J. Buljan: Pupovac je prešao sve granice

(Ne)skriveno velikosrpstvo Milorada Pupovca?

U najnovijem razgovoru za Večernji list Pupovčeva je glavna namjera stvoriti iluziju da je hrvatski političar koji se bavi hrvatskim interesima, a to je, ponajprije, opstanak baš ove vlade. Sve drugo je kaos i anarhija i, naravno, “fašizam”, “ultranacionalizam”, da spomenemo samo dvije njegove etikete. Tu iluziju da je on hrvatski političar, a ne srpski petokolonaš, stvara obranom Plenkovićeve vlade i njezine tobože tolerantne politike (u stvari kapitulantske politike prema četništvu, Srbiji i najkorumpiranijoj stranci u Hrvatskoj, HNS-u).

Gradeći si tako neku lažnu hrvatsku poziciju, uvjerava nas da bilo kakva reforma izbornoga sustava nije moguća jer je, eto, tako potpisano, tako smo pristupili EU, ne možemo to sad naknadno mijenjati. Treba jasno i glasno reći: to je laž! Nije istina da reforma izbornoga sustava nije moguća zato što smo ovaj sustav “potpisali” prilikom ulaska u EU. Možemo mijenjati koji god zakon želimo, to je osnova suvereniteta koji ostaje i nakon ulaska u EU, inače zemlje EU-a više ne bi imale nacionalne zakonodavne vlasti, tj. parlamente. Zato ponovno, Pupovčevu politiku vidimo kao način narušavanja ili ograničavanja hrvatskoga suvereniteta i to za račun Srbije, istinskoga Pupovčeva poslodavca.

Reforme nigdje u Europskoj uniji nisu zabranjene, nigdje trenutačno stanje u nekomu području nije tako zacementirano da je RACIONALNA promjena zabranjena. Situacije se u mnogim područjima mijenjaju i razvijaju pa traže zakonodavne reakcije vlasti, u sferi privrede, obrazovanja, financija i, da, i politike. Hrvatska je – uglavnom izdajom tadašnjih političkih vođa od Račana, Sanadera, Kosor i Milanovića – uspostavila nemoguć i neracionalan politički sustav (zapravo sustav “izvan pameti”) u kojoj su – po Pupovčevim riječima – manjine dva puta odlučivale o opstanku vlade u zadnjih sedam godina. Po njegovim riječima! Njemu je to SAMO dva, ali nama je to ČAK dva puta. Jer zapitajmo se što to znači: znači da je čak dva puta u sedam godina pogažena volja većine u sustavu u kojemu se odlučuje većinom; pa ne bi li se svaki demokratski nastrojen političar trebao nad time zamisliti, kao što su se sada zamislili Željka Markić i Anto Đapić.

Jer u sadašnjemu sustavu manjinski predstavnici nisu izabrani čak ni kao neka većina pripadnika manjina koji, a to je najbolje u svemu, uopće ne glasuju na manjinskim listama. Tako poneki srpski zastupnici imaju mandat s dvjestotinjak glasova! Najgori primjer jest bivši zastupnik HNS-a, a sada GLAS-a, naš troimeni Goran Beus Richembergh koji se prvo probao prodati kao Židov, pa kad mu to nije uspjelo, postao je Nijemac, kandidirao se na izborima 2015. u Velikoj Gorici i izabran je s tri (3) glasa, vjerojatno glasovima svoje obitelji! Pa to je svojevrsni reductio ad absurdum takva izbornoga sustava.

Nitko od nas ne voli Srbe agresore

Nitko u EU ne bi priječio reformu TAKVOGA sustava pogotovo što se ustvari predlaže minimalna promjena i nešto što pripadnici manjina (osim naravno etnobiznismena) zapravo i rade. U Velikoj Gorici žive 24 Nijemaca i samo 3 su glasovala na manjinskoj listi. Naravno, kad je Pupovčeva reforma u pitanju, a to je u biti da Srbi imaju dvostruko pravo glasa, onda najedanput otpada prigovor nemogućnosti promjene zbog EU-a! Kako on to može biti bogomdani reformator, a to pravo oduzima bilo kojemu Hrvatu? Odgovor je jednostavan i leži u Pupovčevoj četničkoj ideologiji i fašističkoj naravi SDSS-a: Srbima se mora osigurati poseban status, oni moraju biti građani prvoga reda, oni su ti koji Hrvatima uopće daju legitimitet. To je konstanta Pupovčeve politike koju katkad želi prikriti prikazujući se kao umjereni član vladajuće koalicije.

Mnogo toga kod Pupovca iritira, ali najviše njegovo moraliziranje (obično popraćeno plačljivim glasom – koji u zadnje vrijeme, doduše, postaje sve više prijeteći). Tako on sad nama moralizira o nekakvim antimanjinskim stavovima u Hrvata. I nitko da mu kaže kako toga ovdje jednostavno nema. Nikome, baš nikome ne smetaju Mađari, Rusini, Talijani… Ima naravno antisrpskoga osjećaja koji je posve opravdan ne samo srpskim ponašanjem u ratu, nego i drskom politikom danas. I zaista, nitko od nas koji smo bili u ratu ne voli Srbe koji su ratovali protiv RH i one koji su podupirali tu agresiju. Zašto bismo ih voljeli? Poštujemo, cijenimo i volimo one Srbe koji su se borili na hrvatskoj strani. Srbe agresore doživljavamo kao najgoru razbojničku bagru i to je naše pravo. U biti, to nas čini tolerantnima jer da nismo, nešto bismo nasilno protiv njih poduzeli. Ali u demokraciji možemo, hvala Bogu, o Srbima misliti, pisati i govoriti što god hoćemo i tolerantni smo sve dok ih ne diramo. I nismo jedini.

Što da o Srbima misle Albanci kojima su, primjerice, srpski liječnici i medicinske sestre po kosovskim bolnicama namjerno trovali djecu otrovanom dječjom hranom? Koji bi perverzan pozitivan stav sad Srbi trebali od njih očekivati? Jer zlodjela koja su Srbi na ovim područjima radili jedva da su usporediva s bilo kojim drugim zlodjelima na planetu u ljudskoj povijesti – ta ISIL je od njih učio! Nisu to neki drugi Srbi, to su baš oni koji danas sjede u Hrvatskome saboru, po županijskim i gradskim skupštinama, općinama i ministarstvima. Drugi Srbi, osim iz SDSS-a, nemaju šanse. I samo to želimo promijeniti, to da fašistički razbojnici poput Stanimirovića ili Rkmana ne odlučuju o nama i još k tomu da imaju neko zajamčeno pravo na to. Zato mi imamo građansku dužnost upozoravati na takve izborne anomalije i pravno tražiti one promjene koje će spomenute SDSS-ovce pomesti iz hrvatskoga javnog i političkoga života i bar malo približiti Hrvatsku parlamentarnoj demokraciji u kojoj će fašistička stranka poput SDSS-a biti marginalna izvanparlamentarna stranka, ako već ne i zabranjena.

Izvukao se 90-ih, više ne bi smio jer radi za stranu državu

Noviji primjer Pupovčeva prikrivenoga četništva očituje se u njegovu stavu o prijedlogu Zakona o braniteljima u kojem mu smetaju formulacije o agresiji Srbije, Crne Gore, Srba iz BiH i hrvatskih Srba na Republiku Hrvatsku. Kaže da se tu radi o ratnoj propagandi koja se “sada nastoji ozakoniti”. Ova glupava izjava svakako ga svrstava u suvremene hrvatske političare koji inače vjeruju da se nešto u stvarnosti mijenja ako to “stave u zakon”, kao da svi skupa pripadaju nekome primitivnom narodu koji vjeruje u magičnu moć riječi. Po svemu ostalome u toj izjavi, Pupovac je četnik obični (vulgaris). Jer možda zaista postoje dvije strane iste priče, ali one nisu naša i vaša, nego istina i laž. Činjenice nisu političke, laži jesu. A činjenica je da su Srbija, Crna Gora, Srbi iz BiH i domaći Srbi 1991. izveli agresiju na Hrvatsku, pokušali genocid, tj. etnički očistiti krajeve koje su smatrali srpskima i pripojiti ih Srbiji. Postoje nebrojeni dokumenti o tome, a svi mi, koji smo živjeli u to vrijeme, sjećamo se što je bilo. Pupovčeve laži jesu dio srpske politike i propagande. Uostalom, ako se ne slaže sa zakonom, neka glasa protiv i izađe iz koalicije. Zanimljivo, to je zadnje što bi on učinio.

Kad Hrvatska slavi Dan pobjede, Milorad Pupovac obično nije u svojoj domovini već s onima koji su izvršili agresiju na Hrvatsku. U društvu Vučića i Dodika, on tuguje na „ danu sećanja na propali velikosrpski projekt“ koji je otpuhala „Oluja“.

Ima granica koju ne bi smio prijeći i na toj će se granici vidjeti koga on to zastupa i kojoj državi pripada. Radi se o Vučićevoj Deklaraciji o zaštiti Srba koju priprema za 1. prosinca, simbolično za Dan ujedinjenja Kraljevine SHS. To je novi velikosrpski memorandum kojim se na uvijen način formuliraju teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, BiH i Kosovu (što bi to bilo “očuvanje srpske nacionalne geografije” ili “srpske slobodarske tradicije” – što su formulacije iz Deklaracije? Za ovo drugo barem znamo što je – razbojništvo i terorizam). Ako potpiše tu deklaraciju koja je agresivni politički čin strane neprijateljske države, prema Pupovcu bi se ponašanje hrvatske države trebalo drastično promijeniti. Ako Pupovac potpiše tu deklaraciju (koju, inače, naravno, podržava), a prema kojoj bi Srbija imala neke ingerencije prema Srbima na hrvatskome državnom teritoriju (“nacionalna geografija”), on iste sekunde postaje veleizdajnik i terorist. Koje su to metode Srbije u “zaštiti srpske manjine u Hrvatskoj”, vidjeli smo devedesetih: to su terorizam, agresija i genocid. Kako je Pupovac tada štitio srpsku manjinu, također smo vidjeli u njegovim izjavama o “pokrštavanju jedanaest iljada srpske dece”, u sramotnoj ulozi u prikrivanju ubojstva dr. Šretera ili u zahtjevu izrečenome u Saboru da se srpske silovatelje – ratne zločince zakonski ne progoni. Potpisom na tu i takvu deklaraciju Pupovac se deklarira kao političar koji pripada stranoj neprijateljskoj državi i neprijateljski propagandno djeluje u Hrvatskoj. Ako se devedesetih i izvukao, sada ne bi smio. Nakon ratnoga iskustva iz devedesetih, sad mu to ne bismo smjeli tolerirati. Ni država, a ni građani (kad već država ne će).

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

hkv.hr/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo