme.

Pogledajmo, na tren, oko sebe.

Što više uranjamo u ovozemaljsku stvarnost, to se više udaljavamo od duhovnih ideala.

A život bez duhovnosti smrtniku uskraćuje nadu u dodirivanje (spajanje) ta dva, nama paralelna pravca.

Ako se idealizam koji dolazi iz duhovnosti promatra iz rakursa prizemnih, zemaljskih planova temeljenih na željama (koje su uvijek personalizirane) i mogućnosti njihovih ostvarenja, da, može se doći do zaključka o uzaludnosti žrtve za opće dobro.

No, ako se ideali promatraju kao ciljevi, iako daleko (na zvijezdama), a naše činidbe kao stremljenja (put ka općem dobru) ka ostvarenju dobra i potiskivanju zla, u kontinuitetu i continuumu, „tamo gdje ja stanem, nastavit’ će netko drugi, mnoštvo njih“?

U tom slučaju, žrtva za ideale neće biti uzaludna.

Postat će simbolom, bit će znak.

Putokaz.

Poruka.

Poziv.

Nije rješenje u žrtvi za ideale, nego u životu za njih, s njima i po njima.

Nije nužno ginuti.

Svjedočiti je dovoljno.

Ako ne ostaneš sam.

No, ako te ostave, zaborave, krvnicima prepuste, oči obaraju, okreću glave, šute, pužu, gmižu, klanjaju se zlima, plaćaju lašce i laž, rugaju se, naslađuju se tvojom boli, bez koje mogao si, koja Tebi trebala nije, koja nije Tvoj križ – nego Njihov, koji si uprtio, poput Šimuna Cirenca, ne natjeran, prisiljen, nego s vjerom u snagu općinstva u dobru a protiv zla, ako ti se to dogodi, kakav izbor su ti ostavili?

Za ideale ginu budale, reći iz prikrajka, neka, ptica rugalica.

Da, sintagma „za ideale ginu budale“, neovisno o tome kome se pripisuje, dolazi iz uma koji se obreo u pustoši mrtve budućnosti, nakon što mu se rasprhnuo mjehur iluzija, dogmatski smatranih idealima.

Što smo mi ljudi, bez ideala?

I da, ovozemaljski život nije, i možda nikada neće biti, idealan.

Zašto?

Zato, što inačica jednog te istog ideala ima koliko i ljudi.

No, postoje i ideali koji su većini ljudi zajednički.

Njima treba težiti, njih slijediti i, ako treba, da, za njih vrijedi i umrijeti.

Naša povijest je puna takvih primjera.

Zatvorimo li oči, na povjesnici našega naroda možemo vidjeti galeriju likova, velikana, duhovnih i svjetovnih osoba, koji su umrli za neprolazne vrijednosti.

Za ideale.

Odgovor na pitanje:

„Jesu li oni bili budale“?, odgovorit će nam na pitanje s početka teksta.

Je li altruizam samo prikriveni egoizam?

Ako jest, konačni odgovor bi mogao biti:-„Da, za ideale ginu budale“!

Ako nije, konačni odgovor bi mogao biti:

„Ne, za ideale ginu veliki, plemeniti ljudi“!

OTIŠAO SLOBODAN PRALJAK.

Jedan od najvećih među nama.

Onaj koji je bio spreman ustati.

Istinu, svakome, sasuti u lice.

Uz nejakoga biti.

Istinu svjedočiti.

Stati pred ljude u strahu, panici, pogibelji, umiriti, povesti, stati na čelo.

Reći: –„ZA MNOM“!

Otišao je, tjelesno je umro, da bi slobodan bio.

U vječnosti.

Oslobodio je ljubav.

Prema istini.

Pravdi.

Narodu kojem je, neodvojivo, pripadao.

Ta velika, nemjerljiva ljubav prema hrvatskom narodu, Domovini, putovat će, kao svjetlo davno ugasle zvijezde, izvan vremena, u prostoru bez granica, i imat će, Domovino, narode moj Hrvatski, tvoj lik.

Otišao je naš Slobodan.

U slobodu.

Dosljedan, superioran, neshvaćen, velik, našom izdajom sputan, snagom istine nošen, na krilima ljubavi za svoj narod.

Domovinu.

A mi?

Jesmo li razumjeli poruku?

Možemo li, sami sebe, pogledati u lice?

Vidimo li galge, nama namijenjene?

Tko će progovoriti, kada dođu po nas?

Kada ne bude generala?

Putuj,
veliki sine majke Domovine, u vječnost, u slobodu, kamo i pripadaš!
I znaj, ima nas, ima nas koji nećemo ispustiti stijeg, ima nas koji svjedočiti smo spremni, koji se uspinjemo na Golgotu, koji padamo pod križem.

I ne, suborče, prijatelju, nismo ni slijepi ni gluhi.

Čujemo poklike mnoštva, „Barabu, Barabu nam dajte! Hoćemo Barabu“!!

I vidimo, vidimo sebe na križu.

Razumjeli smo poruku, generale.

„Ne, nije bilo uzalud“: -glasit će moj kratki prijavak.

Pri ponovnom susretu.

 

Brigadir HV-a Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.