Željko Primorac: Pretvara li se bošnjačko političko vodstvo u jednu vrstu Hamasa?

Američki Institut za stabilizaciju i tranziciju (IST) u svom najnovijem izvješću o BiH navodi kako je „važno da Bošnjaci usmjere svoju energiju i resurse na izgradnji vlastite kulture i razvijanje identitet umjesto da pretresaju druge zajednice, tretirajući ih kao egzistencijalne prijetnje“.  Umjesto takvog pristupa, bošnjački politički lider, Bakir Izetbegović, svoju političku strategiju u posljednje vrijeme temelji na tezi kako je njegov otac, Alija BiH ostavio “u amanet”  Recepu Tayyipu Erdoganu.

Bošnjačka, Muslimanska zajednica, dobila je odlukom CK SK BiH iz 1968. status naroda u BiH. U vrijeme rata u BiH, 1993., na Drugom bošnjačkom kongresu plebiscitarno je usvojeno ime Bošnjaka kao nacionalno ime za muslimane u BiH. Dakle, Bošnjaci su definitivno najmlađa nacija u Europi.

Nastala u ratnom vihoru devedesetih, bošnjačka nacija nije imala vremena razviti osnovne elemente nacionalnih obilježja, ali još važnije – strategije odnosa unutar multietničke Bosne i Hercegovine te strategiju odnosa sa susjednim državama.

Umjesto strategije razvoja multietničkih odnosa, zasnovanih na ravnopravnosti tri konstitutivna naroda u BiH, Bošnjaci su u poslijeratnoj BiH preuzeli obrazac pokušaja nametanja dominacije većinskog naroda nad drugim narodima po uzoru na velikosrpski srpski projekt SANU, koji je doveo do niza ratnih sukoba ali i raspada SFRJ.

Poslijeratna bošnjačka politika u obrani prava na djelovanje na čitavom povijesnom prostoru BiH redovito se pozivala na zaključke ZAVNOBIH-a iz 1944. o jednakosti naroda u BiH te o nedjeljivosti BiH, ali je u praksi naglasak njene politike na temeljnim postulatima Islamske deklaracije koju je još 1970. napisao ratni bošnjački lider i otac nacije Alija Izetbegović.

Temeljni cilj Izetbegovićeva djela je izgradnja BiH na principima sunitskog teokratskog društva s podlogom u šerijatskom zakonu. Iako su politički analitičari i povjesničari Islamsku deklaraciju odbacivali kao utopijsko djelo, čija je realizacija nemoguća u okvirima multietničke i multikonfesionalne države kakva je BiH, pažljivim promatračima političkih zbivanja jasno je kako vrh bošnjačke politike u BiH već godinama malim, ali promišljenim koracima, pokušava ostvariti, do danas, temeljni politički manifest Stranke demokratske akcije – Islamsku deklaraciju.

Koristeći status žrtve, i prije izbijanja  ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini te specifične odnose SAD-a sa Turskom i zaljevskim državama nakon Pustinjske oluje, bošnjački politički lideri nametnuli su se Međunarodnoj zajednici kao jedina strana u BiH kojoj je u interesu cjelovita i stabilna Bosna i Hercegovina.

Međutim, koketiranje bošnjačkih lidera s radikalnim islamom, Al Qaedom i Hezbollahom,  za vrijeme i poslije ratnih zbivanja prošlo je dijelom ispod radara međunarodne zajednice upravo na tragu silne viktimizacije bošnjačkog naroda od rata do danas. Bošnjačkoj politici, koja sve do danas nastoji ostvariti unitarnu i centraliziranu Bosnu i Hercegovinu, kao prvu fazu ostvarenja temeljnog cilja oživotvorenja Islamske deklaracije, išla je na ruku i neprilagodljiva i arhaična politika drugih dvaju naroda u Bosni i Hercegovini. Politika koju jamac Daytonskog sporazuma, SAD, nisu mogle uzeti kao baznu politiku svog djelovanja u BiH.

Dok su Srbi sve do današnjih dana ostali vjerni svom konceptu svesrpskog ujedinjenja u jednoj nacionalnoj državi, što automatski znači razbijanje Daytonskog sporazuma, a time i BiH, Hrvati su ostali zbunjeni između planova o autonomiji, preuređenju i federalizaciji, pa i konfederaciji.

Istina, Hrvatima u BiH na ruku nije išlo ni nepostojanje jedinstvene politike službenog Zagreba prema BiH. Ta politika kretala se u rasponu od odricanja do otvorenog podržavanja bošnjačkog centralizma. Sve do današnjih dana bošnjačke političke elite spretno su koristile međunarodne odnose, koji su im išli na ruku, u kombinaciji s širenjem mita o navodnom dogovoru u Karađorđevu i eksploatacijom statusa navodno jedine žrtve – kako bi osigurali prevlast u BiH.

I dok su druga dva naroda imali vremena za učenje na vlastitim pogreškama i prilagodbu vlastitih politika novonastalim geopolitičkim okolnostima u BiH, bošnjački lideri ne samo da su se zakopali u vlastitoj zabludi centralizma i unitarizma već su se, zbog zaustavljenih procesa izgradnje nacije, okrenuli panislamističkim idejama.

Američki Institut za stabilizaciju i tranziciju (IST) upravo je atrofiranje političke misli kod bošnjačkih političkih elita naveo kao jedan od glavnih problema političkom životu postdaytonske BiH. IST, koji u svom najnovijem izvješću o BiH kao glavni problem u toj državi vidi srpski separatizam i bošnjački unitarizam, te uloge Rusije i Turske, navodi kako je „ važno da Bošnjaci usmjere svoju energiju i resurse na izgradnji vlastite kulture i razvijanje identitet umjesto da pretresaju druge zajednice, tretirajući ih kao egzistencijalne prijetnje“.

Dok su hrvatski politički čelnici u BiH uskladili svoje djelovanje sa stavovima Republike Hrvatske, Europskog parlamenta i poveljom koja za BiH predlaže federalizaciju kao rješenje reforme postdaytonskog sustava, srpske vođe u BiH grčevito brane Daytonski sporazum jer im je jamac, kakve takve, pseudodržavnosti u okvirima Republike Srpske. Inzistiranje na poštivanju međunarodnih ugovora, u ovom slučaju onog Daytonskog, okosnica je i ruskog pokroviteljstva srbijanske politike u BiH.

I dok su u novim geopolitičkim okvirima stavovi hrvatskih i srpskih političara koliko-toliko usklađeni s krugovima iz kojih crpe političko zaleđe, bošnjački politički lider, Bakir Izetbegović, svoju političku strategiju u posljednje vrijeme temelji na tezi kako je njegov otac, Alija BiH ostavio “u amanet”  Recepu Tayyipu Erdoganu.

Iz ovog posljednjeg retoričkog ispada bošnjačkog političkog lidera jasno je kako je panislamizam Islamske deklaracije temeljna politička vodilja aktualnog bošnjačkog političkog vodstva. Također, na površinu izbijaju svi kompleksi „najmlađe nacije u Europi“ s nezavršenim procesom izgradnje identiteta i traženjem skrbnika među nekadašnjim vladarima BiH – Turcima.

I dok su Alija Izetbegović i Sulejman Tihić, vješto balansirali u međunarodnim odnosima i znali svom narodu priskrbiti vječiti status žrtve, a time i naklonost međunarodne zajednice, mlađi Izetbegović pokazao se kao slab diplomat i poznavatelj međunarodnih prilika.

Naime, aktualni turski predsjednik možda je nekakav regionalni lider u okvirima Bliskog istoka, ali njegova uloga u Bosni i Hercegovini, pored američkog prisustva, ne znači ništa. Također, odnosi između Erdoganove Turske i SAD-a nikada u povijesti odnosa dviju država nisu bili gori pa bi  Izetbegovićevi pokušaji vezivanja Bošnjaka uz Erdogana dugoročno Bošnjake moglo jako skupo stajati.

Inzistiranje Izetbegovića i bošnjačkih lidera na vezama s Turskom i zagovaranje nekog oblika panislamizma na ovom području moglo bi od bošnjačkih lidera u BIH napraviti novi Hamas. Dakle, odvesti bošnjački narod u potpunu izolaciju, ali i u ekstremizam.

Sama analiza Instituta za stabilizaciju i tranziciju u kojoj je bošnjački unitarizam označen kao jedan od glavnih problema funkcioniranja BiH poruka je bošnjačkim političkim elitama kako je vrijeme da se okrenu izgradnji vlastitog nacionalnog identiteta, a da Islamsku deklaraciju prepuste povjesničarima i arhivistima.

Željko Primorac/HRsvijet.net/ http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo