D.Bašić: Herceg Bosno suzo moja Domovino bez spokoja (2)

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:5 min, 41 sec

 

ŠTO je govorio Mate Boban?

Nastavljajući razmišljanje iz prethodne kolumne, prisjetimo se što je, prije i nakon održavanja Referenduma, govorio Mate Boban?

U izjavi za HRT (tadašnji studio HRT-a u Širokom Brijegu), Boban je rekao:

“Politička motrišta Hrvata Bosne i Hercegovine bila su i ostala jasna i nedvojbena. Bosna i Hercegovina treba i može biti, kao neovisna i međunarodno priznata te kao subjekt međunarodnog prava, uređena samo kao zajednica tri konstitutivna naroda, s jednakim pravima na Bosnu i Hercegovinu i pravom na sebe u njoj. Unutarnji ustroj može biti definiran jedino kroz potpuno i pravedno zadovoljenje političke volje sva tri naroda. Vanjske granice Bosne i Hercegovine smatramo neupitnim i nepovredivim“.

Što je od ovoga za osuditi? Koja rečenica ne stoji i dan danas? S druge strane, da ne tražim sada druge izjave A. Izetbegovića, navodim ovdje samo ovu misao koju je izrekao već u listopadu 1990. na predizbornom skupu SDA:

„Imamo dva izlaza: ili da zajednički u miru od BiH gradimo građansku Republiku ili da ovdje imamo građanski rat“.

Rekao je to isti onaj Alija koji je, po priznanju J. Kleina, njemu osobno kazao kako su mu

„Hrvati veliki problem i da je zato Tuđmanu nudio odcjepljenje Hercegovine, ali Tuđman to nije prihvatio“.

Iako je to bilo moguće, nikada nisu postavljene jasne granice Herceg Bosne, donesen Ustav Herceg Bosne, formirano Ministarstvo vanjskih poslova, niti je usvojen zakon, koji bi diskriminirao pripadnike drugih naroda. Zapravo, ne postoji ni jedan  dokument HZ HB ni dokument HR HB na kojemu u zaglavlju ne stoji ime države Bosne i Hercegovine. Uostalom sam Boban je, nakon utemeljenja HVO-a,  izjavio: “Čim smo formirali HVO poslali smo pismo Predsjedništvu i Vladi BiH u kojem smo ih izvijestili o tome i kazali da smo počeli s obranom nezavisne BiH i da ćemo u tomu ići do kraja. Predložili smo također utemeljenje zajedničkog zapovjedništva. Međutim, nikad na to pismo nismo dobili odgovor.”

I na koncu, prije nego će se povući s mjesta predsjednika HR HB, Mate je ponovio što je često znao reći:

Ja sam samo vojnik hrvatskog naroda. Samo izvršavam zadaću koja mi je povjerena. Ako mi se sutra kaže da nešto drugo radim i ako je to u interesu hrvatskog naroda to ću prihvatiti sa zadovoljstvom.”

Da nije bilo snova o Velikoj Srbiji i muslimanskoj državi(ci) u BiH – RATA NE BI BILO

Pitanje je danas, da su bili uvaženi legalni i legitimni zahtjevi predstavnika Hrvata u BiH, da se slušalo pokojnog predsjednika HZ HB, Matu Bobana, i da je prihvaćen Cuttillerov plan, bi li uopće bilo rata u BiH, s tako strašnim, krvavim posljedicama? Pitanje je to Međunarodnoj zajednici (štogod to značilo), i  Briselu i Zagrebu i Sarajevu, pa i Beogradu.

Činile su se nekomu  nekad možda pretjeranim riječi pokojnog ministra obrane RH, Gojka Šuška, koji je za Matu Bobana kazao:

 „Sreo sam mnogo ljudi, tisuće, desetke tisuća. Ali jedan stoji između njih. I svaka će generacija Hrvata, dok nas bude na ovim prostorima, dok se povijest bude pisala, čitati o ovom vremenu samo jedno; da od Mate u njegovoj generaciji, ne bi većeg među Hrvatima“.

Ipak, kako vrijeme prolazi, te riječi sve više bivaju potvrđene kao istina.

Netko bi dakle, umjesto „suđenja“ pokojnom Mati Bobanu i Herceg-Bosni, morao najprije odati priznanje Bobanu, i onda konačno Hrvatima iz BiH javno odgovoriti na slijedeća pitanja:

1. Kako je i zbog čega na čelo HR HB došao Krešimir Zubak, alias „Putnik“, alias „Radnik“, dvostruki suradnik obavještajnih službi bivše Jugoslavije, tada pripadnik Armije BiH? On, koji u Parizu navodno nije htio potpisati Mirovni sporazum zbog „odreknuća“ od velikog dijela Posavine, e da bi taj isti Sporazum potpisao u Daytonu?!

2. Što je bila cijena prisilnog odustajanja od HR Herceg Bosne uoči Washingtonskog sporazuma (u kojemu je btw, bila predviđena Konfederacija Federacije BiH i Republike Hrvatske)?

3. Zbog čega se, na koncu, odustalo i od izvornog Daytonskog sporazuma kroz koji su Hrvati u BiH mogli koliko toliko štititi svoja nacionalna prava u pitanjima prosvjete i obrazovanja, kulture, unutarnjih poslova, urbanizma, graditeljstva i komunalnih pitanja, itd.?

4. Zbog čega se već dugi niz godina ne sastaje zajedničko Vijeće Federacije BiH i Vlade RH, predviđeno (nikada nikakvim aktom dokinuto) Washingtonskim sporazumom?

5. Zašto hrvatska državna politika ni danas, osim uobičajene ispraznice kako će „štititi konstitutivnost Hrvata u BiH“, ne zna zapravo što bi s Hrvatima iz BiH, ne zna kako ostvariti svoju Ustavnu obvezu štićenja Hrvata izvan Hrvatske, niti što bi Republika Hrvatska, kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, trebala i morala poduzimati u pravcu zaštite dekonstituiranog, potpuno institucionalno obespravljenog naroda, koji je na rubu egzistencije?

6.Danas, kada ih više nema ili su utihnuli „dobri pastiri“ kao što su fra Petar Anđelović i „teolog samoupravljanja“ fra Marko Oršolić, a umjesto njih na scenu stupili nešto mlađi zagovornici moderne Ahdname: fra Mile Babić, fra Ivo Marković, fra Petar Jeleč, fra Ivan Šarčević i drugi bosanski unitaristi a zapravo jugonostalgičari koji su zamijenili evanđeosko značenje mira, ljubavi i Radosne vijesti antifašističkim parolama „bratstva i jedinstva“ – normalni katolici, Hrvati ne bi smjeli ni „posjetiti utamničene, utješiti žalosne, nahraniti gladne, napojiti žedne“, da ne spominjemo molitvu za one za koje još ne znamo ni hoće li zaista biti osuđeni. Pa i da budu osuđeni, otkud pravo „dajidžama“ vrištati sve do Vatikana kako bi trebalo zabraniti molitvena okupljanja uoči presude Prliću i ostalima?

Kada će netko normalan pitati doajena diplomatskog zbora u BiH, Nj. E. Luigia Pezzuta, kakvi su to redovnici kojima je haaška pravda iznad Božje pravde? Kakvi su to svećenici kojima ne smeta Republika Srpska kao legalizirani rezultat dokazane agresije i etničkog čišćenja, a smeta im HZ Herceg Bosna koja je bila i ostala „zaseban entitet in potentiam“. Ne smetaju im oni koji su palili katoličke crkve, ubijali i progonili katoličke svećenike, a smeta im HVO koji je obranom dijelova BiH od Ravnog i Stoca do Bihaća, obranom katoličkih enklava u Središnjoj Bosni, branio i samu BiH. Njima je – vjerovali ili ne – ono što nikada nije presuđeno na političkom haaškom Tribunalu – usprkos i unatoč svemu, Republika Hrvatska agresor na BiH?! Komu služe ti i takvi svećenici nije pitanje za Luigia Pezzutia, nego za generala franjevačkog reda i za državnog tajnika Vatikana.

Tek kada dobiju odgovore na sva ova pitanja Hrvati u BiH će moći konačno imati svoju nacionalnu politiku i znati će kako se postaviti nakon presude hrvatskoj „Šestorki“, danas 29. studenog 2017. godine. I tek tada može biti „mirna Bosna“,a s njom i Hercegovina. Dio odgovora ćemo saznati već sutra, nakon presude Prliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Ćoriću i Pušiću. Ta presuda može biti doprinos pomirenju, ali i razlog nekog novog rata. Toga su (valjda) svjesni i suci koji donose presudu, i oni koji će „slaviti“ i oni koji bi mogli biti razočarani presudom.

 

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/11/28/d-basic-herceg-bosno-suzo-moja-domovino-bez-spokoja-1/

 

Daran Bašić /Hrvatsko nebo 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.