ZORICA VUKOVIĆ : LANCI PROŠLOSTI SAPLIĆU BUDUĆNOST
Vrijeme:12 min, 42 sec
Često slušamo „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“. Je li to poziv da zanemarimo svoju prošlost i prepustimo neprijateljima da nameću svoje viđenje naše povijesti i tako dozvolimo da nas ponovo tlače?
Tako neki iz Srbije obilježavaju (da ne upotrijebim prostu riječ) teritorij na tlu Hrvatske. Mediji su u prvi plan stavili lajavog mutikašu koji je sa svojim ađutantom, u srpskoj vojnoj odori, došao, po tko zna koji puta, dijeliti lekcije Hrvatima. Četnički glasnogovornik.
No nekako je bilo skriveno što o svemu misli bradati Irinej. U srcu Šibenika, on propovijeda: „I u našem narodu mržnja nije prestala, osvete se pripremaju i nagovještavaju.“ Što ove riječi znače? I nastavlja Irinej: „Bože, budi sa mnom pa da se one nikada ne realiziraju.“ Taj predstavnik Srpske pravoslavne crkve (gdje je Hrvatska pravoslavna crkva?) u Hrvatskoj čita bukvicu i hrvatskim biskupima: „Ni jedna riječ s vrha, od biskupa nije čuvena da se izmiri taj narod, da prestane zlo. A narod hrvatski sluša svoje biskupe i svećenike i otuda je vrlo važno da čujemo riječ: dosta je bilo.“ Koliko laži izgovori ovaj čovjek u svega nekoliko riječi!?
Stvarno: dosta je bilo!
I dok se o ovim riječima gromoglasno šutjelo, ministrica vanjskih poslova i koječega, Burić, je „odsvirala neke note“ u Srbiju i njihovom podizanju spomenika ratnom zločincu. Što ne „svira“ u Borovom Selu i ne ruši spomenike četničkim zločincima u Hrvatskoj i zašto je dozvolila „glasnogovorniku“ ulazak u Hrvatsku sa srpskom vojnom pratnjom?
Tajac…
U Sisku je 7.10. održana komemoracija za djecu stradalu 1942. godine nakon ofenzive na Kozari u kojoj su sudjelovale njemačke snage i saveznici na jednoj, te partizani i četnici na drugoj strani. Tom prilikom je stradalo mnogo ljudi s obje strane, a žrtava je bilo i među djecom. Ovo je sve do danas dobar temelj za srpsku promidžbu i nepoštivanje pravila povijesnih istraživanja. Stoga, kad god mogu, nasljednici četnika i partizana manipuliraju činjenicama.
Zato se, ove godine, Sisačka biskupija nije odazvala komemoraciji. Obrazloženje je poslao Branimir Motočić, povjerenik za ekumenizam u kojem se kaže:
„Poštovani! Odgovarajući na Vaš poziv da kao predstavnik Sisačke biskupije sudjelujem u komemoraciji 7. 10. 2017., sa žaljenjem javljam da nisam u mogućnosti pribivati tom događaju.
Razlozi mog izostanka su sljedeći: iako taj događaj ima i svoj molitveni dio, on je ipak politički intoniran, u čemu ja nikako ne mogu sudjelovati. Posebice se to odnosi na prešućivanje uloge blaženog Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve, u spašavanju i zbrinjavanju djece iz zbjega s Kozare i okolice. Osim toga, upravo se u Sisku prešućuje i uloga vlč. Petra Žagmeštra, sisačkog katehete, koji je potaknuo veliki broj katoličkih obitelji na udomljavanje djece bez roditelja.
Iako su mnogim osobama, koje sudjeluju u organizaciji ovog događaja te činjenice prezentirane i potkrijepljene dokazima, one su i dalje ignorirane, pa stoga i čudi pozivanje predstavnika Katoličke Crkve, čije se humanitarno djelovanje u ovom tužnom povijesnom događaju ignorira ili iskrivljuje.“
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/10/06/branimir-motocic-povjerenik-za-ekumenizam-sisacke-biskupije-snv-u-iako-taj-dogadaj-ima-i-svoj-molitveni-dio-on-je-ipak-politicki-intoniran-u-cemu-ja-nikako-ne-mogu-sudjelovati/
U ožujku i travnju ove godine u Sisku su održani 4. dani kršćanske uljudbe na kojima se razgovaralo i o djeci s Kozare. Tom prigodom Ivica Valent, viši kustos muzeja u Sisku, je održao predavanje u kojem je rekao:
„Prilikom opsežnijih istraživanja ove tematike javlja se problem u nedostatku izvorne arhivske građe koja je nakon završetka Drugog svjetskog rata i sloma NDH oduzeta (od koga?). Najveći dio te građe je izgubljen dok se manji dio, koji se odnosi na to razdoblje, čuva u Hrvatskom državnom arhivu i u arhivima raznih gradova. U historiografiji sve do devedesetih godina najčešće se spominje brojka od 7000 djeca koja su prošla kroz prihvatilište u Sisku. Ta brojka se navodi u i u izjavi djelatnika prihvatilišta Ante Dumbovića Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, dok je u evidenciji Prihvatne postaje Crvenog križa na zagrebačkom Glavnom kolodvoru zabilježeno da je transportima prema Sisku otišlo 5018 osoba.
Što se tiče broja umrle djece u prihvatilištu Sisku i u udomiteljskim obiteljima, prema bilješkama mrtvozornika zabilježena je smrt 1152 djeteta pokopana u Sisku, dok je prema drugoj evidenciji zabilježena smrt 1630 djece. Najčešći razlozi smrti bili su pothranjenost, te nedostatak zdravstvene zaštite uz brojne bolesti kao što su: pjegavi tifus, dizenterija, ospice, upala pluća, skorbut, difterija, zaušnjaci, gnojne infekcije itd.
Zanimljivo, na području grada Siska prema evidenciji od 25. rujna 1942. na hranu u obiteljima je predano 1193 djeteta, dok su 662 djeteta predana svojim roditeljima.“
Valent je još rekao kako je najveću humanitarnu akciju brige od djeci provodila je Austrijanka Diana Budisavljević, supruga uglednog kirurga pravoslavne vjeroispovijesti Julija Budisavljevića, u suradnji s Caritasom Zagrebačke nadibiskupije, a o čemu svjedoče i zapisi iz njenog dnevnika. Govoreći o prikupljanju pomoći i brizi za djecu u Sisku, Valent je podsjetio na sisačkog katehetu vlč. Petra Žagmeštra kojega su nakon rata ubili komunisti i do danas mu se ne zna za grob.
Povjesničar Lojzo Butorac ustvrdio je kako je najveći dobročinitelj i prijatelj, uglavnom srpske djece, smještene u Sisku, bio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac:
„Čim je doznao za nezbrinutu ‘kozaračku djecu’ kako se tada govorilo, on već 25. 7. 1942. piše svim župama da se kod dobrih katoličkih obitelji smjeste ta djeca, a njegov Caritas će im mjesečno plaćati troškove za svako dijete. U svoju kuću u Brezovici je smjesti 80 te djece i povjerio ih na brigu časnim sestrama. Nadbiskup ponovno, 6. rujna, piše Okružnicu, u kojoj poziva sve dobre kršćane katolike za pomoć navedenoj djeci: ‘Hiljade je domova spaljeno, hiljade djece ne zna ni za oca ni za majku’. A na blagdan Svih svetih, 1. studenog iste godine Stepinac govori s propovjedaonice: ‘Pogledajte tužna lica one hiljade djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku. Sjetite se onih zaplakanih majka, koje tragaju za izgubljenom djecom’. Mnogi su svećenici i vjernici slijedili stavove svoga nadbiskupa, pa tako i sisački kateheta Petar Žagmeštar, koga su Siščani zvali ‘Majka sirotinje’. Svakodnevno je obilazio sisačke obitelji, sakupljao mlijeko i druge namirnice i nosio gladnoj djeci.“
Butorac je istakao kako su za nastanak ovog i drugih prihvatilišta krivi partizani koji su u Bosni ušli u sukob s njemačkom vojskom i tako pokrenuli vihor rata u kojem su brojna djeca ostala bez roditelja.
Na kraju okupljenima se obratio i biskup Košić istaknuvši kako u Sisak na komemoraciju neprestano dolaze delegacije koje iskrivljuju činjenice i šire laž o ubojstvu 2000 srpske djece: „Ako je stvarno kroz prihvatilište i prošlo 7000 djece, 1100 ih je na žalost umrlo, ali 5500 je spašeno. Spasili su ih Siščani, spašavao ih je držani Crveni križ, Diana Budisavljević, te naš Alojzije Stepinac.
Kada je prije dvije godine održan simpozij o Stepincu, došli su iz Beograda, tvrdeći da Stepinac nije želio surađivati s Dianom Budisavljević, da je jedino ona spašavala tu djecu, a da je Stepinac bio na strani ubijanja djece. Istina je drugačija, Diana je ustvrdila da ništa ne bi mogla učiniti bez Stepinca. Na žalost, takve se laži šire i danas. Nedavno sam čitao na jednom portalu gdje Srbi u Hrvatskoj traže da se u udžbenike uvede podatak da su se u Sisku ubijala pravoslavna djeca. To su totalne laži i toliko izvrnuta povijest da se pitam gdje se mi to danas nalazimo. Siščani su spašavali tu djecu i više ne želimo slušati laži. Vrijeme je da se progovori istina da su Crkva, država i Siščani spašavali tu djecu, činili dobro bližnjima u nevolji. Neka se već jednom skine ljaga s Katoličke Crkve bl. Alojzija Stepinca i Siska.“
O Kozaračkoj djeci vršena su istraživanja. O tome piše Igor Vukić na:
Između ostalog Vukić kaže: „Zbrinjavanje ratne siročadi nakon bitke na Kozari, kao i izbjeglica s drugih područja, bio je jedan od najhumanijih pothvata u kojem su sudjelovale državne vlasti, nevladine udruge i pojedinci u složenom vremenu Drugog svjetskog rata. Jugoslavenska totalitarna promidžba potrudila se da iskrivi povijest i tog hvale vrijednog postupka. Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njezini suradnici imali odobrenje državnog sustava, odnosno, Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine.“
Osobno poznam osobu koja je kao trogodišnjak iz prihvatilišta u Sisku, posvojena od dvojne obitelji starijih ljudi iz Petrinje. To je moj stariji kolega, profesor zemljopisa Božo Judaš, sada umirovljenik. Posvojitelji su mu dali prezime i ime, školovali ga i ostavili mu kuću gdje se oženio i podigao vlastitu obitelj. Preko „Arene“, tadašnjeg tjednika, pronašao je svoju izgubljenu biološku obitelj iz Bosne, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, ali nije s njima uspostavio bliskost.
Božo se borio protiv korupcije u tadašnjem Centru za usmjereno obrazovanje braća Hanžek, a korupcija (obnova zgrade škole) je preko direktora škole Potkonjaka išla ka gradonačelniku Bori Mikeliću (kasnije direktor Gavrilovića i predsjedniku vlade krajinskih Srba) i pružila svoje pipce sve do Milutina Baltića, viskopoziciniranog partijskog dužnosnika. Ustanovljeno je da je loša obnova posljedica krađe građevnog materijala i njegovo odvoženje na vikendice „dužnosnika“. Za tu istražnu djelatnost, dadoše Centru prinudnu upravu. Za krađu građevnog materijala nitko nije odgovarao.
U Domovinskom ratu Božo je bio sa svojom obitelji prognanik. Jedno vrijeme bili su u Zagrebu, gdje sam ih susretala na Trgu, a poslije je Božo organizirao nastavu u Sisku za prognane. Nakon Oluje vratili su se u Petrinju. Kuća im nije srušena jer je u njoj živio nekakav četnički vojvoda (koji je, očito, na brzinu morao pobjeći).
Posebnu ulogu u „obilježavanju teritorija“ (da ne upotrijebim prostu riječ) ima Pupovac. Ima li on slučajno to prezime, ili mu podariše po smrdljivoj ptici? Gdje taj prođe, tu trava ne raste, a ostaje neugodni zadah. Od kuda mu takva moć???
Tako je nedavno s RTL-a smijenjena Mirjana Hrga. Jedino je njen dnevnik na RTL-u bio gledljiv.
Hrgu je prvi puta s HRT-a smijenila Račanova ekipa kad je počela komunistička okupacija ove tv kuće. Ona je bila novinarka „Motrišta“, a to je bila kao „kamenjarska emisija“.
RTL-u su se na nju žalili Pupovac i SNV.
„Njihove pozive i dopise vrhu kuće protiv mene doživjela sam kao pokušaj izravnog upletanja u uređivačku politiku”, rekla je Hrga i prokomentirala činjenicu da je s njima na sudu: „Nekada nemate izbora, morate nekako pokušati zaustaviti to divljanje. Povod je bio šovinistički nasrtaj na mene u Novostima. Nije ugodno čitati te diskreditacije, kao ni tekstove objavljene nakon moje smjene, a u kojima se hvali RTL jer se, kako pišu, ‘nakon lutanja u desno vratio na pravi kurs”.
Hrga je spor s „Novostima“ pokrenula zbog TV kritike emisije „RTL Danas”, koju je do nedavno uređivala, objavljene 5. 5. 2016. na web- Novosti pod naslovom „Suicid iz zasjede“.
U satiričnoj rubrici (kakvi već jesu u „Novostima“ koje financira Obuljenkino ministarstvo, novcem poreznih obveznika) „Katran i perje” autor Petar Glodić, među ostalim je napisao kako Hrga i „dalje rutinski vozi na autopilotu iz vremena Motrišta” te ocijenio da je njezino dovođenje na RTL „najveće medijsko samoubojstvo u povijesti Hrvatske, koja inače ne oskudijeva sličnim anomalijama“.
I sad se vidi kome RTL pripada…
Roman Ljeljak je, istražujući arhive u Sloveniji, ustvrdio da je u Sloveniji bilo 60 000 pripadnika UDBA-e, te još deset puta toliko članova obitelji, rodbine…koji su svi bili dobro zbrinuti.
Koliko ih je tek u Hrvatskoj?
Pokrenuto je i pitanje izbornog zakona u vezi nacionalnih manjina gdje je npr. Kajtazi sa svega 863 glasa ušao u Sabor. A Furio Radin, je bio jedini kandidat za talijansku manjinu u Istri. Da je samo on glasovao u Istri, bio bi u Saboru. O ulozi takvih zakonskih rješenje već je dosta napisano. No postavlja se pitanje kakva je to demokracija?
Tako je pet zastupnika manjina, kojih u Hrvatskoj ima 9,6 % stanovništva, dobilo je ukupno 9100 glasova, dok su prva trojica zastupnika srpske manjine (koji su ušli u Sabor) dobili od 11.479 do 16.166 glasova. No, za srpsku manjinsku listu glasovalo je tek 14,1 % (19 534) Srba, kojih je na popisu birača ukupno 138 539. Tako je Pupovac dobio 16 166 preferencijalnih glasova, Mile Horvat 12 175, a Boris Milošević 11 479. To je ukupno 39 820, a glasovalo 19 534. To znači da je svaki njihov preferencijalni glas pomnožen s 2.
Ima li toga igdje u demokratskom svijetu?
Ipak, uvijek su najglasniji „pupavci“.
Jednom je Jevrem Brković, crnogorski pisac, napisao:
„Veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević ima stih koji glasi: `Sve su ove stvari već jednom bile`, ali ih mi decenijama nijesmo primjećivali, pa ni naslućivali ovakvu njihovu barbarsku grozotu i scenaristiku, a to nam je veliki dokaz i poticaj da se na Balkanu sve vrednote, a prije svega neki tabui i historijski entiteti, moraju brižljivo i dosljedno prevrednovati. Ni dubrovačka ili neretljanska barbarska avantura srbijansko-crnogorske vojske nije bez istovjetne, također barbarske osnove iz doba nemanjičkog osvajanja i razaranja. Pišući žitije svoga oca Nemanje, njegov sin Rastko, kasnije narečeni sveti Sava, piše: `Moj otac Nemanja razori Zetu zemlju i sve primorske gradove do Stona!` Čudno, kako se historija ponavlja i to u sve drastičnijim vidovima. Sada se postavlja prilično razumno pitanje: Ako je Zeta bila srpska zemlja, zašto bi je Simeon Nemanja razarao?! Koji je hrvatski arhont, duks, knez ili kralj ustavio, razbio i potukao Nemanjinu vojsku kod Neuma – nije mi poznato, ali je, također, historijska činjenica da je pri samom kraju dvadesetog stoljeća srpsku vojsku u drugom istovjetnom barbarskom pohodu na Ston i Neretvu 1992. godine, ustavila hrvatska vojska pod zapovjedništvom generala zbora Janka Bobetka!“
A mi svaki dan slušamo lekcije od „tamo daleko“, bez obzira o čemu je riječ. O tome izvještava i Karolina Vidović Krišto 6. 10. Na HRT-u (prve dvije minute) i objašnjava čega se to oni tamo plaše. O tome je pisao i portal Hrvatsko nebo.
https://www.youtube.com/watch?v=IRmmDM-8nhI
http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/10/08/hrt-karolina-vidovic-kristo-republika-srbija-strahuje-od-hrvatskog-potrazivanja-ratne-odstete/
„Da bi čovjek mogao ispravno odlučivati, prosuđivati i vrjednovati sve, pa i spomenute vremenite i konkretne probleme, mora stalno tražiti, naći i što više upoznati istinu, jer istina čini čovjeka slobodnim“, kaže dominikanac filozof, otac Hrvoje Lasić.
Kako će nam to uspjeti kada, predsjednik povjerenstva za suočavanje s prošlošću, akademik Kusić kaže:
„Ja ću citirati jednog našeg člana, jednog akademika sociologa koji je rekao, kaže: `Dvjesto pedeset godina nakon Francuske revolucije se i danas ne zna koji, `ko je bio na kojoj strani.` Zamislite vi to! Nakon toga, toliko vremena… E, sad, povijesne nepravde, ako su bile, dokazano je da se one nikad ne mogu ispraviti. Obično… obično… to zapravo to je malo ´vako idealistički naivno razmišljanje da bi se to nekim dekretom neko odredio i to…“
Iz iste škole stiže mainstream povjesničar Klasić koji je 13. 7. 2017., u emisiji Otvoreno rekao:
„Nema tog dokumenta koji će govoriti istinu. Svaki dokument je podložan interpretaciji i Sveto pismo, a kamoli ne dokumenti komunistički, ustaški ovi ili oni. Nemojmo očekivati da ćemo na temelju dokumenata spoznati istinu, moramo biti spremni na različite interpretacije.“
https://www.youtube.com/watch?v=p2yulTuwvoQ
Očito je pred nama duga cesta u potrazi za istinom… jer samo istinom možemo zakoračiti u budućnost bez packi.
Zorica Vuković /Hrvatsko nebo
