Stjepan Adanić: 26 godina od dramatične razmjene ratnih zarobljenika na Manjači

Godine 1991. Hrvatska je gorjela, napadi jugovojske i četnika bili su siloviti, a hrvatski se narod svim svojim bićem, pod vodstvom hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana borio za goli opstanak. Te jeseni 1991. godine, u listopadu, studenom i prosincu, gotovo svakodnevno sam po nalogu prvog hrvatskog predsjednika, dr.Franje Tuđmana u Zagrebu u Hotelu „I“ pregovarao s generalom Rašetom o odlasku jugovojske iz Zagreba i iz Republike Hrvatske.

Pregovori su se temeljili na sporazumu iz Haaga^[2], a pratila ih je stručna ekipa Europske zajednice. Bilo je teško i mučno pregovarati s čovjekom za kojega znaš da ti razara zemlju, ubija ljude i  predstavlja agresorsku Srbiju i JNA, ali drugog puta tada nije bilo, pregovarati se moralo. Na pametnoj politici pregovaranja, kad je to bilo nužno i neophodno, te odlučnim i ofenzivnim vojnim potezima na terenu stvarala se hrvatska država. Jedino moguća i učinkovita politika tada je bila: pametno pregovarati, ali i vojno djelovati, boriti se kada je to bilo neophodno, ali ne srljati u pripremljene zamke srbijanskih agresora.

Osim problema vezanih uz odlazak JNA iz Republike Hrvatske, prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman pred mene je postavio moralno i ljudsko pitanje – spašavanje ratnih zarobljenika, naših ljudi zarobljenih od strane jugovojske i četnika. Naime, predsjednik je donio Odluku da se napravi sve kako bi se spasili ratni zarobljenici u srbijanskim koncentracijskim logorima na privremeno okupiranom teritoriju Hrvatske, u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. U glavi mi je neprestano bila misao kako je svaki ljudski život neprocjenjiv i kako treba učiniti sve što je u ljudskoj moći da se ljudi spase, a  “spasiti jednog čovjeka znači spasiti čitav svijet” – to je tada značilo spasiti hrvatske ratne zarobljenike od sigurne smrti. Bilo mi je potpuno jasno da se ni jedna veća i složenija razmjena ratnih zarobljenika te prijelomne ratne godine neće odvijati na teritoriju pod kontrolom hrvatskih vlasti, već isključivo – ako do razmjene uopće i dođe – na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske ili u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Zašto je tome bilo tako? Isključivo zato što JNA i četnicima nije bilo stalo do razmjene, mislili su da će vojno i politički pobijediti, skršiti volju hrvatskog naroda za svojom državom, te će onda diktirati sve uvjete. Drugi je razlog bio taj što bi razmjenama pred međunarodnim promatračima, međunarodnim Crvenim križem i pred svjetskim javnim mnijenjem zapravo priznali Republiku Hrvatsku – što su oni na sve načine htjeli izbjeći. Treći se razlog temeljio na nadi i uvjerenju da hrvatski pregovarači neće prihvatiti pregovore i odlazak na teritorij pod srbijanskom kontrolom, jer je to tada zaista bilo pogubno i rizično. U tome su se, dakako, prevarili.

Tih sam dana, kao pomoćnik ministra obrane RH i pregovarač o odlasku JNA iz Zagreba i RH, gotovo svakodnevno bio u kontaktu s predsjednikom RH, dr. Franjom Tuđmanom. U jednom od tih ljudskih i profesionalnih  kontakata mi je rekao: “Srbijanska propagandna mašinerija stalno optužuje Republiku Hrvatsku kako ne želimo razmjene zarobljenika, da smo hrvatske branitelje ostavili u logorima  i da nas nije briga za njih“, te mi je rekao: „Idi, Štef, pregovaraj i pokušaj sve kako bismo spasili što više naših ljudi iz srbijanskih logora smrti, to je u interesu svih nas, u interesu hrvatske državne politike.” Bila je to zapovijed predsjednika svih Hrvata, predsjednika države koja je bila napadnuta, gdje su četnici i JNA razarali i ubijali hrvatske ljude, gospodarske i kulturne objekte, civile, a koji je i u tim kritičnim i sudbonosnim danima borbe za hrvatsku državu pokazao svim Hrvatima i cijelom svijetu kako mu je čovjek, svaki pojedinac, njegova sloboda, kao i sloboda Hrvatske, na prvom mjestu. Bio sam spreman poslije ovakve zapovijedi predsjednika, u cilju spašavanja naših ljudi, koji su ubijani i maltretirani po srbijanskim logorima, položiti i svoj život za ostvarenje Predsjednikovih riječi. Odmah sam konzultirao premijera, dr. Franju Gregurića o načinu i uvjetima pregovora i oslobađanja logoraša s Manjače te smo zaključili da pod svaku cijenu moramo obaviti taj izuzetno osjetljiv, humanitarni, ali i rizičan posao, s obzirom na prijetnje četnika. Operacija pod šifrom “Manjača” počela se odvijati, a dr. Franjo Gregurić, ratni premijer i predsjednik Kriznog štaba Republike Hrvatske u toj je operaciji dao veliki doprinos, kao i u sudbonosnim trenutcima osvajanja korpusa jugovojske u Varaždinu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, kada je sa mnom kao gradonačelnikom grada Varaždina, uz suglasnost dr. Franje Tuđmana dogovorio uvjete i način preuzimanja korpusa u Varaždinu^[3]. Naime ovdje je bitno reći da sam s predsjednikom RH dr. Franjom Tuđmanom i premijerom dr. Franjom Gregurićem dogovorio da damo ultimatum preostalim dijelovima JNA u Varaždinu i to da se: ili  predaju ili ih u suprotnom  napadnemo^[4]. Naime, nismo mogli dopustiti da dijelovi JNA ostanu u Varaždinu, pucaju i razaraju grad i ubijaju građane, a da mi i nadalje ne možemo doći do prijeko potrebnog oružja i sanitetskog materijala za obranu Hrvatske. Bila je to velika igra i veliki rizik i ja sam taj dogovor i rizik preuzeo na sebe te proveo taj dogovor preko Kriznog štaba Varaždina, koji po toj odluci o ultimatumu nije bio jedinstven, jer su se pojedini članovi Kriznog štaba grada Varaždina kolebali, pa smo Odluku o ultimatumu donijeli većinom glasova.^[5]Poslije se pokazalo da je to bila ključna odluka jer bi u suprotnom JNA ostala i nadalje u Varaždinu s dalekosežnim posljedicama ne samo za Varaždin i sjeverozapadnu Hrvatsku, nego i za cijelu Hrvatsku, obzirom da smo znali da se već sutradan sprema sporazum o prekidu vatre na državnoj razini. Tu odličnu i, rekao bih, uigranu suradnju, koja daje rezultate, nastavili smo provoditi i kasnije u pregovorima o odlasku JNA iz Zagreba i RH te o razmjenama ratnih zarobljenika tijekom jeseni i zime 1991. godine.

U listopadu i početkom studenog mjeseca 1991. godine, stotinama kilometara daleko od vojnog poligona na snijegom prekrivenoj planini Manjači, u hrvatskome glavnom gradu Zagrebu trajala je dramatična bitka za spas 350 zatočenih hrvatskih policajaca, koji su 13. rujna 1991. godine zarobljeni u Hrvatskoj Kostajnici nakon teških borbi sa snagama JNA i četnika. U plamenu koji je dopirao sa svih bojišta, kolone jugovojske odlazile su iz Hrvatske. Nakon varaždinskih dana rata od 13. do 21. rujna 1991. godine ostatci razbijene i poražene JNA napustili su i Varaždin, odakle sam, nakon akcije oslobađanja grada od elitnog jugokorpusa, s mjesta gradonačelnika Varaždina došao u Ministarstvo obrane u Zagreb. Odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana imenovan sam pomoćnikom ministra obrane.

Predsjednik RH imenovao me je i ovlaštenim pregovaračem za pitanje odlaska jugovojske iz Hrvatske. Svakim sam danom, međutim, sve više slušao i uvjeravao se o našim vojnicima, policajcima i civilima zatočenim u logorima koji kao da su nicali preko noći. Znalo se tada za Begejce, Stajićevo, Niš, Vojno istražni zatvor u Beogradu, Knin, Glinu, pričalo se o Zeleniki u Crnoj Gori, ali i “svaki je lokalni srbijanski šerif imao svoj logor”, što je dodatno onemogućavalo uvid u situaciju. Vlada RH stoga je osnovala Komisiju za postupanje s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj^[7] koja je temeljem dokumenata MUP-a, MORH-a, Crvenog križa i ostalih ministarstava, kao i putem raznih kanala, iz iskaza hrvatskih branitelja, popisivala logore i prikupljala informacije. Pritisak javnosti je istodobno bio velik. Dolazio je ponajviše iz Zagreba: branitelji Hrvatske Kostajnice, zatočeni na Manjači, bili su većinom Zagrepčani iz Policijske uprave zagrebačke. Ratnu psihozu dodatno su do usijanja dovodili i srbijanski mediji koji su smišljeno i ciljano plasirali vijesti da Hrvatskoj nije stalo do zarobljenih hrvatskih boraca i da smo ih ostavili na milost i nemilost JNA i četnika u logorima smrti. Preko svojih obavještajnih i paraobavještajnih službi željeli su stvoriti nepovjerenje i razdor u hrvatskom narodu kako bi lakše srušili Hrvatsku.

Obitelji i majke zatočenika bile su očajne. Telefoni su neprestano zvonili, pitale su, s pravom, zašto ne oslobodimo njihovu djecu. Beogradska televizija i tisak su istodobno igrali prljavu igru. Neprestano su emitirali i prikazivali snimke naših zarobljenih boraca s Manjače, obrijanih i pognutih glava, s rukama na leđima i njihove čuvare sa psima. To su naši ljudi vidjeli, reakcije su bile stravične, sjećam se telefonskih poziva, dolazaka ispred državnih institucija, okupljanja i često teških i neugodnih razgovora, prijetnji i omalovažavanja naših napora u borbi za razmjenu ratnih zarobljenika i stvaranje hrvatske države. Ipak je većina ljudi shvaćala situaciju te razumski i trezveno tražila rješavanje problema. Krenuli smo u pregovore za njihovo oslobađanje. Razmišljao sam kako za mene jedan ljudski život vrijedi kao čitav svijet, a gore, na Manjači, u BiH bilo je nažalost  na stotine ratnih zarobljenika.

Naši su pripadnici PU zagrebačke bili zatočeni na teritoriju druge države, Bosne i Hercegovine, i to pod kontrolom Srbijanaca, što nas je onemogućavalo da ih brzo oslobodimo. General Andrija Rašeta, pregovarač s njihove strane, k tomu, nije puno mario za humanost na kojoj sam neprestano inzistirao. Govorio je: “Vojno ćemo vas poraziti, zašto bismo mijenjali naše ljude za vaše? Kad slomimo Hrvatsku, mi ćemo poubijati koga budemo htjeli i ostaviti na životu koga budemo htjeli…” i „…da je Jugoslavija međunarodno priznata država, a Republika Hrvatska to nije te da nemamo legitimitet ni za razmjene ratnih zarobljenika.“^[8] Bio je čvrsto na pozicijama Jugoslavije i JNA i nije htio prihvatiti demokratski izraženu volju Hrvatskog naroda za svojom državom. Njegova logika bila je potpuno drukčija od naše, zato sam osjećao da slijede mukotrpni pregovori i neočekivani i rizični odlasci iza linija obrane, na njihov teritorij, koji će morati slomiti njegove stavove i primorati ih na pregovore i razmjenu ratnih zarobljenika..

Tih sudbonosnih dana 1991. godine pregovarao sam s pozicije države, još nepriznate, a general Rašeta^[9], pukovnik Stamenković i pukovnik Glumac s pozicije JNA i  Jugoslavije. Hrvatska je strana tražila razmjenu 350 zatočenika s Manjače po načelu svi za sve, nudeći zauzvrat isti broj zarobljenih srbijanskih rezervista, “teritorijalaca” i jugovojnika, tada smještanih u Zagrebu i Bjelovaru. Hrvatska pregovaračka ekipa je pritom inzistirala na međunarodnom ratnom pravu, poštovanju Ženevskih konvencija o postupanju sa zarobljenicima, ali na razini razmjene zarobljenika između dvije države. Otpor pregovarača sa suprotne strane bio je velik – time bi, na posredan način, priznali postojanje hrvatske države, a to su na sve načine nastojali izbjeći.

Stoga su argumenti generala Andrija Rašete bili vrlo koncizni: Hrvati su separatisti, JNA je legalna snaga, stav zapadnih sila bio je tada još vrlo jasan, što je na neki način dalo zeleno svjetlo JNA i četnicima da se Hrvatska “obuzda”, tj vojno i politički porazi.

Iz dana u dan u Hotelu “I” nastavljani su mukotrpni pregovori o odlasku jugovojske te usporedno s njima i o sudbini zatočenih hrvatskih policajaca na Manjači – još uvijek neuspješno. Tračak nade zaiskrio je s dolaskom europskih promatrača, čiju je nazočnost na pregovorima hrvatska strana uporno zahtijevala. Uvjeravao sam Europske promatrače kako je riječ o humanitarnom problemu, čije bi posljedice mogle biti nesagledive. Saslušavši argumente obiju strana, već na početku pregovora dali su blagu potporu hrvatskim pregovaračima, a potom, i sami inzistirajući na rješenju toga, prvenstveno humanitarnog, pitanja. Silom argumenata koje sam im ponudio, pozivajući se na međunarodno pravo i Ženevske konvencije, pritisnuli smo generala Rašetu i ostale da pristanu na rješavanje ovog, prvenstveno humanog i ljudskog, pitanja razmjene ratnih zarobljenika..

Dotad tvrdokorni general jugovojske osjetio je kako mu izmiče tlo pod nogama, stoga je spas tražio u neprestanim konzultacijama s nadređenima u Beogradu. S telefona iz sobe Europskih promatrača satelitskom je vezom dozivao generalštab JNA, a i beogradsko sjedište KOS-a, tražeći daljnje upute. Stiješnjen s obiju strana tako je, potkraj listopada, Rašeta konačno pristao na konkretne razgovore, o ljudima, imenima i prezimenima, konkretnim brojevima ljudi koji će se razmijeniti.

Sama operativa razmjene, kazao je Rašeta hrvatskim pregovaračima, dogovorit će se u Bosanskom Šamcu, na teritoriju Bosne i Hercegovine gdje će nas dočekati trojica generala ondašnjeg Saveznog sekretarijata narodne obrane iz Beograda. Bilo je tri sata ujutro toga 3. listopada, kada smo ispred Sabora g. Muhamed Zulić i ja krenuli automobilom put Bosanskog Šamca, preko Našica i Đakova, kako bismo izvršili predsjednikovu zapovijed.

Da bismo došli u Bosanski Šamac, morao sam prethodno s načelnikom glavnog stožera HV-a, Antunom Tusom dogovoriti da se privremeno razminira dio mosta pod našom kontrolom, a od strane jugovojske, od generala Andrije Rašete, tražio sam da razminiraju svoj dio mosta kako bih uopće mogao doći u Bosanski Šamac. Pripadnici hrvatske vojske i policije razminirali su dio mosta do sredine, a srbijanske snage od sredine do druge strane Save. Došli smo u zgradu policije u Bosanskom Šamcu gdje su nas zaista dočekali generali, kao što nam je obećano. Predstavili smo se, imenom i funkcijama, ali na naše iznenađenje mi smo za njih bili ustaški ministri nepostojeće države i tako su se prema nama i odnosili. Iznenađenje što smo došli bez pratnje i naoružanja nisu se ni trudili sakriti, a potom smo krenuli pregovarati. I odmah smo doživjeli šok. Hladno su nam priopćili kako oni o razmjeni zarobljenika uopće ne žele razgovarati. Zgranuto sam ih podsjetio kako je sve dogovoreno s generalom Rašetom i kako ćemo, kada budu skrivili humanitarnu katastrofu, odgovornost pred međunarodnom zajednicom prebaciti osobno na njih. Postalo mi je jasno kako se izmotavaju ne bi li dobili na vremenu. U lice sam im kazao da ne mogu kršiti međunarodne sporazume i konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, da na Manjači umiru ljudi i da su oni očito nesposobni i nedostojni pregovarači. Okrenuli smo se i otišli neobavljena posla. Bili smo u njihovom okruženju, na njihovom terenu, okruženi njihovom milicijom i zaista je bilo rizično izgovoriti im te riječi – ali, to sam im morao reći.

Po povratku u Zagreb, istoga sam dana podnio izvješće predsjedniku hrvatske države dr. Franji Tuđmanu – koji je cijelu operaciju pratio vrlo emotivno  –  i predsjedniku Vlade RH dr. Franji Greguriću o neuspjelom pokušaju razmjene, a već sutradan ujutro ponovno sam se susreo s generalom Rašetom na novim pregovorima.

Rekao sam Rašeti: „Nemojte nas više vući za nos i dovoditi u sigurnosne rizike – vaši ljudi su, kao što i sami znate, na sigurnom, u što se može svakoga trenutka uvjeriti i Međunarodni Crveni križ. Istodobno, naši ljudi su na planini, zameteni snijegom, zatočeni u štalama gdje se voda ledi. Rekao sam mu da će ljudi početi umirati, a već su sada toliko iscrpljeni da svakoga dana mogu početi i masovno umirati, zbog bolesti i maltretiranja, zbog čega ga čeka osuda cjelokupne međunarodne javnosti. Taj tenkovski poligon na Manjači u BiH, pretvoren u srbijanski  logor smrti, doista je bio stravičan.

U situaciji kada je Hrvatska gorjela na svim bojišnicama, nekoliko tjedana  nakon granatiranja Banskih dvora (7.10.1991.), nekoliko dana prije nego što je Vukovar pretvoren u prah i pepeo, psihološka igra na račun osobne odgovornosti taštog generala urodila je plodom, uspjevši poljuljati njegovo samopouzdanje. Osmog dana mjeseca studenoga 1991. godine opet smo se uputili prema Bosanskom Šamcu gdje nas je, kao pregovarač sa strane jugovojske, dočekao pukovnik Tomanov.

Hrvatska pregovaračka ekipa (Muhamed Zulić i ja) nije se zanosila kako će ovaj put pregovori proći lako. I zaista, umjesto dogovorenog “jedan na jedan”, Tomanov je za zarobljenike s Manjače zatražio pet stotina zarobljenih vojnika i jugooficira. Rekao sam pukovniku JNA Tomanovu da je dogovor postignut po načelu „svi za sve“ i da nema cjenjkanja. Tražio sam žurne konzultacije sa Zagrebom, ali u tom trenutku nisam mogao stupiti u vezu s ministrima u Vladi RH jer mi to srbijanski oficiri i obavještajci nisu dozvolili. Svjestan da su pregovori i sama razmjena pred propašću, odlučio sam da se pregovori nastave ujutro, a zajedno s pregovaračkom ekipom odvezao se u Gradačac, jer su nam rekli da jedino tamo možemo ići. Natrag nas preko mosta u RH nisu htjeli pustiti, kako su rekli, zbog sigurnosnih razloga, a zapravo nam nisu htjeli dopustiti da se vratimo u Republiku Hrvatsku vršeći dodatni pritisak na nas. Tih dana su nas zapravo držali kao taoce. Te preduge probdjevene noći u Gradačcu, u strahu za gole živote, Muhamed Zulić mi se povjerio riječima: „Znaš, Štef, ja sam stariji čovjek i puno toga sam proživio. Ako nas ubiju ili otruju, za mene neće biti velika šteta, već sam proživio jedno zarobljavanje od četnika i jedva sam se izvukao, ali ti si mlad čovjek s dvoje male djece u Varaždinu. Za tebe i tvoju obitelj bi to bila zaista velika šteta i tragedija.“ Rekao sam mu da je zaista našao pravo vrijeme i mjesto i da me zbilja lijepo utješio. I na njemu i na meni se vidjela velika briga i neizvjesnost za dalji razvoj događaja. Te neprospavane i preduge noći sjećat ću se cijelog života.  Drugoga sam se jutra probijao iz Gradačca u Bosanski Šamac na daljnje pregovore s predstavnicima JNA. Nakon dugotrajnih pregovora i uvjeravanja pukovnik JNA Tomanov pristao je na razmjenu: 350 zarobljenih hrvatskih policajaca s Manjače zamijenit će se za 390 vojnika i oficira jugovojske.

Ujutro oko osam sati iz policijske stanice u Bosanskom Šamcu telefonski sam javio u Zagreb dr. Franji Greguriću  da razmjena može početi, dajući zeleno svjetlo autobusima iz Zagreba i Bjelovara na putu prema Slavonskom Šamcu. Istodobno je pukovnik Tomanov, uz asistenciju policije BiH, dao zeleno svjetlo za razmjenu naših policajaca na Manjači.

Oficiri jugovojske su, međutim, inzistirali da razmjena bude na teritoriju pod srbijanskom kontrolom, na što nisam želio pristati. Opet je nešto bilo sporno, duboko u meni hvatala me panika, ali u cilju razmjene morao sam prihvatiti i taj rizik. Predložio sam da prvi autobus s pedesedak jugovojnika i četnika krene preko mosta s hrvatske strane, a kad se iskrcaju u Bosanskom Šamcu, da u njega uđu naši policajci i vojnici s Manjače. Konačno su pristali na takvu pogodbu, pa sam našim operativcima s hrvatske strane javio da puste jedan autobus. Bunili su se računajući kako će, prema dogovoru, istodobno krenuti oba autobusa, ali vremena za objašnjenja nije bilo jer bi u tom trenutku razmjena potpuno došla u pitanje s neizvjesnom sudbinom svih nas. Zapovjedio sam, da prvi autobus krene preuzevši potpunu odgovornost na sebe u slučaju da, pošto njihovih prvih pedesetak prijeđu, prekinu razmjenu. Bila je to iscrpljujuća psihološka igra s četnicima i JNA.  Konačno su krenuli. Njihovi su se iskrcali, popisali smo ih i u autobus su ušli naši. I tako, punih šest sati. Znojio sam se i tresao istodobno na velikoj hladnoći, ali sve je, Bogu hvala, ovog puta išlo sukladno dogovoru.

Posljednji zatočenik s Manjače prešao je preko mosta na hrvatsku stranu u Slavonski Šamac. Formirala se kolona, razdružena, iz opreza. Na dometu s “one strane”, još uvijek su četnicima bili precizna meta. Iscrpljeni, blijedih lica i upalih očiju, lica natiskanih uz prozore promatrali su krajolik, obuzeti osjećajem beskrajne slobode.

U Zagrebu, ispred Hotela „Panorama“ na Trgu sportova, čekalo nas je nekoliko tisuća ljudi i gotovo cjelokupna hrvatska Vlada. Svi su bili presretni. U meni se miješao osjećaj radosti, ponosa i tuge. Radosti i ponosa jer smo izvršili predsjednikovu zapovijed i spasili ljude i tuge jer sam znao da je to tek početak borbe za oslobađanje ostalih naših ljudi, policajaca i vojnika zarobljenih i odvedenih u koncentracijske logore diljem Srbije, BiH, Crne Gore i okupiranog dijela Hrvatske, gdje su ponižavani, maltretirani i ubijani.

Ova razmjena ratnih zarobljenika bila je veličanstvena  humanitarna i politička pobjeda hrvatske državne politike, pobjeda prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, hrvatske Vlade i nas pregovarača i talaca. Dokazali smo da i u nemogućim ratnim uvjetima možemo ustrajnošću, profesionalnošću i ljubavlju nadvladati zlo i nepravdu i spasiti na stotine ljudskih života koji su vraćeni svojim obiteljima.

mr. sc. Stjepan Adanić

vojni savjetnik predsjednika RH dr. Franje Tuđmana 1991/92.g.

pomoćnik ministra obrane 1991/98. godine

i ovlašteni pregovarač RH s generalom JNA A. Rašeta o odlasku JNA iz RH i razmjeni ratnih zarobljenika 1991.g.

HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo