Bacanje hrane

Premda je prošlo više od dvije godine otkako je ukinut PDV na doniranu hranu, svaki dan više od tisuću tona jestive i zdravstveno ispravne hrane završava u kontejnerima, a ne u socijalnim samoposlugama i pučkim kuhinjama. Razlog: Pravilnik o oslobađanju plaćanja PDV-a za doniranu hranu, kojim se potiče doniranje hrane bez stvaranja dodatnih troškova za donatora doduše postoji, ali nije zaživio.

Trgovački lanci, restorani, catering-tvrtke i proizvođači hrane i dalje neusporedivo više hrane bacaju nego doniraju, zbog čega socijalne samoposluge koje djeluju u Rijeci, Vinkovcima, Crikvenici, Vukovaru, Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu i drugim gradovima i dalje nemaju stalnu isporuku hrane za svoje korisnike kojih je sve više.

Odgovor na pitanje zbog čega trgovci i dalje hranu radije bacaju, potražili smo kod Zorana Grozdanova i Mladene Tadej, riječkih aktivista koji su prije dvije godine i predvodili kampanju za ukidanje PDV-a za doniranu hranu. Grozdanov, je koordinator Mreže hrane, platforme koja okuplja desetak udruga. Njihov je cilj izgraditi učinkovit nacionalni sustav doniranja i distribucije hrane pod geslom “Za Hrvatsku bez gladnih!”

Trgovci će radije držati robu do posljednjeg dana valjanosti na polici, čak i nuditi apsurdne popuste. Ali makar ih donacija sada ne opterećuje PDV-om, nemaju niti osobitih poticaja sudjelovati u projektu.

„Možda ipak i to prodam i zaradim…”

On nas uvjerava kako je glavni problem u nedostatku sustava doniranja hrane i u socijalnoj neodgovornosti donatora. “Problem je u potpunom nedostatku svijesti da se stotine i tisuće obitelji u Hrvatskoj mogu nahraniti s hranom koju trgovci proizvođači svakodnevno bacaju, a ne doniraju”, objašnjava Grozdanov.

Mladena Tadej, volonterka riječke socijalne samoposluge i članica Mreže hrane, podsjeća da su na početku njihove kampanje za oslobađanje donirane hrane PDV-a trgovci tvrdili da im je PDV glavna prepreka. U međuvremenu se pokazalo da to ipak nije točno i da to nije jedini problem. “Glavna prepreka su njihova želja za profitom, nesolidarnost i nebriga”, rezolutna je riječka aktivistica. Trgovci, po njezinim riječima, robu prodaju do zadnjeg dana roka trajanja i nude je i sa 80% popusta. Iako po važećem pravilniku mogu donirati robu od 90 do sedam dana prije isteka roka trajanja i biti oslobođeni PDV-a. U Rijeci je iznimka Dukat koji je, kaže Tadej, jedina tvrtka koja surađuje i daje robu čak i desetak dana prije isteka roka trajanja. Iz toga se nameće nedvojben zaključak: profit je glavni razlog zbog kojeg trgovci i tvrtke ne doniraju hranu.

Dodatni problem krije se u činjenici da socijalne samoposluge nemaju logistiku i prijevozna sredstva za dopremanje hrane od donatora do svojih korisnika. Veliki trgovački lanci i proizvođači po sadašnjem sustavu nemaju interesa dopustiti korištenje vlastite logistike za tu namjenu, tako da umjesto tog dodatnog troška i dalje radije bacaju i uništavaju hranu nego da je doniraju.

Računalom do objeda za siromašne

U Hrvatskoj, nastavlja Tadej, ne postoji sustav koji bi osiguravao doniranje. Trgovce se ne može prisiliti da doniraju ako oni to ne žele, iako u svijetu postoje i takvi slučajevi. Primjerice u Belgiji država doniranjem hrane uvjetuje produljenje okolišne dozvole.

Ukidanje PDV-a za doniranu hranu prije dvije godine trebalo je biti samo prvi korak u izgradnji sustava za doniranje hrane. On je trebao povezati proizvođače i trgovce, odnosno donatore s korisnicima, socijalnim samoposlugama. Aktivisti okupljeni u Mreži hrane predložili su Ministarstvu poljoprivrede, koje je nadležno za ovo pitanje, uspostavu IT sustava između glavnih aktera sustava za doniranje hrane. Taj sustav trebao je umrežiti i povezati socijalne samoposluge međusobno, kako bi se vidjelo kakvo je stanje njihovih zaliha, kao i donatore i proizvođače hrane.

Ministarstvu poljoprivrede predloženo je i osiguranje olakšica za one koji bi prevozili robu od proizvođača do korisnika, odnosno socijalnih samoposluga. Razmišljalo se i o drugom rješenju, odnosno stvaranju banke hrane, iako se radi o skupljem i zahtjevnijem rješenju. Banku hrane u tom slučaju predstavljalo bi skladište u koje bi proizvođači dovozili svoje viškove iz kojeg bi se onda hrana raspoređivala i usmjeravala prema korisnicima.

Crkvena trgovina za potrebite Kruh sv. Elizabete u Rijeci otvorena je tek povremeno, jer i poklonjena hrana stiže tek ponekad – i nipošto je nema dovoljno. A kontejneri iza samoposluga su uvijek prepuni…

Država želi – i mora nešto učiniti

No odluku treba donijeti brzo jer stanje postaje nepodnošljivo, a hrane nedostaje u većini socijalnih samoposluga u zemlji. Prošlog tjedna predstavnici Mreže hrane izvijestili su o svemu nadležne u Ministarstvu poljoprivrede kojima su predali i projektni prijedlog za nastavak izgradnje cijelog sustava. Grozdanov je došao sa sastanka zadovoljan jer su njihovi prijedlozi prihvaćeni.

Kako doznajemo od naših sugovornika, 1. siječnja trebala bi početi realizacija projekta izgradnje IT sustava za doniranje hrane i to na temelju prijedloga Mreže hrane. Ministarstvo poljoprivrede izvijestilo je nakon sastanka da se razmatraju svi modeli i prijedlozi kako bi se došlo do najboljeg rješenja u cilju poticanja doniranja hrane. Država je ponovno pokazala spremnost sudjelovati u ovom projektu, što ne treba objašnjavati samo humanitarnim i altruističkim razlozima. Jer Hrvatska je kao članica EU dužna postupno smanjivati i do 2030. prepoloviti količinu hrane koja završava u smeću.

Ponovno uključenje siromašnih u društvo

Riječki aktivisti nadaju se da će ovaj put projekt biti realiziran do kraja kako bi se mogli posvetiti svom prvotnom cilju, koji bi se mogao opisati kao želja da ne samo nahrane svoje gladne sugrađane, nego i da im pomognu da više ne budu gladni. Riječka socijalna samoposluga osnovana je prije šest godina i to kao prva takva ustanova u Hrvatskoj. Danas ima više od 1200 izdanih kartica, što znači da s članovima obitelji skrbi o tri do pet tisuća ljudi.

“No ideja socijalne samoposluge u Rijeci bila je da njome privučemo korisnike kako bismo se onda mogli posvetiti njihovom ponovnom uključivanju u društvo. Željeli smo djecu osnažiti da izađu iz sadašnjeg kruga neimaštine. Željeli smo se više baviti korisnicima i njihovim problemima, a ne samo prikupljanjem hrane. No zbog ogromnog posla pri prikupljanju hrane time se ne stignemo baviti. Premda je stanje u Rijeci bolje nego u ostalim gradovima jer imamo krasne volontere koji znaju ljudima objasniti zašto je važno donirati hranu, a i Rijeka je razmjerno bogat grad i ljudi mogu više dati, uspostava sustava doniranja hrana omogućila bi nam rad s ljudima. A to je bio naš cilj od početka”, zaključuje naša sugovornica.

Denis Romac/Deutsche Welle/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo