Stazić – zatočenik vlastite mržnje i moralne izopačenosti

U bilo kakvu raspletu sudbine Todorićeva Agrokora, Konzum bi morao opstati iz političkih, gospodarskih, socijalnih i općenito razvojnih razloga. Iako je Konzum najslabija karika posrnuloga Agrokora, činjenica je da zauzima velik dio tržišta u Hrvatskoj, da je velik broj zaposlenih koji su potplaćeni, ali kojima u slučaju gašenja prijeti socijalno dno, da velik broj hrvatskih proizvođača plasira tu svoje proizvode što ne će moći tako intenzivno i ekstenzivno u slučaju eventualnoga gašenja. U kolopletu zamršenih vjerovničko-dužničkih odnosa više, dakako, nema previše nade da će ostati hrvatski, štoviše i nije od presudne važnosti u odnosu na činjenicu da posluje, da ljudi rade i primaju svoje makar i jadne plaće.

Vladin izvanredni povjerenik u Agrokoru Ante Ramljak u ponedjeljak je objavio rezultate revizije i oni su uistinu frapantni i šokantni te pokazuju sav mega kaos Todorićevih u upravljanju kompanijom. Vrijednost je kompanije 21.7 milijarda kuna manje od prikazivane, a prikazivana je nerealno većinom radi dobivanja novih kredita. Obveze Agrokora za 14.5 milijarda kuna nadmašuju vrijednost imovine, 14 milijarda kuna je gubitaka, 650 milijuna kuna Agrokor je pozajmio Todoriću, a on to nije vratio, 2.3 milijarda je neprikazanih troškova, rasipništvo, najveći mogući luksuz, raskoš, raspojasano trošenje… Mi obični smrtnici teško možemo i zamisliti te vrtoglave brojke, zamislite tek, primjerice, tri tisuće kuna za koje su mu rintale gospođe u trgovačkim centrima i 650 milijuna kuna pozajmica. Da su trošili i svoj novac ovi pijani milijarderi, bilo bi užasavajuće, a činjenica da je u tome bili toliko poticaja, povlastica i protekcije od strane države, dovodi do zaključka o nezdravome, bolesnome društvu u kojemu je takvo što moguće.

Ramljak je obavijestio da je podnio i kaznenu prijavu protiv Ivice Todorića pa će ova priča još dugo plijeniti pozornost hrvatske javnosti. Sada je na djelu informacijski rat između Ivice Todorića i države, a povrat uloženoga novca, oko milijardu eura, traži ruski Sberbank. Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković odgovara Rusima da država nije otuđila, odnosno nacionalizirala Agrokor, nego samo zavela izvanrednu upravu radi premošćivanja situacije, Todorić pak poručuje da država jest nacionalizirala Agrokor. Sada tako misli premda je prije pola godine velikodušno objavio da cijeli svoj sustav, koji je gradio 30 godina, daruje svojoj državi. Ako je darovao, sada ne bi trebao praviti problem čak i da jest država to nacionalizirala, a nije.

Naći model prihvatljiv vjerovnicima, državi, kooperantima, zaposlenicima i ostalima

Prilično je jasno da država ne može postati vlasnik posrnule kompanije ignorirajući vjerovnike. Kada bi država htjela biti vlasnik, morala bi vratiti dugove. To nije opcija na koju je Vlada išla. U perspektivi mora se naći model prihvatljiv vjerovnicima, državi, kooperantima, zaposlenicima i ostalima, a hoće li se potraživanja vjerovnika pretvoriti u vlasničke udjele ili će se pojaviti sasvim novi kupac i isplatiti vjerovnike, postići nekakav dogovor s njima, tek će se vidjeti. I vjerovnici, uostalom, a riječ je mahom o bankama, moraju snositi odgovornost za loša ulaganja. Kreditirati Agrokor golemim novcem uz enormnu kamatnu stopu, uz spoznaju da je ta kamatna stopa nerealna i da će se takav kredit teško vratiti, mogu samo oni kreditori koji su možda na umu imali i neke druge, a ne usko trgovačke interese.

Jesu li ruski bankari imali u vidu i geopolitičke interese dajući velike zajmove uz velike kamate, ne znamo, ali znamo da traže svoj novac natrag. To je sada i međunarodni problem, a hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno ovih dana i zbog toga putuje u Moskvu na susret s ruskim predsjednikom Putinom. Susret je prošloga tjedna osobno on i najavio. U svakome slučaju, čeka se konačno rješenje za Agrokor, posebice za Konzum. Vladin povjerenik Ante Ramljak zajamčio je da građani ne će platiti ni kune Agrokorova duga vjerovnicima. Znači li to da već ima u rukavu neko rješenje?

Referendum o izdvajanju Katalonije iz Španjolske, koji je prošao u znaku neopisivoga brutalnoga nasilja španjolske policije nad građanima koji su glasovali, odmah je izazvao refleksije kod određenih krugova u Hrvatskoj u smislu propitivanja takve mogućnosti i za našu Istru. Neki internetski portali, poznati po izrazito anacionalnoj pa i protunacionalnoj orijentaciji, potencirali su to pitanje kod istarskih političara. Od njih nisu, međutim, dobili zadovoljavajući odgovor pa se može reći da su ostali razočarani. I Ivan Jakovčić i Boris Miletić izjavili su da izdvajanje i samostalnost nije cilj njihove politike te da bi eventualni takav referendum doživio fijasko u Istri. Ono što njih zanima decentralizacija je, odnosno problem da uplaćuju u državnu blagajnu znatno više nego što iz nje dobivaju.

Stazić nastavlja tradiciju velikosrpske politike iz 90-ih

Spomenutim internetskim portalima pridružio se i SDP-ov zastupnik Nenad Stazić koji je pozvao Istrane da razmisle o referendumu. Odgovorio mu je Damir Kajin pozivajući ga neka se sjeti kako su mu sunarodnjaci prošli na referendumu prije par desetljeća. Još gore po Stazića, reagirao je njegov stranački drug Arsen Bauk podsjećajući ga da su partizani htjeli Istru u Hrvatskoj. Dakle čak i za Bauka ili za IDS-ovce, Stazić je prekardašio. Rekli bismo, Stazić nastavlja tradiciju velikosrpske politike iz 90-ih. I oni su tijekom tih ratnih godina zagovarali i pozivali Italiju da sebi pripoji Istru, a oni će sebi uzeti, planirali su, Dalmaciju tako da od omražene im Hrvatske ne ostane gotovo ništa. Stazić sada, 20 i nešto godina poslije, tjera istarske Hrvate iz Hrvatske.

Kada bi SDP bio staložena politička stranka, već samo zbog ovoga najurio bi Stazića iz stranke jer takav čovjek nema što raditi ni u SDP-u ni u hrvatskoj politici uopće. On je jednostavno zatočenik vlastite mržnje i moralne izopačenosti. Samo takav i može uspoređivati Kataloniju s Istrom. Katalonci su zasebna nacija, većinom se ne smatraju Španjolcima, a za razliku od njih Istrani se ne smatraju zasebnom nacijom. U Istarskoj je županiji 70 posto pučanstva hrvatske nacionalnosti, i premda im je na zadnjemu popisu ponuđena i regionalna pripadnost, istrijanska, tu je opciju odabralo vrlo malo ljudi.

Nadalje, ljudi u Istri emocionalno su itekako vezani uz svoju Hrvatsku, a to su pokazali i 90-ih kada su se u najvećemu postotku od svih hrvatskih regija odazvali pozivu na mobilizaciju i sudjelovali u obrani Hrvatske od srpskih agresora. Napokon, Katalonaca je 7.5 milijuna, a u Istri tek nešto više od 200 tisuća ljudi. Pored svih tih činjenica, samo neprijateljskome umu može pasti na pamet zazivati referendum u Istri i tjerati Hrvate u toj regiji iz Hrvatske. Naravno, vrlo je jasna velikosrpska ideološko-politička podloga takvih provokacija.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/HKV/https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo