Nikad viđena razina podcjenjivanja zdravog razuma

Usprkos svim blokadama, ovrhama, promašajima, financijskim zamkama, pogodovanjima drugima, odlascima, nestancima, razočaranjima i sličnim apsolutno neprimjerenim državnim postupcima prema vlastitom stanovništvu, to isto stanovništvo i dalje očekuje državničke poteze koji vraćaju dostojanstvo svima nama, poteze s vrha koji štite vlastito stanovništvo, svoj ljudski potencijal i svoju budućnost.

Suvremena je hrvatska politička scena u svojoj otvorenosti, stabilnosti, samozaljubljenosti, irealnosti, intelektualnoj oskudnosti i nepotvrđenoj sposobnosti te s izvanvremenskim osjećajem moći vladanja i još puno toga iz sličnog atribucijskog okvira, ovih dana dosegla nikad viđenu razinu podcjenjivanja zdravog razuma svog onog stanovništva u zemlji koje još nije otišlo i koje još iz nekih svojih čudnih razloga vjeruje u čuda.

Vjeruje kako će zemlja u kojoj žive i u kojoj još uvijek zadržavaju svoju djecu početi malo po malo živjeti sukladno ukupnom prostornom i ljudskom potencijalu kojeg također još uvijek ima, usprkos svim blokadama, ovrhama, promašajima, financijskim zamkama, pogodovanjima drugima, odlascima, nestancima, razočaranjima i sličnim apsolutno neprimjerenim državnim postupcima. Nevjerojatno, prema vlastitom stanovništvu. O, kako to stanovništvo očekuje državničke poteze koji vraćaju dostojanstvo svima nama, poteze s vrha koji štite vlastito stanovništvo, svoj ljudski potencijal i svoju budućnost.

Demografsko pražnjenje Hrvatske

Umjesto toga naslušali smo se nemogućih izjava i nagledali izvanrealnih slika postupanja, prema kojima odlazak iz Hrvatske izgleda kao napuštanje noćne more i odlazak u osvit prema nepoznatom, ali ne tako iracionalnom. Hrvatski usud koji nikako ne prestaje, čak što više koji se pretvara u reformski modul u čijem je temelju ugroženost uvijek istih i s kojim se u Hrvatskoj zaustavlja i vraća vrijeme, te usmjeravaju postupci na potpuno nevažne stvari. Rezultat svega je nevjerojatna nemoć prema susjedima svih nezamjenjivih, blijedih, neprepoznatljivih i samoprozvanih „karijernih” diplomata, agrokorske igre velikih stručnjaka bez rezultata, obrazovno stagniranje samo u sadržajnim okvirima (iako je iz svemira vidljiva potreba kompletnog reformiranja obrazovnog sustava), destimulativni porezni sustav, stalno vraćanje u prošlost, s preskakanjem odgovornosti tijekom agresije na Hrvatsku, kojeg nameću inače u drugim okolnostima beznačajni koalicijski partneri, žmirenje i saginjanje akademske zajednice, opće pomanjkanje političke hrabrosti i slično. Pritom nismo niti spomenuli silno demografsko pražnjenje Hrvatske prirodnim putem i iseljavanjem, nezamislivi nestanak najvrjednijeg hrvatskog potencijala i već jasno dokazano ugrožavanje mirovinskog, zdravstvenog i inih sustava u zemlji.

Nakon svega ovog, akteri naše koalicijske stabilne političke scene niti ne pokušavaju bilo što izreći o ključnim problemima zemlje, nego nas uvjeravaju kako su baš oni spasitelji Hrvatske i kako je svaki hrvatski pokušaj izlaza iz jasno vidljivog gliba izravni napad na njih ili čak NJEGA. Oni su spasitelji Hrvatske! O tempora, o mores! Spasitelji Hrvatske (za ne povjerovati), jedino vječno ugroženi i nikad zadovoljni svojim mjestom u Hrvatskoj, nestručnost i do sada nezabilježena bahatost u Saboru prema zastupnicima i hrvatskoj javnosti i svi pojavni oblici vezani za nabrojeno, zabrinuli su svakog realnog sudionika i promatrača hrvatske političke scene, do razine upitnosti promjena koje bi nam trebali donijeti politički akteri, političke stranke u stabilnoj vlasti i politički izborni sustav kojeg do zadnjeg političara brane dvije vodeće stranke.

Kontrola političkog biranja

Zato, jer se sve svodi na isključivu obranu osobnih, stranačkih i interesnih pozicija u vlasti, bez obzira kako i u kojoj mjeri stradavao puk kojeg predstavljaju. Kad sve to potraje duže vrijeme, nisu, niti mogu više biti u pitanju samo slučajnosti. Prema postavljenom i čuvanom izbornom sustavu, u osnovi o svemu (ili gotovo o svemu) odlučuje čelni čovjek stranke, a svi ostali članovi stranke i glasači, kao najvažniji u sustavu, samo tehnički obavljaju ili bolje rečeno potvrđuju izbor vrha stranke.

Na taj je način hrvatski izborni sustav s vremenom usavršen do gotovo apsolutne kontrole ljudi u Saboru (u Vladi je to već postalo sasvim normalno), pa opće prihvaćeni i univerzalni kriteriji izbora po mnogočemu (obrazovanosti, širini razumijevanja i postupanja, snazi izričaja, čvrstoći odlučivanja itd.) postaju irelevantni. Time je postignuta gotovo apsolutna kontrola političkog biranja i djelovanja, a rezultat su klasična mediokritetska, apologetska i podanička postupanja prema političkom vrhu, prilikom kojih nikog uopće nije više briga za svoju političku, a kamo li ukupnu hrvatsku javnost.

Nikog nije briga niti za to što smo po razini stranačke demokracije zadnji u EU-u (kao uostalom i po nizu drugih gospodarskih, financijskih, demokratskih i sličnih pokazatelja), a najgore je od svega što se takav izborni sustav i stranačko djelovanje i selektiranje izravno odražavaju na ukupni razvoj zemlje, odnosno bolje rečeno – na naše nazadovanje i demografsko pražnjenje. Manje više je svim analitičarima hrvatskog političkog sustava, nezavisno od njihove političke različitosti, definitivno jasno kako ovakav stranački i izborni sustav ne mogu više razvojno usmjeravati Hrvatsku, koliko god se stranački lideri i vrhovi u svojoj samodopadnosti i nezamjenjivosti trudili dokazati suprotno. Hrvatska je naprosto umorna od stranačkih vlada, kadrova i kriterija koje nam nameću, a mladi u najvećem udjelu u hrvatski politički sustav više niti ne vjeruju.

Samo njima vidljiv hrvatski fašizam

Međutim, usprkos svemu navedenom i jasno vidljivom, svaka najava moguće promjene političkih izbornih pravila u interesu cijelog hrvatskog društva, najveću uznemirenost izaziva upravo kod vječno ugroženih etničkih i vječno privilegiranih marginalnih političkih skupina. Koje svoje pozicije uvijek, ali uvijek brane napadom na Hrvatsku i samo njima vidljiv hrvatski fašizam i koje svako hrvatsko djelovanje podvode pod modul srpske ugroženosti kojoj nikad nema kraja. Zato što Hrvatska nema Vladu kojom bi se obranili od specijalnog rata, kao što smo se od istoimene agresije devedesetih, i kojom bi jasno pokazali kako su nam hrvatski nacionalni interesi u svoj hrvatskoj različitosti primarni. Ipak, bez obzira na sve, Hrvatskoj je danas potreban novi, pravedniji, demokratičniji i sukladno ukupnom potencijalu u već spomenutoj različitosti – izborni sustav.

Nikog Vi, gospodo, niste spasili, a ponajmanje niste spasili Hrvatsku, nego ste ju dodatno usmjerili prema van svojim postupanjem, pozicioniranjem i trgovačkim nametanjem kadrova, kojih se riješila i vlastita izborna baza, naravno, znajući podrobnije Vaše sposobnosti i način djelovanja. Vaše podcjenjivanje razuma hrvatske biračke populacije samo nam potvrđuje osrednjost i limitiranost s kojom upravljate Hrvatskom i po stoti put potrebu promjene izbornog sustava, kako se više nikad ne bi našli u prilici uvjetovati Hrvatskoj išta ili pak voditi bilo kakvu ozbiljniju reformu. Koja Vas uostalom niti ne zanima.

Stranačka je demokracija, kako kaže EU, u Hrvatskoj vidljiva samo u tragovima i nije u stanju prepoznati, predložiti niti kroz izborna pravila postaviti prema vrijednosnim kriterijima u Vladu i Sabor, najbolje. Nositelje inovacija, stručne i znanstvene spoznaje, jasnoće i čvrstine komuniciranja, autore novih koncepcija i modela, snage odlučivanja, građanske hrabrosti i odgovornosti… jednostavno rečeno, osobe koje su imale i imaju širinu vođenja Hrvatske prema razvojnim modelima. Umjesto toga gledamo osrednjost koja primarno zadržava postojeći red stvari i mlade koji nam odlaze. Hrvatska treba izborni sustav kojim birači mogu dohvatiti spomenute vrijednosti, umjesto stranačkog vrha koji selektivnim dohvaćanjem bez ozbiljnijih kriterija uglavnom štiti samo sebe.

Sam spomen potrebe promjene izbornog sustava, najveći je protest izazvao upravo kod manjinskih etničkih zastupnika, iako je već sto puta napisano kako je njihov izbor protuustavan i kako su njihova izborna prava iznad izbornih prava ostalih stanovnika Hrvatske. Danas je u hrvatskoj političkoj praksi moguće teorijski i praktički usmjeravati cijeli koncept državnog razvoja s jednim zastupnikom koji prevlada u korist jedne strane koja formira Vladu i kojem je dovoljno prikupiti na izborima tek nešto više od 300 glasova! To nije demokracija, nije niti interes manjinskih skupina, a nije niti hrvatska potreba. Uostalom, interesne skupine u svakoj bi normalnoj državi bile daleko od političkog odlučivanja, a pogotovo političkog presuđivanja i svedene bi bile u jedan od parlamentarnih domova u kojem bi odlučivale ili imale čak pravo veta na izglasavanje zakona i razvojnih koncepcija vezanih za odnosnu problematiku.

Etničke manjinske skupine, penzioneri, branitelji, iseljeništvo… trebali bi imati svoje izabrane predstavnike u zajedničkom gornjem parlamentarnom domu i ne bi trebali odlučivati o političkom putu Hrvatske, pretpostavljajući mu skupinske interese. Isto se tako ne bi smjelo na političkom razvojnom putu Hrvatske, postavljati modul ugroženosti kao oblik zaustavljanja, uvjetovanja, prijavljivanja i dokazivanja uvijek nepravovjerne Hrvatske. I uvijek od istih i uvijek po istom obrascu. Zato što je to najmanje interes upravo takve etničke različitosti i nikad se nije dogodila bilo kakva rezolutna izjava Vlade vezano za protuhrvatski način manjinskog djelovanja. Osim kad nisu bili na vlasti i kad im SDP nije dopuštao koalicijsko djelovanje.

Ponavljanje istih obrazaca djelovanja promatramo ovih dana i opet su u Hrvatskoj ugroženi Srbi, po mišljenju istih privilegiranih osoba i opet se negira ustavno pravo jednakosti ostalima i opet se ništa ne pita one koji Hrvatsku doživljavaju kao svoju domovinu i opet se ništa ne pita hrvatske branitelje iz te manjinske skupine… i opet isto djelovanje i objašnjenje. Svi smo mi katolibani, fašisti, kršćanske falange, religijski fanatici i ne znam što sve ne u svijesti intelektualno ograničenih i siromašnih pravovjernih markovinskih neokomunista, jedinih zaostalih relikata iz država iza zavjese. Arhivska građa u pokretu.

Prevladavajući stav akademske zajednice o potrebi promjene izbornog sustava i izbornih jedinica, inače s recentnim demografskim intenzivnim promjenama izašlih izvan tolerantnog zakonskog odstupanja do 5 posto od prosječnog broja stanovnika po izbornoj jedinici, moguće je u praksu pretočiti samo referendumom. Svima je to jasno jer se, eto, pokazuje kako čak i male, beznačajne stranke isključivost svog djelovanja pretvaraju u spas osobnih pozicija. Promjena izbornog sustava nakon ovakvih reakcija postaje sve više objektivna i nezaobilazna potreba suvremene Hrvatske, ne želimo li ostati prikovani u vremenu s modulom ugroženosti uvijek istih.

Manipulacije s brojem potrebnih referendumskih glasova više nisu moguće i on nije više pitanje samo jedne strane ili jedne opcije. On je pitanje hrvatske budućnosti za sve one koji ju žele graditi u interesu svog hrvatskog stanovništva. Sad je prilika za pokazivanje demokratičnosti, svjetonazorske širine i spoznaje, načina djelovanja i postupanja, uvažavanja različitosti i u konačnici istog i zajedničkog interesa. Pri čemu iz cijelog koncepta treba micati osobna i uska stranačka djelovanja i viđenja. Neka ovaj put osnova svemu bude znanstveni pristup, zajedničko djelovanje političke i ine različitosti i potvrda kako u Hrvatskoj ne živimo u dva odvojena svijeta.

dr. sc. Stjepan Šterc/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo