Jugosrpski opinion – makeri očajni i bijesni: što ga više napadaju, on je sve popularniji i privlači sve veće mase Hrvata na svoje koncerte

Čak oko 50 tisuća, mahom mladih, bilo je na koncertu Marka Perkovića Thompsona 5. kolovoza ove godine u Slunju. Svake godine njegov obljetničarski koncert, u povodu Dana pobjede, Dana domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja privlači mase, ali koliko god povod bio značajan, ne objašnjava razloge njegove popularnosti jer i svaki drugi Thompsonov nastup u Domovini i inozemstvu u bilo koje doba godine pretvara se zapravo u mjesto hodočašća i svojevrsnoga glazbeno-političkoga delirija.

U Hrvatskoj je po nekim procjenama oko 17 tisuća pjevača raznih usmjerenja, među njima je i velik broj onih koji pjevaju domoljubne pjesme, ali nitko ni blizu ne može privući toliko broj ljudi. Štoviše, dojam je da Marko Perković Thompson na jednome svome nastupu može okupiti veći broj posjetitelja nego svi ostali pjevači zajedno, što svakako izaziva i određenu zavist kod kolega mu na estradnoj sceni, koja u kombinaciji s političkom netrpeljivošću Thompsonovih stavova, dodatno potencira nesklonost službene scene prema njemu.

Marko Perković Thompson odavno je prepoznat kao iznimno daroviti pučki pjesnik iz Čavoglava kod Drniša, mladić s braniteljskim i domoljubnim backroundom koji je svoje pjesme s elementima folklora majstorski urbanizirao i prezentirao u rock i pop izvedbi. U doba brutalne srbijanske agresije na Hrvatsku, njegova prva glazbena pojava pozivala je naciju na otpor ubojicama i rušiteljima snažnije nego vijesti o nabavi oružja. I kada se mislilo da je njegova epizoda završila s krajem rata i da seoski mladić nema što tražiti pod estradnim nebom, Marko Perković Thompson baš je u mirnodopskome razdoblju napisao neke od najljepših domoljubnih pjesama. Stvarao je hitove koji su malo koga ostavljali ravnodušnim. Oni koji su u političkome smislu dominantno nacionalno opredijeljeni, pjevali su njegove pjesme jer su slavile bliske im vrijednosti, a oni koji nisu imali toliko izražen nacionalni naboj, također su pjevali njegove pjesme jer su im bile zavodljive, pamtljive i lijepe. Kod prvih je Thompson probudio potrebu da domoljublje izražavaju pjesmom, kod drugih su te pjesme pobudile njihove dotad potisnute domoljubne emocije. Tako je kod jedne i druge kategorije hrvatskoga društva Marko Perković Thompson postao istinska zvijezda 90-ih, no sjaj te zvijezde ne samo da nije blijedio nakon Domovinskoga rata nego je bivao sve jači u skladu s njegovim talentom koji je sve više dolazio do izražaja. Nedavni koncert u Slunju, koji je razbjesnio sve njegove protivnike, pokazao je da Thompsonova zvijezda ni nakon 25 godina, u kojima se mnogo toga dogodilo, ne blijedi.

Priželjkivali mu kraj, a on postao još slavniji

Političko-medijski mainstream u Hrvatskoj, koji je određen ne samo ljevičarskom političkom filozofijom nego je opterećen i jugoslavenskom političkom nostalgijom, jednostavno ne podnosi Marka Perkovića Thompsona, prezire ga jednako kao što prezire i dio društva koji voli Thompsona, kao što, uostalom, prezire i vrijednosti iz kojih izvire i na kojima počiva pojava ovoga pjevača. Godinama vodi protiv njega kampanju kojoj je cilj pod svaku cijenu učiniti ga omraženim, diskreditirati ga glazbeno, politički, moralno, ljudski. Ali što se više trude, rezultat je kontraproduktivniji, koncerti posjećeniji, pjevač sve popularniji.

Neki od „nadnacionalnih“ autora pretenciozno su prije par godina pisali kako je prošla Thompsonova era i da on tobože više ne može privući nikoga. No to je bilo njihovo priželjkivanje, a ne utemeljena hipoteza. Stvarnost je sve autore koji su priželjkivali Thompsonov krah i kraj, na njihovu duboku i neskrivenu žalost, demantirala. Kada je postalo jasno projekt medijsko-političke eksterminacije Marka Perkovića Thompsona nije uspio, uslijedili su najprimitivniji ad hominem napadi čijoj kulminaciji i ovih dana, gotovo sinkronizirano, svjedočimo u hrvatskim i srbijanskim medijima.

Veliki eksperti tako pišu da Marko Perković Thompson „arlauče“, da „reve“, da se „krevelji“ , a vrhunac je srbijansko „otkriće“ da je Marko Perković u mladosti spolno općio s ovcom. Takva demonizacija zapravo svjedoči o razini i dubini očaja jugosrpski orijentiranih opinion makera: nisu uspjeli zaustaviti Marka Perkovića Thompsona ni spriječiti da armija mladih Hrvata hodočasti na njegove koncerte, identificira se s njegovim pjesmama i vrijednostima koje se u njima slave, sva njihova intenzivna i ekstenzivna huškačka kampanja protiv Marka ostala je bez ikakva rezultata. Sve što im je preostalo jest aktiviranje prosrpskih krugova u inozemstvu da dezinformacijskom kampanjom, barem ondje, spriječe njegove nastupe. U tome djelomično i uspijevaju, poglavito zbog činjenice da te dezinformacijske kampanje ne nailaze na protureakciju s hrvatske strane, odnosno zbog činjenica da hrvatska država ostaje krajnje pasivna ne samo na udare na svoga državljanina Marka Perkovića Thompsona, nego i na sve napade na hrvatsku državu općenito.

Neprijateljski raspoloženi krugovi prema Thompsonu i Hrvatskoj u ponekim inozemnim lokalnim sredinama uspijevaju uvjeriti domaćine da su njegovi koncerti „sigurnosno rizični“ premda se jako dobro znade da na njima nikada nije razbijena n i jedna jedina čaša.

Unatoč potpunome fijasku u pokušaju demontaže fenomena Thompson, anacionalni politički krugovi u Hrvatskoj, koji više djeluju kao servis velikosrpske politike, provode permanentan pritisak na političko-represivnu nomenklaturu da silom pravne države skine „problem“ Thompsona s dnevnoga reda.

Ultimativno zahtijevaju prekršajne i kaznene postupke zbog korištenja staroga hrvatskoga pozdrava „Za dom spremni“ u pjesmi „Bojna Čavoglave“. Za njih je to čisti fašizam protiv kojega se treba boriti svim sredstvima. Pjesma se izvodi od 1992. i nikada nikome nije smetala do prije dvije godine. Uostalom, ni sam pozdrav „Za dom spremni“ nije smetao sve do 2015. godine. Još je te godine na vojnome mimohodu u središtu Zagreba, pred predsjednicom RH, kompletnom Milanovićevom Vladom, stranim veleposlanicima i brojnom publikom, među zastavama bila istaknuta i ona na kojoj je bio taj pozdrav. Nitko nije prigovorio.

Sudci se dali ucijeniti

U posljednje dvije godine traje velika kampanja s optužbom da je to ustaški pozdrav koji treba zabraniti, pa time i Thompsonovu pjesmu u kojoj je taj pozdrav. Kampanja protiv toga pozdrava kao i protiv Marka Perkovića Thompsona, ne posustaje. Ona je poticana, plaćena i multiplicirana. Toliko je snažna da slama neke domoljubne slabe duhove koji se prodaju za šaku bijednih škuda pa se, najčešće ucijenjeni, i protiv vlastitih iskonskih uvjerenja pridružuju linču protiv Thompsona i protiv pozdrava Za dom spremni. Ustavni sudci bez čvrstoga nacionalnoga identiteta donose političku presudu protiv nogometaša Joea Šimunića zbog njegova povika „Za dom“ na nogometnoj utakmici,čelnici MUP-a naređuju postupanje policije protiv Marka Perkovića Thompsona po članku 5 Zakona o prekršaju protiv javnoga reda i mira zbog istoga pozdrava u pjesmi „Bojna Čavoglave“, neki sudci s lakoćom odbacuju te prijave jer u njima ne vide obilježja ni prekršajnoga ni kaznenog djela, drugi, pak, izriču osuđujuće presude sumanuto interpretirajući članke zakona u kojemu se nigdje izrijekom na zabranjuje spomenuti pozdrav.

Ostrašćeni protivnici od Marka Perkovića svih ovih godina silom ili milom traži da odustane od svoga svjetonazorsko-političkoga identiteta, da odustane od svojih pjesama i svojih ideala. On ne samo da to odbija nego ustrajava u njima i, pokazuje se, i dalje pogađa u srž nacionalnih političkih emocija hrvatskoga naroda te je konačan rezultat da se nacija svrstava uz njega, a protiv njegovih napadača. Svi pokušaji eliminacije Thompsona ostali su bez rezultata. Velikosrpski i projugoslavenski novinski kolumnisti u Jutarnjem listu, Novome listu i na nekim internetskim platformama nastavljaju s mrziteljskom kampanjom protiv Marka Perkovića Thompsona, nastavljaju s pritiskom na vlast da ga progoni. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, odgojen u komunističkome duhu, Mesićev kadar, pristaje na pritiske i procesuira Thompsona. Očekivalo se barem od ministara branitelja u Plenkovićevoj Vladi da zaštite branitelje,među njima i Marka Perkovića Thompsona, od procesuiranja isforsiranoga pritiscima i silovanjem zakonskih odredaba. No, ministri Medved i Krstičević nisu reagirali.

Thompsona se jednostavno više ne može rušiti, on je, zapravo, već ušao u legendu. Kada su vjerovali da je s „Bojnom Čavoglave“ isrcrpljen sav njegov talent, on je ispjevao „Lijepa li si“ i stvorio neslužbenu hrvatsku himnu bez koje danas nije zamisliva ni jedna svadba, društvena manifestacija, zabava ili športska proslava. Kad su povjerovali da je pjesma „Lijepa li si“ vrhunac njegove inspiracije , on je stvorio pjesmu „Geni kameni“ u koju je interpolirao dionicu iz Gotovčeva Ere s onoga svijeta i bacio u delirij slušatelje. Kada su opet pomislili da više nema što ponuditi iz toga domoljubnoga repertoara, on je obradio kuprešku narodnu pjesmu „Moj Ivane“ i napravio spot s tisuću ljudi u njemu te navedenu pjesmu pretvorio u općenacionalni hit. A kada su se ponadali da je i to kraj i da izvan „dosadnoga i natražnjačkoga“ patriotizma Marko Perković Thompson ne može ništa vrijedno napisati, on je prije par godina ispjevao jednu od najljepših ljubavnih balada ikad spjevanih u Hrvatskoj „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“ kojom je ostavio bez daha sve oko sebe. Jedne, svoje poštovatelje, zbog istinskoga zadovoljstva, a druge, svoje protivnike, zbog nove provale mržnje prema glazbeniku koji ih je svojim talentom i svojim patriotizmom sve ponizio i pobijedio na zadovoljstvo i sreću svoje publike i hrvatskoga puka koji ga podržava.

Thompsonovi protivnici u čudu se pitaju u čemu je tajna njegova uspjeha i popularnosti. On sam im je dao odgovor prije nekoliko godina u jednoj od svojih pjesama. Odgovor glasi: „Samo je ljubav tajna… “. Ali njegovi protivnici previše su opterećeni mržnjom prema Hrvatskoj i njemu osobno da bi jedan takav odgovor spoznali, kao što su i beskičmenjaci u domaćim redovima previše opterećeni svojim karijerama da bi nešto žrtvovali i zaštitili Thompsona i Hrvatsku od tih napada

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Msgr. Mile Bogović, biskup u miru: Oni koji napadaju Thompsona, očijukaju s onima koji su pucali na Radića, koji su pobili Iveziće, koji su 1991. pucali po nama

Thompson zna čitati svoj narod, on ga razumije; postoji odlična komunikacija između njega i naroda; naravno onoga koji je sanjao hrvatsku državu i koji joj se radovao. Ima i onih drugih kojima je svaki govor o hrvatskoj državi krimen (neki bi rekli s Novakom: Magnum crimen!) i takvima njegova pjesma smeta. To bih protumačio onom slikom koju sam osobno nedavno doživio u Boričevcu, gdje smo pokapali žrtve prve puške, dok su neki drugi u blizini svečano slavili tu istu prvu pušku. Postoje ljudi koji tuguju za žrtvama Boričevca, Bleiburga, Vukovara i dr., a postoje i drugi koji slave pušku koja ih je pobila. Ovih drugih nije mnogo, ali su na dobrim i unosnim pozicijama. Thompson dobro razumije tugu i nadu Boričevca i Vukovara i svjestan je da je to tuga i nada jednoga naroda, naroda koji ne želi osvetu, ali želi da se poštuju njegove svetinje.

Oni koji danas napadaju Thompsona očijukaju s onima koji su pucali na Radića, koji su pobili Iveziće, koji su 1991. pucali po nama. Nisu oni sto posto „oni“, ali ta „gorka rijeka“ postoji i teče hrvatskim koritima i može joj se prepoznati izvor u nekim udrugama i medijima. Bilo bi čudno kad bi taj svijet prihvatio Thompsona i pomirio se. Nama je žao što su oni u slobodnoj Hrvatskoj tako agresivni, ali nije korisno da budemo jako nestrpljivi. Potrebno je vrijeme rasta i promjena jer se ne može nekom mehaničkom sklopkom isključiti snažne mehanizme koji su 50 godina silom mijenjali društvo. Treba pomoći narodu da raste i jača se u dobru, a ne da udara i ruši. Takvome rastu rasti uvelike pomaže i Thompson svojim pjevanjem.

Kad govorimo o pozdravu ‘Za dom spremni’, onda moramo reći kako se tu od muhe stvara slona. To je izraz jednoga zanosa i spremnosti koji nalazi svoj izraz uvijek kada je domovina u opasnosti. Takve formulacije postoje u svakome narodu i jeziku. Nisu to izumili ustaše i NDH, niti raspjevana mladež na njih misli. Jasno je da nijedan agresor ne želi naići na spremnost poput one u Vukovaru i na drugim hrvatskim mjestima. Oni žele da nađu sve nespremne i nemoćne, oni žele da Hrvatska „lijepo gori“, da naši „Migovi“ svi popadaju. Ja osobno ne bih taj pozdrav u javnosti koristio – iako sam u duši bio uvijek za dom spreman – jer neke on iritira, ali je jadno kada za takav pozdrav hrvatska država svoje ljude goni u zatvor. No, i tu bih preporučio strpljivost: nije tako davno da smo svojom spremnošću izborili slobodnu domovinu, svoju državu, pa nije čudno ako još nismo dobro naučili kako se ta država „drži“. Polako će – i pjevajući s Thompsonom – sve doći na svoje mjesto. Možda ja to ne ću doživjeti, ali idući naraštaj sigurno hoće.

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik/hkv.hr/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo