Demokracija u EU

Ljudi su u mom kraju za socijalizam znali reći: Da valja, ne bi nas zapao. Taj temeljni pesimizam i stanovito nepovjerenje u sustav, priznajem, baštinim i sam. To je iskustvo dugog niza stoljeća utisnuto u mentalni kod čovjeka dinarskih krajeva. Kad smo konačno izborili slobodu, uživali smo jedno vrijeme i u demokraciji.

Po mojoj procjeni samo su devedesete u Hrvatskoj, unatoč ratu, bile uistinu slobodne i demokratične. Nakon Budišina političkog bluda s Račanom sve je krenulo nizbrdo. Sanader je dotukao hrvatsku slobodu, a Milanović u dobroj mjeri i demokraciju.

Ulazak u EU ujedno je bio i odustajanje od hrvatske neovisnosti, ali i demokracije kao takve. Izvorno europsko zakonodavstvo već danas vjerojatno preteže nad izvorno hrvatskim zakonodavstvom, a u budućnosti će se taj odnos samo pogoršavati na štetu Hrvatske. Nama je još uvijek normalno da naše vlasti stalno rješavaju neke ”domaće zadaće” koje im je zadao Bruxelles iako smo već odavno navodno ravnopravna članica EU. U Europskom parlamentu naša šačica zastupnika objektivno ne može utjecati ni na što. U Europskoj komisiji naš glas je još nevažniji. Što se pak tiče demokratskog legitimiteta tih tijela on je vrlo upitan. Osobito sa stanovišta manjih zemalja.

Demokracija je sustav primjeren nacionalnim zajednicama, a ne velikim imperijima. Stoga se i razvila u grčkom polisu, a ne u nekom od velikih carstava starog vijeka. Postajući imperij bez definirane i žive afektivne podloge, jer nametnuta globalistička ljudskopravaška ideologija ne može postati taj temelj, Europa postaje i sve manje demokratska. I samo je pitanje vremena kada će posegnuti i za otvorenom silom opirući se samoniklim demokratskim procesima na nacionalnoj ili regionalnoj razini.

Ružne slike iz Katalonije

Ružne slike nasilja nad ljudima koji su samo htjeli glasovati stižu nam iz Katalonije. Europa prvo šuti, zatim staje na stranu španjolske represije nad Kataloncima. Od velikih načela, proklamiranih sloboda i ljudskih prava nije ostalo ništa. Policijska palica, štit, gumeni meci – to je jezik kojim ne govore samo diktature nego i suvremena Europa. Barem u ovom konkretnom slučaju, a bit će toga još. Jer ono čega se briselska administracija najviše boji jest glas naroda. Tako je ‘populizam’ postao najozloglašenija riječ u suvremenom političkom vokabularu. Zato se najava čelnika jedne njemačke stranke da će vratiti vlast narodu, proglašava najcrnjim fašizmom.

Čovjek je vjerojatno demagog i namjere mu možda nisu dobre, no suludo je pokušaj da se osluhne glas naroda nazvati fašizmom. Naime, Alexndar Gauland, jedan od čelnika AfD-a rekao je: “Bit ćemo za petama Angeli Merkel ili bilo kome tko bude bio na čelu vlade. Mi ćemo zemlju napokon vratiti narodu”. I svi su to napali kao prijetnju, fašizam, ekstremizam. Ja se samo pitam komu bi to trebala pripadati zemlja ako ne narodu? Angeli Merkel? Imigrantima? Sorosu?

Uglavnom, intuitivno, gotovo organski, osjećam kako se valja nešto veliko i nimalo dobro, pa se pribojavam da bi moja djeca, ako ne već i ja, mogla rezignirano ustvrditi: Da su demokracija i kapitalizam nešto dobro, ne bi nas zapali. Ipak, ovo što stiže, ako se ne budemo znali efikasno oduprijeti, moglo bi biti još gore od jugoslavenskog totalitarizma. Iz Jugoslavije si mogao pobjeći, granica nije bila daleko, iz ovoga će puno teže biti pobjeći. Jer teži obuhvatiti cijeli svijet.

dr. sc. Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/ https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo