Odgoj i obrazovanje djece

„Uspješna politika, samo je ona,
koja se gradi etikom“,
Václav Havel

Eto, prošao je i Svjetski dan učitelja. Tiho, bez velike pompe i upriličenih proslava, susreta, rasprava ili sučeljavanja…

Kako došao, tako i prošao.

Uostalom, kao i sve drugo, što je od izuzetne važnosti, za budućnost i prosperitet Republike Hrvatske.

I vjerujte mi, baš zbog stanja u kojemu se nalazi prosvjeta i prosvjetni djelatnici, nije mi bilo lako prihvatiti se pisanja o tome danu. Ali, nekakva mi se gorčina skupila u grlu. Neki bunt. Neko negodovanje.

Negodovanje i bunt zbog položaja prosvjetnih djelatnika, zbog njihovog marginaliziranja.

Zbog njihovog lošeg materijalnog položaja.

Zbog njihovog stalnog ponižavanja…

I zbog svega što se plete oko naše djece i što im se ispod žita sprema.

Iskreno, nikada nisam robovala niti godišnjicama niti nekim velikim svjetskim nadnevcima, niti ih, bilo kako, označavala. Ali, danas, na ovaj dan, koji je i moj dan, odlučila sam, baš iz nekog dešpeta, označiti taj dan i uraditi nešto posebno.

Te ga svečano obilježiti i provesti u društvu nekoliko mojih dobrih prijateljica, također prosvjetnih djelatnica u mirovini.

A, onda, po našem starom običaju, uz jednu kavicu, našim sjećanjima i pričama … nikad ne će biti kraja. Jer, to je ono što nas trajno i veže i spaja.

To su naša zajednička sjećanja, naše zajedničke uspomene i naš zajednički rad.

I moram priznati, dok se tako, sada sve zajedno, prisjećamo svega proteklog i proživljenog, da mi je srce ispunjeno zadovoljstvom. I ponosom, i srećom. Zbog svega onoga što sam bila, što smo svi mi bili, i što smo kao prosvjetni djelatnici radili i uradili.

I što smo na kraju, kao trajni i svijetli trag, ostavili iza sebe.

Jer smo od malenih, stvarali malene ljude. Od onih starijih, odrasle i velike ljude. Ljude koji znaju i misliti, i razmišljati, i promišljati… svojom glavom.

A, za mene osobno, kao i za sve generacije onih pravih prosvjetara, djeca su uvijek bila nešto posebno. Nešto sveto. Nešto za što se trebalo i boriti i žrtvovati. Nešto čijem smo se obrazovanju, a posebice odgoju, posvećivali svi mi. Cijelim svojim bićem…
I srcem i dušom.

I, za nas je svako dijete, uvijek bilo, naše dijete. A svako nam je, opet, dijete, bilo ispred svih naših osobnih interesa.

Listam, tako, u osami, stranice svoga velikog albuma. I gledam i uživam… dugo, dugo.

I u svakoj novoj, i na svako novoj stranici, nalazim nešto svoga. Jer je na svakoj, ugrađen i dio moga života i utkan jedan dio mene.

Sve mi se vraća… I nakon toliko vremena. Vraćaju mi se i sva moja sjećanja i sve moje uspomene.

I nižu se … jedna za drugom. A mnoštvo ih je…Mnoštvo.

A mnoštvo je i mojih učenika, moje djece. I svi su sada, ovdje, ispred mene. I cijela ih je kolona…

Tu su i Ivica, i Brankica, i Davor, Ivan, Maja, Agneza, Marijana, Katica, Natalie, Suzana, Matej, Miroslav, Andrej, Sandra, Tanja, Ivana, Dragana, Dubravka… A koliko ih , tek, još ima!? Sam Bog to zna.

Ali, svakoga od njih pamtim! Pamtim svako lice, svaki detalj. I svako mjesto na kojemu su sjedili.

Pamtim i Ivicu, dječaka s izrazitom govornom manom (kojega nikada nisam, baš zbog toga, ništa usmeno ispitivala), kao izuzetno nadarenog i matematičara i pjesnika.

Pa Ivana, koji je od problematičnog i zanemarenog djeteta (smještenog i odvojenog u zadnjoj klupi), drugačijim mojim pristupom, postao uzoran đak i uzorno dijete. A kasnije, bome, i uzoran profesor. I predavač mojoj starijoj kćerki.

Pa Dubravke i njenih predivnih stihova, koje i dandanas, kada govorim o svojim učenicima, o toj mojoj djeci, uvijek citiram.

Pa Suzane, učenice četvrtog razreda srednje i njezinih proznih tekstova za koje je redovito dobivala nagrade.
I još tisuće i tisuće ovakve moje djece, mojih učenika.

Pa, zar ne trebam, zbog svega ovoga, zbog njih samih, i zbog sebe kakva sam bila i kakva sam ostala u njihovom sjećanju, biti ponosna!? Zar, zbog svega toga, ne trebam biti i sretna i ispunjena?

Jer, ljudi moji dragi, u svakome od njih, u svakome ovome, i mome djetetu (a to su oni uvijek i bili), utkan je i jedan dio i mene!

Učila sam ja, tako, ostavljala svoje tragove i na onim malenim, i onim malo starijim, i onim najstarijim.

I učila ih, i odgajala i obrazovala… Za prave i istinske ljude. Za ljude koji će znati cijeniti sve što je ljudsko i pošteno.

Učila sam ih samo dobrome. Učila sam ih i općim i obiteljskim vrijednostima. Učila ih i poštivanju starijih, pomaganju potrebitim i nemoćnim.

Učila i prijateljstvu, i kulturi, i kulturnom i lijepom ponašanju.

Učila ih i domoljublju i čovjekoljublju.

Učila sam ih o svemu što trebaju činiti.

I zašto trebaju nešto učiniti.

Učila ih svemu onome što ih u školi trebamo učiti i naučiti. I odgajala ih i obrazovala u cjelovitu osobu.

Za budućeg čovjeka.

Za buduće pravedno društvo.

Za društvo slobodnog čovjeka.

Za društvo dostojno čovjeka.

Jer, naše i jest pravo poslanje… naučiti i podučiti. Odgajati, a ne nametati.

Vera Primorac
(nastavlja se)

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo