Hrvatska i hrvatski nacionalizam kao vječni krivci

Slovenski filozof Slavoj Žižek smatra da se u Europi događa neobičan spoj antisemitizma i islamofobije, a kao temelj za svoju misao uzeo je izjavu mađarskoga premijera Viktora Orbana da su srednja i istočna Europa zone bez migranata, kao i da bi se Poljaci, Česi, Slovaci, Rumunji i Mađari trebali ujediniti u tome procesu koji kao rezultat treba donijeti “sigurnu, pravednu, kršćansku i slobodnu Europu“. Filozof ističe da je takvo inzistiranje usporedivo s nacističkim narativom o “zonama bez Židova”. Uočavajući trendove neprihvaćanja nametnutih kvota migranata u nekim zemljama Europske unije, Žižek je ustanovio kako je riječ o “novoj osovini zla” u koju spadaju Hrvatska, Slovenija, Mađarska, Češka, Poljska, baltičke zemlje, a sada i Austrija. Najtragičniji je aspekt nevoljkost Europe da pokaže jasan stav u vezi s ovom grupacijom – bilo da omogući svojim zemljama članicama da usvoje vlastitu politiku u pogledu izbjeglica ili da usvoje efikasnije mjere protiv onih koji krše zajednička pravila”.Orban, koji je prije nekoliko godina tretiran kao odbačeni lider, sada je ne samo prihvatljiv nego postaje uzor. To je opasan znak za Europu“, zaključuje slovenski filozof.

Uvijek su ti ekstravagantni ljevičarski filozofi i, uopće, intelektualci s jedne strane simpatični, a s druge tragikomični. Dio njih spada u kategoriju tzv. salonske ljevice i snobistički glumata nezavisnu intelektualnu poziciju prodajući javnosti lažne i zavodljive priče o svijetu bez granica, država, nacija i vjera, licemjerno u isto vrijeme naplaćujući skupo svoja gostovanja i uživajući u svim dostupnim im blagodatima koje moćni u tome svijetu ostvaruju svim vrstama diskriminacije i eksploatacije. Agresivni su i ultimativni te sve neistomišljenike proglašavaju fašistima. Drugi dio njih poput nekakvih hipsterskih humanista i pacifista možda i živi ideale koje propovijedaju, podnoseći i cijenu svojih uvjerenja. Ali u biti i jedni i drugi, i po tome su tragikomični, zagovornici su ne samo svijeta koji ne postoji, nego koji bi bio krajnje opasan kada bi se i ostvario te bi se raspao u kaosu nasilja krvi i zločina. Povijest je prepuna takvih iskustava, od utopističkih pokušaja Thomasa Mora do zločinačkih režima Staljina i Tita.

Žižek i hrvatski sljedbenici

Žižek često gostuje u Hrvatskoj, ima pristaše i zagovornike na domaćoj tzv. intelektualnoj ljevici. No svi su izrasli i oblikovali se na matrici mentalnoga komunizma pa zato vizija društva i svijeta koju zagovaraju neodoljivo podsjeća na nekadašnju Jugoslaviju. Kao što su i onda, primjerice, Hrvatska i nacionalizam bili vječni krivci i zapreke ostvarenju komunizma u praksi, tako i danas Žižek i njegove pristaše također smatraju i Hrvatsku osovinom zla. Nema razlike u percepciji Hrvatske između Žižeka i Dubravke Ugrešić. Oni, dakle, obnavljaju i nude kao rješenje jednu hibridnu šovinističku platformu kakvu je uzaludno pokušao stvoriti komunizam u Jugoslaviji premda znaju da se taj model raspao u krvi.

Komunizam je zlo u sebi i sam po sebi, on je zločin u samoj ideji jer ne priznaje razlike među ljudima i narodima, ne priznaje prava i uvijek konstruira neprijatelja protiv kojega dopušta sva sredstva borbe, od retoričke dehumanizacije, kao alibija, do mljevenja tijela i kostiju u drobilicama raznih gulaga i golih otoka, kao ishoda obračuna tzv. zdravih snaga s tzv. reakcijom. Jedna takva bolesna vizija dovela je do eksplozije krvoprolića 90-ih na prostoru bivše Jugoslavije, a oni danas kao poludjeli mohikanci i dalje tu platformu guraju kao rješenje za budućnost. Bilo bi porazno kada bi svijet krenuo u smjeru Žižekovih ideala. Nije nadnacionalizam donio slobodu ni Hrvatskoj ni Žižekovoj Sloveniji, nego upravo nacionalizam protiv kojega se tako silno bore. Da nije bilo njihove nacionalne, pa i nacionalističke političke orijentacije, hrvatski i slovenski narod nikada ne bi izvojevali slobodne i samostalne države, nestali bi unutar Titove jugoslavenske hibridne nacije.

To što države srednje Europe vode takve državne politike u kojima se bore protiv nekontroliranoga priljeva izbjeglica, Žižek i ljevičarski filozofi uzimaju im za smrtni grijeh, niječu tim državama elementarni humanistički dignitet, a to je fundamentalno lažno jer jedno je humanitarna, a drugo državna dimenzija fenomena migracija. Svaka je civilizirana država spremna pomoći ljudima koji bježe iz zone rata, ali kada je i ako je taj masovni egzodus potaknut geopolitičkim razlozima i još uključuje bezuvjetne metode borbe, dakle i terorističke, onda je to sasvim nešto drugo. Kada bi ispred Žižekova doma eksplodirala bomba i ubila 20-a članova njegove obitelji, njegovih rođaka i prijatelja, drukčije bi govorio o tome tko je osovina zla.

Ničija mržnja ili nesklonost ne bi smjela destabilizirati državu koja je objekt te mržnje. Ono što Žižek propovijeda na općoj razini, lažna disidentska književnica iz Hrvatske Dubravka Ugrešić govori na konkretnoj. Ovih je dana u programu talijanske televizije oplela po Hrvatskoj optužujući ju za fašizam, nacizam, diskriminaciju… Jedna je od desetak isforsiranih javnih osoba koje su 90-ih samovoljno napustile Hrvatsku, ni od koga primorane, vidjevši da ostaju bez Jugoslavije s kojom su se identificirale. U maniri ortodoksnih skolastičara, oni i danas, 27 godina nakon što je ta zločinačka Jugoslavija pometena s poprišta historije, pokušavaju crno pretvoriti u bijelo, a bijelo u crno pa im je svaka Hrvatska bila i ostala simbol fašizma i zla, a svaka Jugoslavija ostvarenje političkoga sna. Sve je to jako prepoznatljivo već ispod prvoga sloja njihove kozmopolitske retorike i utoliko je njihova politička filozofija regresija, a ne progresija duha.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo