Mons. Vlado Košić, biskup sisački i akademik Josip Pečarić : Govori na predstavljanju knjige THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

Govor na predstavljanju knjige THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

Dozvolite mi da vas sve lijepo pozdravim i zahvalim se što ste u ovoliko velikom broju došli na ovo predstavljanje. Zahvaljujem se i udrugama Zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i HVIDRI što su organizirali ovo predstavljanje i svima koji su sudjelovali u tiskanju knjige. Koliko vidim tu je g. Branko Hrkač koji je napravio niz korica za moje knjige pa i za ovu koju danas predstavljamo.

Glavni u cijeloj ovoj priči je Thompson. Jučer sam dobio poruku od njega da je bolestan, prehlada i viroza a mora ozdraviti do subote jer ima koncert u Osijeku. Pozdravljam ga i u vaše ime s nadom da će u Osjeku imati sjajan koncert kako nas je i naučio.

Današnji predstavljači nisu samo sjajni predstavljači knjige tako da poslije njihovih izlaganja autoru i ne ostaje puno toga za reći. I naš HRVATSKI biskup dr. Vlado Košić i Mate Kovačević i Marko Ljubić imaju itekako puno izravnih zasluga za nju. Biskup Košić je jedan od potpisnika Peticije ZDS koji je i zbog nje puno napadan. Manje je poznato da smo nas dvojica godinu dana poslije te peticije napisali novo pismo u kojoj smo je upozorili da ćemo imati ovo što danas imamo zato što nisu prihvatili tu Peticiju, tj. da se ovu hajku na branitelje može zaustaviti upravo prihvačanjem ono što smo tada predlagali. Mate Kovačević je najmlađi od 50 osnivača HDZ-a, onoh Tuđmanovog HDZ-a koji je stvarao Hrvatsku. Uz to je samnom napisao i prvu knjigu o Thompsonu, prvu u trilogiji koju danas imamo. A Marko Ljubić je zapravo dao najvrijednije tekstove u ovoj trećoj knjizi: jedan u uvodnom dijelu i posljedni o nedavnom Thompsonovom koncertu u Zagrebu.

Teško je reći još nešto, a da oni to već nisu rekli. Zapravo bih ovdje trebao završiti s mojim sudjelovanjem u predstavljanju. Autor bi trebao biti pristojan, zar ne?

Osim toga moj jučerašnji intervju na Portalu HKV-a povodom ovog predstavljanja prenjeli su i drugi portali pa ste vjerojatno već i pročitali što sam imao za reći.

Međutim, siguran sam da vi baš i ne očekujete da ću biti pristojan. Zato ću iskoristiti ovu prigodu da komeniram razliku u gledanju na pojam junaštva između nas i Srba.

U tom intervjuu sam spomenuo i Glavnog tajnika HAZU akademika Rudana i moju knjigu HRVATSKI GENOCID: NAPRAVILI ZEČEVE OD SRBA i zabranu slanja poziva ostalim akademicima za njeno predstavljanje. A naslov knjige koju su predstavljali admiral Davor Domazet Lošo i prof. dr,. sc. i general Miroslav Tuđman je baziran na riječima Slobodana Miloševića na sjednici Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije 14. kolovoza 1995., nakon operacije Oluja:

„Molim vas, šest tisuća Hrvata branilo je Vukovar pola godine; napadala je cijela Prva armija, zrakoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu obranili Knin, kojemu se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer prema svim izvješćima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala topnička priprema u sedam navečer, oni su naredili – bježaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira s hrvatskim snagama. (…) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez ostvarenog kontakta s hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronte. (…) Pitanje je tko je, zaista, donio odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva je odluka, kada su imali sve uvjete za obranu, izazvala egzodus. Sada to treba biti razlogom da Jugoslavija jurne tamo braniti te teritorije, s kojih su oni utekli kao zečevi?!“

A Thompson je svojim pjesmama „Bojna Čavoglave“ i „Janica Kninska kraljica“ itekako doprinjeo tom pravljenju zečeva od „hrabrih“ srpskih ratnika. Ta briga u HAZU za ostavštinom ratnika Slobodana Miloševića svoju kulminaciju je doživjela ne tako davno u Hrvatskom saboru kada smo kolega Popović i ja prozvani od strane akademika Rudana zbog Peticije ZDS – peticije u kojoj smo branili Thompsona i „Bojnu Čavoglave“.

Nije Milošević bio jedini u Srbiji koji su se stidjeli takovog ponašanja njihovih „hrabrih“ ratnika. Problem je u tome što je Milošević zapravo Crnogorac pa ima drugačiji pogled na junaštvo od onoga koji imaju u Srbiji pa je vjerojatno utjecao sa svojim pogledom na mnoge u Srbiji. A što je Srbima junaštvo pokazao je ovih dana Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin rekavši kako je njegovo ministarstvo službeno uputilo zahtjev srbijanskoj Vladi da uspostavi praznik DAN RATNIKA, rekavši kako ‘Srbija ne smije zaboraviti heroje koji su je branili u najtežim danima’.

‘Dosta smo se po tuđoj volji stidjeli naših junaka. Na njih moramo biti ponosni. To je osnovni razlog iz kojeg sam predložio da Dan ratnika bude ustanovljen kao praznik. To će biti dan kad će heroji ratova biti dobrodošli u našim vojarnama i školama i kada će dobiti prostor u medijima. To rade sve zemlje u svijetu i nema nijednog razloga da i mi to ne činimo’, izjavio je ministar obrane.

Dodaje kako su sudionici ratova devedesetih godina dugo bili zanemareni i bez odgovarajućih počasti. Raskid s tom praskom, tvrdi, mora se dogoditi.

‘Sebe nećemo predstavljati boljima nego što jesmo, ali nema ni šutnje. Neće se više naši bivši vojnici prisjećati ratnih dana u kućama i kavanama. Sve važne datume obilježavat će u domovima vojske, gdje im je i mjesto. Oni su bili vojnici koji su se odazvali na poziv svoje države’, zaključio je Vulin.

Skandal: Vulin predlaže Dan ratnika u kojima će slaviti one koji su 90-ih razarali Hrvatsku i BiH

Dakle ono što je Miloševiću i drugima pa i meni kukavičluk usporediv sa zečevima, Srbima je junaštvo. Ono čemu se Milošević rugao, a rugao sam se i ja, Srbima i akademiku Rudanu je nešto drugo.

Ja se mogu ipak i koliko-toliko opravdati, tj. posuti pepelom po glavi, jer sam u spomenutoj knjizi – tako mrskoj akademiku Rudanu – objavio i tri teksta o najvećoj srpskoj ratnoj pobjedi.

O čemu se radi (navod iz te knjige):

Još 3. 6. 1996. (Večernji list ‒ inozemno izdanje) upozorio sam i Crnogorce kada su pokazali nerazumijevanje značenje pobjede u Vukovaru za Srbe.

O čemu se radilo? Crnogorski nezavisni tjednik Monitor narugao se Srbima tvrdeći kako je Vukovar srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako je “…za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30.000 do 50.000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1500 i 1800. Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100 : 1 (…) POBJEDA, uz ovakav odnos snaga, međutim, uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVIJETLIM PRIMJEROM”. Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon “svijetle” pobjede.

U spomenutom tekstu to sam komentirao ovako:

Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko “pobjeda” na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj “braći”. A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju “pobjede” u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime onda da se pohvale. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odolijevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi kao “Srbi ne znaju raditi, ali znaju bježati!”. Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. “Krajine” bježi zajedno s narodom. Ipak, tu se radi samo o “Krajini”, dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.

Kao da sam tada znao za Miloševićeve riječi izrečene poslije Oluje kada je o srpskim vojnicima govorio kao o zečevima, a usporedio ih upravo s hrvatskim braniteljima Vukovara, koji su ga toliko impresionirali da je tvrdio kako su branili Vukovar čitavih šest mjeseci.

Miloševića je očito tek Oluja naučila kako treba gledati na srpsku povijest i zašto ga je srpski akademik i povjesničar Vaso Čubrilović (za vreme gimnazijskih dana postao je član organizacije Mlada Bosna i bio je sudionik u atentatu na prijestolonasljednika Franca Ferdinanda 28. Lipnja 1914. godine u Sarajevu) upozorio: “Ratuj s kim god hoćeš, samo nemoj s Hrvatima jer ćeš taj rat izgubiti.” Slično je Miloševića – čini se – upozoravao i Milovan Đilas.

U knjizi sam dao više o tom ratu Srba i Bugara, tj. srpskog poraza od Bugara, koji zbog bolje naoružane i osposobljene srpske vojske koja je krenula u rat protiv još uvijek “mlade” bugarske vojske u Bugarskoj nazivaju ratom “bugarskih dočasnika protiv srpskih generala.”

Dakle, nije isključiva krivica na Thompsonu i drugim hrvatskim braniteljima što je Milošević nametnuo nekima u Srbiji da se stide svojih ratnika. Jednostavno je kod Srba „junaštvo“ nešto sasvim drugačije. Oni su svjesni da je njima LAŽ, a ne RAT, najviše pomogla u povijesti. Uostalom vidimo po tolikim napadima kojima je izložen i Thompson i mnogi od nas kako su oni sposobni da i poslije strašnog poraza u Hrvatsko ima i danas mnogih srpskih slugu koji i poslije tog pravljenja zečeva od „hrabrih“ srpskih ratnika raditi i dalje za Srbe, i zajedno sa Srbima ponavljati kako su u Hrvatskoj sve same ustaše.

Priznajmo, pa doista su ustaše oni koji su od „hrabrih“ srpskih ratnika napravili zečeve! A Thompson je doista među najvećim krivcima za to!

akademik Josip Pečarić

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige THOMPSON – PJESMOM ZA HRVATSKU

Zagreb, 25. listopada 2017.

Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.

Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.

Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima – pjesmom.

Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.

Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!

ZDS

Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. Ta ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge …

Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.

Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.

Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!

Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.

I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!

Hvala na pozornosti!

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Hrvatsko nebo