Titovi se zločini nikada ne bi smjeli zaboraviti

Napredni stavovi utječu na olako shvaćanje simbola. Tako bi javno prihvaćanje bogohulnih kazališnih predstava i bestidnih izložaba, paljenje nacionalnih zastava i vrijeđanja državnih čelnika trebalo biti shvaćeno kao dokaz intelektualnog oslobođenja. Posebice u bivšim komunističkim zemljama, gdje se simbolizam izmijenio na način koji dezorijentira novu i staru ljevicu, brzo se pojavljuju povici da je bilo kakva zabrinutost za simbole “opsjednutost” ili “odvlačenje pozornosti”.

No u istočnoj je i srednjoj Europi ravnodušnost ljevice prema simbolima neprirodna. Poput bljeska, kada se njegovi osobni mitovi pobijaju, suvremeni se ljevičar pretvara u gunđajućeg neokomunista – kojemu jedino nedostaje iskaznica članstva u Partiji i kalašnjikov kako bi se vratio na stariju vrstu. Štoviše, ako se iz sjena na desnoj strani pojavi koji opasan ili dvosmislen simbol, njegova ravnodušnost prema tradiciji ubrzo poprima oblik netolerancije prema “ekstremizmu”.

U petak, 1. rujna 2017. godine Gradska skupština Grada Zagreba glasovala je za promjenu naziva jednog od najistaknutijih gradskih trgova s „Trga maršala Tita“ u „Trg Republike Hrvatske“. Tu su promjenu naziva trga zapadni mediji označili pristojnim odmahivanjem glavom i ona je prikazana kao potvrda reakcijskoga nacionalizma. Kredibilitet je tomu dodala i činjenica što je dr. Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, vodio kampanju za promjenu imena trga, a njegova se ministarska stolica počela tresti uslijed agitacija koje su dolazile iz nevladinih udruga koje financira George Soros i čije je proračune dobivene iz poreznoga prihoda bivši ministar Hasanbegović imao namjeru rezati. Hasanbegović je nacionalistički povjesničar s ukusom za kontroverzije, što je za hrvatske političare i uzrujavajuća spremnost argumentiranja intelektualnih pitanja. No on nije fašist, antisemit, niti rasist (musliman je, pa je tako dobio i svoj dio islamofobijskog zlostavljanja). U svakom slučaju, većinska potpora za promjenu došla je iz konzervativne HDZ-ove strane te iz centralno-lijeve grupacije okupljene oko zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića.

Promjena imena trga bila je povijesno važna. Jasno je simbolizirala prekid s prošlošću zemlje. Ali umiješalo ju se u jedan drugi spor oko simbola, koji, bez obzira na buku i bijes, uopće nema povijesno značenje. U blizini koncentracijskoga logora Jasenovac, u kojem su ustaške vlasti ubile velik broj Srba, Židova i političkih protivnika kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), podignuta je prije godinu dana od strane .HOS-a (Hrvatske obrambene snage – desničarska paravojna snaga) privatna spomen-ploča pripadnicima HOS-a koji su poginuli u ratu za neovisnost Hrvatske ranih 1990-ih. Na spomen-ploči bio je upisan ustaški pozdrav “Za dom spremni” (“Spremni za domovinu”). Navodno su mnogi HOS-ovi bojovnici rabili ovaj pozdrav – premda nije poznato s kakvim razumijevanjem njegova stvarnog značenja? Spomen-ploča naknadno je premještena na nekoliko kilometara udaljeno mjesto. Nezahvalna je sada zadaća Vladina povjerenstva u tome što općenito učiniti sa simbolima totalitarizma – uključujući i komunističku crvenu petokraku pozicioniranu pokraj mjesta masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina. U međuvremenu, dobro financiran i međunarodno podržan “antifašistički” pokret trenutačno nastoji povezati slučajeve stvarne ili zamišljene nostalgije za ustaškim režimom – koji je propao prije 70 godina – s pokretom čišćenja Hrvatske od ostataka komunističkog režima – koji još uvijek imaju u sebi uznemirujući stupanj života.

Ali, što je to “antifašizam”? Povijesni su dokazi jasni. Antifašizam nije fraza koja zahvaća sve u kategoriji demokrata. Nju su iskonstruirali komunisti. Zapravo, ona je beznačajna bez upućivanja na komunističku ideologiju. Njezini zastupnici svojom spremnom obranom komunističkog rekorda, svojim zagovaranjem prepoznatljivoga komunističkog (antizapadnog) viđenja svijeta te svojom nepokolebljivom uvjerenošću da jedina prijetnja civilizaciji dolazi s desne, a ne s lijeve strane, brzo to čak i danas pokazuju.

Sve do nedavnoga uspona ljevičarskoga anarhizma u Americi, u Sjedinjenim Američkim Državama i u Velikoj Britaniji antifašizam nije imao veliku zastupljenost, iako su te zemlje bile ključni dijelovi zapadnog savezništva protiv snaga Sila osovine u Drugom svjetskom ratu. Izostajanje bilo kakvoga antifašističkog pokreta u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu nije samo zbog toga što ondje nije bilo značajnoga domaćeg anglosaksonskog fašizma (Mosley je brzo ishlapio); što je važnije, to je bilo zato što ondje nije bilo autohtonoga domaćeg komunizma – čiji antifašizam i jest izum.

Antifašizam je bio propagandni aparat za širenje potpore ciljevima Komunističke partije među nekomunistima. To je bila taktika pridobivanja moći, a na položajima moći isključivo bi vladala Komunistička partija. Isprekidane pojave antifašizma bile su samo znak privremene slabosti Komunističke partije. Promoviranje antifašističkih “Popularnih frontova”, posebice u Francuskoj, obuhvaćajući demokratsku ljevicu, ali služeći Partiji, između dva svjetska rata odobrila je Moskva. Ali, 1939. godine Staljin je izabrao alternativnu strategiju – savez s Hitlerom – i antifašizam odmah biva odbačen.

Jugoslavenska je partija pod Titom, kao i druge europske komunističke partije, poslušno pratila tu novu liniju. Snažan “uspon” komunističkih partizana nije se pojavio kao reakcija na ustaške grozote – NDH je uspostavljena 10. travnja 1941. godine – nego kao odobrena reakcija 22. lipnja na Hitlerov napad na Sovjetski Savez. Energičnim poticanjem iz Moskve jugoslavenska je partija tada usvojila antifašizam kao alat kojim će se boriti protiv okupatora Sila osovine i kvislinških režima u Zagrebu i Beogradu, ali ne i bez namjere nametanja klasične marksističko-lenjinističke revolucije. U međuvremenu, riječ “anifašist” rabila se u legitimizaciji onoga što je predstavljalo nestranačke institucije alternativne vlade – kao što je to bio AVNOJ, Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Kada su komunisti dobili moć i istisnuli ili likvidirali nekomunističke elemente koji su bili u tijeku do 1944., antifašizam biva prognan iz svoje prominencije unutar ideološkog arsenala Partije. Tek 1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako npr., dok je Partija promijenila svoje ime iz Saveza komunista Hrvatske (SKH) u manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda u Socijaldemokratska stranka Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) preimenovala se u Savez antifašističkih boraca. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno o Komunističkoj partiji, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv tlačitelja koji bi se na prstima mogli opisati kao “fašisti”, ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničko s ideološkom tvorevinom antifašizma, osim kao iskorištene povremene lude.

To je onda odgovor na pitanje što je antifašizam i koja je njegova veza s komunizmom. Ali sljedeće je pitanje: Koja je uloga Tita u tome?

Stara ploča na Titovu trgu, sada namijenjena zagrebačkom povijesnom muzeju, sadrži veliku tvrdnju. Na njoj piše: “Trg maršala Tita. Josip Broz Tito, političar, vođa antifašističkog pokreta, predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1945-1980, 1892-1980.” (Isticanje je dodano.) Pojavio se niz kampanjskih grupacija – u samo malenom broju, bez obzira na medijsku pozornost – kako bi se protivili micanju njihova heroja s njegova trona na trgu. Televizijske su slike govorile priču njihova identiteta i njihove marginalizacije. Posvuda se mahalo crvenim zastavama sa srpom i čekićem. Jedine prisutne hrvatske zastave bile su one stare socijalističke “Narodne Republike”. Neki su prosvjednici nosili na sebi oznake uniforme jugoslavenske vojske – iste oznake koje su nosile srpsko-jugoslavenske snage kada su 1991. godine napale Hrvatsku.

Čelnici hrvatskoga antifašističkog pokreta više su se puta identificirali s Titom. Nisu pružili ni jednu ispriku ni za Titove metode ni za komunističke zločine.

No brzi pogled na skupine koje su podržavale prosvjed navodi na to da su posebne isprike bile na redu. Pitamo se, je li “Ženska mreža” bila svjesna toga da je Tito inicirao seksualne odnose sa svojom prvom suprugom kada je imala samo 14 godina? Da ju je poslije, dok je bio u Moskvi tijekom 1930-ih, osudio preko NKVD-a, kako je to učinio i svojoj drugoj supruzi i nizu partijskih drugova? Jesu li homoseksualni aktivisti znali da su – kako će to jedan hrvatski povjesničar uskoro detaljno prikazati – u koncentracijskom logoru Goli otok, u koji je Tito slao svoje političke neprijatelje, vlasti javno ponižavale i tukle homoseksualce, koje su smatrali “buržoaskim dekadentima”?

Židovska zajednica zastupljena na prosvjedu, naravno, ima razloga gnušati se na ponašanje prema njima ustaša ratnoga vremena, koji su u potpunosti surađivali u holokaustu koji je odredio Reich. Ali, zar bi hrvatski Židovi trebali biti zahvalni Titu i Partiji? Godine 1945. komunisti su ubili židovske poslovne ljude i oduzeli njihove poslovne tvrtke. Kada su komunisti stigli, oni nisu vratili židovskim vlasnicima njihovu imovinu koju su ustaše konfiscirali, nego ju je komunistička elita i njihovo privilegirano omiljeno potomstvo – tzv. “crvena buržoazija” koja obilno opskrbljuje vladajuću klasu “postkomunističke” Hrvatske – ponovno oduzela i u njima uživala – i još uvijek često u njoj uživa.

A što se tiče hrvatskih Srba, čiji su čelnici bili prisutni na prosvjedima – bez obzira na privilegirane pozicije koje su neproporcionalno zauzimali u represivnom aparatu Partije, bilo bi im uputno razmisliti o cijeni tih koristi na duge staze. Ta cinična komunistička politika „podijeli pa vladaj“ značila je da su u 1990. godini, kada je u Hrvatsku stigla demokracija, Srbi bili nepovjerljivi i njima se nije vjerovalo, jer su kao takvi bili automatski viđeni kao agresivni prema novoj državi – što je i potvrdila iz Beograda (još uvijek tada vođena komunizmom) potaknuta srpska pobuna. Ako je Titova Jugoslavija iza sebe ostavila tako sirovu mržnju i tako duboke rane, tko ozbiljno može zaključiti da je komunizam ponudio lijek ili barem palijativu za atavistički nacionalizam, kako to još uvijek tvrde njegovi apologeti?

Ipak, Titova osoba još uvijek ima neku vrstu privlačnosti. Povijesni je interes razumjeti zašto. Čini se da je odgovor u tome da je Tito, iako ortodoksni komunist – njegovu svađu sa Staljinom izazvala je ambicija, a ne doktrina – bio i nešto drugo, a to “nešto drugo” pokazuje kao da je on bio junački “antifašist”.

Zapravo, Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promičući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije i putem dovođenja svake moći pod partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnogih bez sudskog procesa, drugih s namještenim sudskim procesima – vojnika, regrutiranih pripadnika domobrana, nepolitičkih civila, katoličkih svećenika, fratara i redovnica, liječnika, medicinskih sestara, učitelja, novinara, poslovnih ljudi, žena i djece. Masovne grobnice u koje su bacani živi ljudi tako da ih polako uguši težina onih bačenih nakon njih, još uvijek se postupno iskopavaju. Od straha kako se ne bi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutjelo o ovim užasnim zločinima. Donedavno je većina partijskih arhiva i arhiva tajne policije bila također nedostupna. Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao ni jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: dogodilo se to samo u Münchenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, dvije su visoko pozicionirane osobe u jugoslavenskoj tajnoj službi dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo na njemačkom terenu 1983. godine.

Prvi predsjednik nove Hrvatske, Franjo Tuđman, navodno se divio Titu; ali Tuđman nikada nije ni sanjao o oponašanju Titova kulta ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje maršalov ugled. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljna izvedba. Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana. Ali mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su isprali mozgove stanovnika da su oni, u vrijeme kada se konačno najavila smrt diktatora, postali žilave, neurotične, kukajuće ljudske olupine. Samo je sustav u kojem se izgubio dodir sa stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao slogan za budućnost svoje zemlje: “Nakon Tita – Tito!”

Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većinu njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam, kao osmijeh cheshirskog mačka, podsjeća nas u bestjelesnom obliku na to što je bio komunizam, što su komunisti učinili, i što bi njihovi nasljednici htjeli činiti kada bi im se za to pružila prilika. To bi trebalo ići istim putem kao i Titova ploča.

Robin Harris/Standpoint
prijevod: Ina Vukić

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo