Domovinski rat

U agresiji na RH poginulo je preko 21 000 osoba: 13.583 na hrvatskoj strani, uključujući nestale (Goldstein 2003.). Pod okupacijom se našlo 14 760 km2 ili 26 % hrvatskoga teritorija. Prema podatcima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete, izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990. – 1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM. Prema drugim podatcima, uništeno je 180 000 domova, 25 % hrvatskoga gospodarstva te prouzročeno 27 milijardi USD materijalne štete (Perković, 2001).

Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga življa u Hrvatskoj koja je izbila u kolovozu 1990. godine, a sam Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj je etapi, do siječnja 1992. godine, izvršena vojna agresija i Hrvatska je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991. godine, uz postupnu naklonjenost JNA srpskim pobunjenicima, a od kolovoza 1991. godine prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995. godine, došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni manji dijelovi teritorija. U trećoj su etapi, u svibnju i kolovozu 1995. godine, bile izvedene vojne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini i Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave 1996. – 1998. godine.

Htio bih promotriti ovu temu kroz dva aspekta, možda i ključna za pokretanje tako velike mašinerije u koju su bili uključeni svi značajniji čimbenici srbijanskoga društva. Prvi je srbijansko teritorijalno posezanje i priprema prostora za brzo ratno djelovanje kroz prizmu reorganizacije vojnih oblasti u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a drugi su demografski uzroci agresije. Što se događalo u Jugoslaviji i njezinim federativnim republikama sa stanovništvom u desetljećima koja su prethodila ratu? Ima li veze prirodni prirast i popis stanovništva te njegovo održavanje s vremenom pokretanja rata u bivšoj Jugoslaviji?

Srbijanska koncepcija kontrole prostora

Jugoslavenska narodna armija bila je udarni dio Oružanih snaga SFRJ. Do kraja 1988. godine sastojala se od šest armija, Vojnopomorske oblasti, Ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane te jednoga samostalnog korpusa. Krajem 1988. godine JNA je prema planu Jedinstvo prešla na vojno-teritorijalnu organizaciju u kojoj su armije zamijenjene vojištima, odnosno vojnim oblastima. Značajka nove organizacije bila je protuustavno podređivanje TO-a zapovjedništvima JNA u ratu, konkretno republičkih i pokrajinskih štabova TO-a u ratu zapovjedništvima vojišta, a postrojba TO-a zapovjedništvima korpusa. Ovakva je organizacija dijelom funkcionirala i u miru, što se vidjelo u Sloveniji i Hrvatskoj tijekom 1990. godine.

Od snaga JNA u Sloveniji, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Gorskom kotaru, Lici, Kordunu i Banovini osnovana je 5. vojna oblast sa sjedištem u Zagrebu. Peta vojna oblast sastojala se od podstožernih postrojba, četiri korpusa, od čega dva u Hrvatskoj i jedne pješačke divizije. Zrakoplovnu potporu 5. vojnoj oblasti pružao je 5. korpus Ratnoga zrakoplovstva i protuzračne obrane sa sjedištem u Zagrebu. Ostali, veći dio teritorija Hrvatske bio je podijeljen između 1. vojne oblasti i Vojnopomorske oblasti. Prva vojna oblast sa sjedištem u Beogradu obuhvaćala je Slavoniju, preko 17. korpusa koji je imao sjedište u Tuzli. Vojnopomorska oblast sa sjedištem u Splitu bila je nadležna za jadransku obalu i dio sjeverne Dalmacije, a sastojala se od Flote, tri vojnopomorska sektora i korpusa kopnene vojske u Kninu (sl. 1.).

Sl. 1 Vojne oblasti JNA u drugoj polovici 1980-ih godina

S ovakvom je strukturom JNA ušla u rat. Ratni plan JNA bio je dio jedinstvenoga plana obrane SFRJ. Od početka 1970-ih godina ratni planovi oružanih snaga SFRJ vođeni su pod imenom Sutjeska. Varijanta napada s Istoka bila je Sutjeska-1, a varijanta napada sa Zapada Sutjeska-2. Od proljeća 1990. godine Sutjeska-2 bila je osnovni plan JNA. U zimi i proljeće 1991. godine, JNA je izradila svoju posljednju verziju ovog plana. Zapovjedništvu 5. vojne oblasti podređena je ojačana Gardijska mehanizirana divizija koja je bila razmještena u Beogradu i užoj Srbiji. Prema njoj su orijentirani Banjalučki i Tuzlanski korpus 1. vojne oblasti, kao i Kninski korpus Vojnopomorske oblasti (Marijan, 2003).

Ideju manevra snaga objavio je savezni sekretar JNA V. Kadijević u svom pogledu na rat. Prema njegovu priznanju, zamisao ofenzive temeljila se na zahtjevu potpune blokade Hrvatske iz mora i zraka. Glavna zadaća bila je ipak na kopnu, a plan je bio Hrvatsku ispresijecati na pravcima Gradiška – Virovitica, Bihać – Karlovac – Zagreb, Knin – Zadar i Mostar – Split. Najjača skupina JNA sastavljena od oklopno-mehaniziranih snaga angažirana je u istočnoj Slavoniji, s ciljem da se brzo probije prema zapadu, spoji sa snagama JNA u zapadnoj Slavoniji i produži prema Zagrebu i Varaždinu, odnosno prema granici Slovenije. Istovremeno je planirano jačim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje s kopna blokirati Dubrovnik, izbiti u dolinu Neretve i na taj način pomoći snagama angažiranima u napadu na pravcu Mostar – Split (sl. 2). Prema očekivanoj provedbi dijela zadaće trebalo je osigurati i „držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj“, izvući preostale snage JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske. Već uporabljenim sastavima JNA trebalo je pridodati još 15 do 18 oklopnih, mehaniziranih i pješačkih brigada kopnene vojske. Za njihovu mobilizaciju, pripremu mobiliziranih i demobiliziranih postrojbi, kao i dovođenje na pravce uporabe, planirano je 10 – 15 dana, što je ovisilo o stupnju njihove bojne spremnosti i udaljenosti od pravca uporabe. Operacija je počela početkom druge polovice rujna 1991. godine (sl. 2) (Marijan, 2008).

Pohod JNA na Hrvatsku u rujnu 1991. godine nesumnjivo je imao elemente razrađene ratnim planom Sutjeska-2. Srbijanski problem bio je netransparentan ratni cilj zbog nesuglasja između Srbije i JNA koja je to trebala provesti u djelo. Srbija je bila za Veliku Srbiju, a JNA za obnovu Jugoslavije. Nakon sukoba u Sloveniji, srbijanski je politički vrh od vojnog vrha tražio i dobio obećanje da će Armija glavne snage koncentrirati na crti „Karlovac – Plitvice na zapadu; Baranja, Osijek, Vinkovci – Sava na istoku i Neretva na jugu. Na taj način pokriti sve teritorije gde žive Srbi do potpunog raspleta, odnosno do konačnog slobodnog opredeljenja naroda na referendumu.“ Uz to je traženo da se iz Armije potpuno eliminiraju Hrvati i Slovenci. Na temelju ovog zahtjeva, JNA je u drugoj polovici 1991. godine pokušala poraziti hrvatske snage pa je 14. svibnja 1990. godine stigla zapovijed o razoružanju TO-a koja je realizirana u sljedećih tjedan dana.

JNA je oduzela oružje TO Socijalističke Republike Hrvatske i pohranila ga u svoja skladišta. Armija je tvrdila da je oružje isključivo u nadležnosti vojske, a ne republika i da postoji mogućnost da se oružje vrati ako republike osiguraju „dobre uslove zaštite“. Iako su u dijelu općina osigurani uvjeti kvalitetne zaštite, oružje nije vraćeno. Istovremeno, 15. svibnja 1990. godine u Generalštabu Oružanih snaga potpisana je zapovijed o preustrojavanju snaga u JNA sukladno novoj političkoj slici u zapadnim dijelovima Jugoslavije. Krajem 1990. godine, unošenjem zadaće sprječavanja građanskog rata, promijenjena je doktrina postupanja JNA u izvanrednim prilikama. U postupcima Armije javlja se bitna novost – „tampon zona“. S „tampon zonama“ stavljen je znak jednakosti između tijela vlasti legalno izabrane politike i pobunjenih srpskih skupina.

Uz sve to, i izjave srbijanskih političara podupiru ideju velikosrpskih posizanja. Izjave Vojislava Šešelja govore o problemima i protivniku kakvog je imala Republika Hrvatska pred sobom. „Naš stav je savršeno jasan. Mi se zalažemo za obnovu srpske države na Balkanu, države koja će ujediniti sve srpske zemlje: današnju srpsku federalnu jedinicu, srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu i srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Slavoniju i srpsku Baranju.” (Intervju Branka Akarmica, Tribuna, 1. listopada 1990. godine).

Uoči 4. srpnja u listu ON, Šešelj je izjavio što bi on učinio da se nalazi na čelu Srbije: „Ja bih najpre naredio Armiji da povuče trupe i naoružanje sa područja današnje Slovenije i omogućio otcepljenje Slovenije. Zatim bih naredio amputaciju Hrvatske i povlačenje Armije i naoružavanje na liniji Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Ukinio bih sve organe savezne vlasti i formirao komitet srpskog nacionalnog spasa, koji bi imao sve ingerencije u vanrednom stanju do izbora za ustavotvornu skupštinu, a izbori bi se zakazali do kraja godine. To bi bilo bezbolno. Jer bi se Hrvati posakrivali u mišje rupe. To je kukavički narod. U genima su kukavice. U zapadnom Sremu 22 Srbina su potukli više od 300 ustaških specijalaca. Bosna je nesporno srpska, a kome se to od muslimanskih fundamentalista ne sviđa, moraće da pakuje kofere na vreme i da se seli. Ja smatram da je srpski narod samim svojim genetskim bićem uvek spreman za ratovanje. Svaki Srbin kad se rodi, rodi se kao vojnik, a to zna i Evropa. Mnogi su ovde na Balkanu platili gorka iskustva zato što su potcenjivali srpski narod. Ne verujem da će se neko naći tako brzo da nam nasilno nameće neka rešenja koja nisu u skladu sa našim nacionalnim interesima.“ (List ON, 7 (1) 1990.)

Nadalje, beogradska Politika donosi u svom izdanju iz 14. svibnja 1991. godine Šešeljevu izjavu: „Nemamo mi ništa protiv toga da novi ustaški ‘poglavnik’ Franjo Tuđman stvori svoju Nezavisnu državu Hrvatsku, ali samo zapadno od linije Karlobag – Ogulin –Karlovac – Virovitica. Osvetićemo srpsku krv i ispostaviti račun novom ustaškom pokretu za sve zločine i za milion srpskih žrtava. Svekoliko srpstvo; srpstvo nema cene! (…) Iz Srbije treba da ode 100 000 Hrvata. Naprosto bez toga Srbija ne može smestiti nesrećne Srbe proterane iz Hrvatske. To je obična razmena stanovništva pod prinudom hrvatskog državnog terora.“
Iz svih ovih Kadijevićevih i Šešeljevih izjava više je nego jasno da je vizija srbijanske agresije izlazila na hrvatski Jadran, s jasnom idejom presjecanja Hrvatske na nekoliko dijelova i amputacijom većine hrvatskog državnog teritorija.

Demografski uzroci agresije

Kada govorimo o uzrocima pokretanja rata i velikosrbijanske agresije na prostoru Republike Hrvatske, definitivno kao jedan od ključnih uzroka možemo smatrati demografsko stanje u Jugoslaviji, a pogotovo u samoj Srbiji. Mnogi, kada se govori o velikosrbijanskom ratu i uzrocima istoga neće lako naći razlog zašto se stvarno pokretao takav mehanizam. Sve je bilo idilično, pod budnim okom Beograda bila je vojska, policija, vanjska politika, školstvo itd., živjelo je bratstvo i jedinstvo i ostale nebitne stvari, ali neke se svari nisu mogle kontrolirati (Šterc i Pokos, 1993). Tako su nastupili prosvjedi na Kosovu 1981. godine kada su u Prištini izvikivane parole „Kosovo republika“ itd. Prosvjedi su nasilno ugušeni jer je Beograd poslao JNA da smiri prosvjednike Albance koji su tražili pravo na samoopredjeljenje i neovisnost SAP Kosovo.

Brojke su uvijek bile te koje su zabrinjavale „službene krugove“ Srbije i Jugoslavije. Sličan problem imao je i Sovjetski Savez, odnosno Rusi u SSSR-u, čiji se broj postupno smanjivao u odnosu na druge narode koji su činili Sovjetski Savez. Tako se broj Rusa osamdesetih godina 20. stoljeća opasno približavao udjelu od 50 % u ukupnom udjelu stanovnika. Srbi nisu imali takav problem jer su u ukupnom stanovništvu Jugoslavije činili 36,3 % stanovnika prema popisu iz 1981. godine. Međutim, udio Srba u ukupnom stanovništvu Srbije smanjen je na samo 66,4 %. Istodobno je udio Hrvata u Hrvatskoj bio 75,1 %, Slovenaca u Sloveniji 90,5 % itd (Šterc i Pokos, 1993). Jasno je bilo da se postotak Srba u Srbiji kao i u Jugoslaviji smanjuje te je trebalo nešto učiniti da bi se stalo na kraj smanjenju Srba u relativnom broju u odnosu na druge narode i narodnosti. Velik problem Srbiji bio je izrazito velik porast Albanaca na Kosovu i u samoj užoj Srbiji. Albanci su 1981. godine prema popisu stanovništa činili 7,7 % stanovnika Jugoslavije i, gledajući postotke ostalih naroda u ukupnom broju, prijetilo je da Albanci budu treći narod po relativnom broju odmah iza Srba i Hrvata jer je Crnogoraca bilo 2,6 %, Makedonaca 6 % od ukupnoga broja, dok je Muslimana bilo 8,9 %, što je skoro izjednačeno s Albancima (Šterc i Pokos, 1993). Problem Albanaca očitovao se i u tome što im je životni prostor na Kosovu postao malen, naseljavali su tako prostor zapadne Makedonije, granični prostor sa Crnom Gorom, južnu Srbiju i po svim demografskim pokazateljima, Albanci su razmjerno brzo rasli zahvaljujući primarno visokoj stopi nataliteta. Dakle, da su Albanci izašli na popis stanovništva 1991. godine i da tada već nije pokrenuta velikosrbijanska agresija, Albanci bi bili treći narod u Jugoslaviji po relativnom broju stanovnika. U samoj Srbiji Albanaca je 1981. godine bilo 14 %, s trendom da bi ih 1991. godine bilo oko 20 % u ukupnom narodnosnom udjelu Srbije (Šterc i Pokos, 1993).

Poseban je problem srbijanskoj politici bio odnos novorođene srpske i nesrpske djece u Srbiji, kao i u Jugoslaviji. Od ukupnog broja rođene djece 1989. godine u Srbiji (144 926), srpskog etničkog podrijetla bilo je tek 50,48 % djece, dok je 33,69 %, odnosno 48 812 djece bilo albanskog etničkog podrijetla. Sudeći prema trendovima, u naredno se vrijeme moglo očekivati izjednačenje broja rođene srpske i albanske djece. Nadalje, na razini cijele Jugoslavije, broj rođene djece srpskog etničkog podrijetla iznosio je 28,54 % djece, dok je istovremeno u drugim, nesrpskim republikama broj novorođene djece srpskog etničkog podrijetla bio ispod relativnog udjela Srba u stanovništvu. Tako je u Bosni i Hercegovini 23,97 % novorođenih naspram 32 % udjela u ukupnom stanovništvu, u Hrvatskoj 9,36 % naspram 12,2 % itd. (Šterc i Pokos, 1993). Sve to navodi na jasne zaključke da su Srbi, vršeći agresiju prije 1991. godine, htjeli prikriti negativni demografski trend srpskog etničkog kontingenta u Srbiji i Jugoslaviji uopće. Nadalje, zbog pozitivnog prirodnog prirasta Albanaca na Kosovu, isti su naseljavali i ostale republike Jugoslavije, međutim, najviše su se naseljavali u područje zapadne Makedonije, prigranična naselja u Crnoj Gori. Na prostoru južne Srbije u dva naselja i prevladavaju (Bujanovac, Preševo), a imaju visok udio u jednoj općini (Medveđa). Nadalje, dvije su općine na jugu Srbije zapravo s bugarskom etničkom većinom i malim apsolutnim brojem Srba, a to su Trgovište i Bosilegrad (Šterc i Pokos, 1993). Jasno je da je jug etnički izgubljen, prošaran mnogim nesrpskim narodima koji nastanjuju prostore Kosova, Makedonije, južne Srbije i Crne Gore. Tako se otvara prostor prema zapadu za izvršenje velikosrbijanske agresije i okupacije nesrpskih teritorija pod svaku cijenu.

Srbija je godinama uspješno naseljavala nesrpska područja srpskim stanovništvom. Tako je Vojvodina, povijesno nikad dio srpskih povijesnih zemalja, postala demografski praktično Srbija, s postotkom većim od 60 %, prema popisu iz 2002. godine. Srbija je također planski naseljavala Srbe po svim urbanim područjima cijele bivše Jugoslavije, kroz javne i državne službe te su tako bili prisutni u svim općinama bivše Jugoslavije. Kako su Srbi tradicionalno nastanjivali brdsko-planinske prostore cijele bivše države, tako je dolazilo do pada nataliteta, demografskog izumiranja i konačno preseljivanja Srba u matičnu zemlju, što naravno nije pogodovalo velikosrbijanskom planu vršenja agresije na Hrvatsku i BiH jer je Srbija također bila imigracijsko ishodište, ali su njezini građani većinom ostali unutar granica Jugoslavije, dok su Hrvati u većoj mjeri odlazili u inozemstvo u potrazi za radnim mjestom. Nadalje, često se manipuliralo s nacionalnom kategorijom „Jugoslavena“ u mnogim programiranim anketama, kao i u „stručno-znanstvenim“ radovima. Dublje analize pokazale su da nacionalnu kategoriju „Jugoslavena“ ne čine uglavnom Srbi, već da je riječ o mješovitim etničkim područjima u kojima se formirala ta nacionalna kategorija. Također, često su se ljudi u miješanim brakovima nazivali „Jugoslavenima“, što upućuje na to da nije riječ samo o Srbima, već i svim drugim pripadnicima etničkih naroda. To je bila jedna od mnogobrojnih manipulacija, kao i brojni drugi procesi koje su Srbi prisvajali sebi kao nositeljima, a zapravo su se uvijek pridruživali prema vlastitom interesu i kasnije ih umnogome koristili kao promidžbu ideje o Velikoj Srbiji (Šterc i Pokos, 1993).

Na kraju, na temelju tolikih uvjeravanja kroz povijest sebe i drugih da su nositelji panslavizma, panjugoslavizma, antifašizma itd., kao i forsirajući mit o Velikoj Srbiji, ratničkoj Srbiji, srpskom junaštvu i tko zna kakvim još mitovima, uspjeli su se nametnuti međunarodnoj zajednici kao najvažniji čimbenik na ovim prostorima i kao i najveći narod, iako iz demografskog aspekta sagledano stanje nije bilo tako u 20. stoljeću.

Prema popisu stanovništva iz 1981. godine, Srba je u tadašnjoj Jugoslaviji bilo 8 140 507 ili 36,3 %, a Hrvata 4 428 043 ili 19,8 %. Kako Srbi nikada nisu intenzivnije iseljavali iz Srbije prema europskim zemljama već su se zadržavali unutar granica Jugoslavije, lako se može procijeniti da Srba ima oko 9 milijuna, s npr. etničkom zajednicom Srba u Rumunjskoj (oko 34 000). S tim su brojem Srbi smatrani velikim narodom, a Hrvati malim. Procjena je da je Hrvata na prostoru bivše Jugoslavije bilo 4,8 milijuna. Analize demografskih promjena u razdoblju 1921 − 1981. godine u Hrvatskoj i Srbiji pokazuju da bi Hrvatska, da joj je stanovništvo raslo po stopi kao u Srbiji, imala 1,8 milijuna stanovnika više. Kada govorimo o iseljavanju stanovnika iz Hrvatske u istom razdoblju, analize pokazuju da je iz Hrvatske iselilo oko milijun ljudi. Uzimajući u obzir reproduktivnu stopu iseljenog stanovništva, dolazimo do brojke od još 2 − 2,5 milijuna ljudi koji čine hrvatski emigracijski kontingent (Šterc i Pokos, 1993). Kako piše S. Šterc, „Srbi su ostajali i učvrščivali svoju Jugoslaviju, Hrvati su odlazili i sanjali o povratku vlastitoj državi; Srbi su brojni i veliki narod, a Hrvati, iako ih je tek neznatno manje, dijele sudbinu malog.“ (Šterc i Pokos, 1993, 310)

Za vrijeme pobune i agresije u Hrvatskoj, cilj pobunjenih Srba, kao instrumenta velikosrbijanske politike iz Beograda, bio je izlazak na more i kontrola Jadrana od Karlobaga do Konavala. Analizom izvora ustanovljeno je da su Srbi okupirali općine u kojima su bili većinsko stanovništvo, kao i općine u kojima su činili znatniji postotak. Pripajanje pojedinih mjesnih odbora drugim općinama u kojima su Srbi činili većinu činjeno je u prostoru tako da je zapravo stvarana granica zamišljene „Velike Srbije“ na liniji Virovitica − Karlovac − Ogulin − Karlobag. Krajinskim je Srbima nuđen Plan Z-4 kojim bi dobili dva autonomna kotara, Knin i Glinu, a k tome bi još bili teritorijalno povezani preko Slunja. Odbili su takvo okončanje agresije želeći zadržati postojeće granice tzv. Rebublike Srpske Krajine. U tom su pogledu Srbi zazivali vojnu intervenciju HV-a kako bi prebacili krivnju sa sebe na hrvatsko vodstvo i zadržali postojeću poziciju u prostoru RH.

Odbijanjem Plana Z-4 pobunjeni su Srbi dali jasnu poruku što žele, zadržavanje postojećeg okupiranog dijela i teritorijalno pripojenje s tzv. Republikom Srpskom. Stanje u tzv. Krajini bilo je iz više aspekata iznimno teško. Gospodarstvo je bilo na izdisaju, inflacija je bila visoka, Srpska vojska Krajine nije primala plaću te je bila nemotivirana za bilo kakva djelovanja. Milošević je, što je potvrdio i Peter Galbraith na suđenju S. Miloševiću u Haagu, imao zadnju riječ u političkim odlukama te je, kako piše A. Nazor u knjizi Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih Milošević prvoga dana Oluje telefonirao Martiću i poručio mu da „Krajina“ izdrži pet do šest dana kako bi se Beogradu ostavilo prostora za djelovanje. Dakle, računalo se da će Hrvatska pred međunarodnom zajednicom biti diskreditirana te će Beograd, otprije opterećen gospodarskim sankcijama, dobiti bolji status u pregovorima oko zadržavanja „Krajine“ na prostoru RH.

Srbi u Hrvatskoj nisu pristajali na primirja, odnosno, njihovo ponašanje u hrvatskom prostoru bilo je pokazatelj da im je jedini cilj ujedinjenje srpskih tvorevina zapadno od Drine i potom pripojenje matičnoj zemlji Srbiji. Na temelju mnogih poteza na terenu bilo je vidljivo da je vjetar u leđa pobunjenim Srbima u Hrvatskoj davala velikosrbijanska politika iz Beograda gdje je politička i intelektualna elita imala jedan cilj – amputaciju velikog dijela Republike Hrvatske, izlazak na more preko strateški važnog, ne slučajno osvojenog prostora zapadne Krajine i kontrolu Jadrana od Karlobaga južnije.

Potpuno je jasno da je Republika Hrvatska koristila legitimno pravo uspostavljanja samostalnosti i neovisnosti koja je uslijedila nakon jačanja nacionalizma dijela Srba potaknutog iz Beograda. Hrvatskoj je rat bio nametnut i RH je vodila obrambeni rat protiv velikosrbijanske agresije. Pravednom je borbom oslobodila okupirani prostor, a zaključno s mirnom reintegracijom Podunavlja stavila je pod kontrolu cjelokupni državni teritorij.

Tragičnost hrvatskoga obrambeno-oslobodilačkog rata jest u tome što agresor nije imao namjeru samo fizički osvojiti zemlje. Bit je bila i u potpunom uništenju identiteta Hrvatske i Hrvata – pojedinca, kulture i povijesti. O tome najbolje svjedoči granatiranje Dubrovnika, UNESCO-ve svjetske kulturne baštine, šibenske katedrale, zadarske prvostolnice te niza drugih objekata.

Sada se na kraju možda pitate zašto sam iznio one brojčane podatke o broju umrlih i materijalnoj šteti koja je bila uzrokovana ratom i agresijom na Hrvatsku? Vrlo je važno odrediti karakter rata koji se vodio na prostoru Republike Hrvatske. Danas u 21. stoljeću u Hrvatskoj, kada se mnoge stvari u društvu relativiziraju, treba jasno reći da je rat koji su hrvatska država i njezini odani građani vodili bio rat za neovisnost i oslobođenje od agresora koji je stoljećima imao teritorijalne pretenzije i želju za osvajajem hrvatskog nacionalnog prostora u potrebi da izliječi stoljetne komplekse vlastitog identiteta koji se valjda u pomanjkanju osobnog bogatstva drznuo krenuti u pohod na tuđu zemlju, kulturu i identitet. Na svu sreću, hrvatski su sokoli podmetnuli svoja leđa i dali sve što su imali. Završit ću ovo pisanje riječima ubijenog vukovarskog izvjestitelja i heroja Siniše Glavaševića: „Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac − netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi!“

Antonio Mock, mag. edu. hist. et geog.
Obnova

Vaš primjerak časopisa za kulturu, društvo i politiku “Obnova” možete naručiti na e-mail adresu: casopis.obnova@gmail.com, a aktivnosti udruge “Obnova” možete pratiti na www.obnova.com.hr.

Literatura

Goldstein I., 2003: Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb.

Marijan, D., 2003: “Jedinstvo – posljednjuh ustroj JNA”, Polemos, 6 (1-2), 11-47.

Marijan, D., 2008: Sudionici i osnovne značajke rata u Hrvatskoj, Hrvatski institut za povijesti, Zagreb

Šterc, S., Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5 (2-3), Zagreb, 305 -333.

Izvori

Akarmica, B., 1990: Intervju sa Šešeljem, Tribuna, 1.10. 1990. godine

Perković, I., 2001: Ratne škole, izdatci za branitelje, žrtve i stradalnike rata u Republici Hrvatskoj, Revija za socijalnu politiku 8 (2), 81-90.

Mrežni izvori

List ON

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo