Ljubica Kolarić Dumić : PRIČA S TUŽNIM KRAJEM

PRIČA S TUŽNIM KRAJEM

Osim bake, psa Šekija, pjesme i suza te društva iz cijele ulice, čija je vriska i galama svakodnevno odjekivala našim dvorištem, imala sam još jednu pravu prijateljicu. Zvala se Agica i živjela je u kući preko puta naše, stoga je bilo dovoljno da samo jedna iziđe iz dvorišta, vikne onu drugu i igra je već mogla početi. Voljele smo izmišljati razne riječi koje odrasli nisu razumjeli, jer oni često nepotrebno gunđaju i djeci prigovaraju za svaku sitnicu. Nama je sve bilo zabavno, a tada nismo znale koliko će nas uz igru, taj naš tajni „govor“ zauvijek vezati. I kad smo godinama bile razdvojene, naše je prijateljstvo bilo neuništivo.

Ako je nešto stvarno, uistinu je tako, ali kad kažete stvarno stvarcato, onda je to više od stvarnoga i tako veliko da se ni jednom drugom riječi ne može opisati. Nešto stvarno stvarcato može biti i nježno kao vaza za najmirisnije i najšarenije cvijeće. Ponekad se dogodi da je netko razbije u tisuće komadića i više se ne može sastaviti. Takvo je bilo Agicino i moje prijateljstvo, koje se meni dugo činilo da je razbijeno poput skupocjene vaze.

A kad su naše igre odavno prestale i ja na sve potpuno zaboravila, jedne sam noći sanjala vrlo neobičan san. Vidjela sam Agicu kako se u dugoj bijeloj haljini uzdiže prema nebu. Probudila sam se i više nisam mogla zaspati. Tražeći razloge ovako čudna sna, do jutra sam zavirila u svaki kutak našega djetinjstva.

Zajedno smo se počele igrati čim smo prohodale. Kuće nam je dijelio samo seoski put pa smo brzo i lako po mekoj prašini dolazile jedna drugoj. Kad bi padala kiša, bose smo hodale po mokroj zemlji i uživale u novoj igri. Blatnih nogu skoro do koljena trčale smo po cesti govoreći kako imamo nove cipele. Zimi smo upadale u duboki snijeg, pravile snješka, grudale se i sanjkale. Najviše smo se igrale u našem dvorištu. Kad smo malo narasle, okupljale smo djecu iz cijele ulice. Svi su znali gdje je glavno mjesto za igru, a ja nisam ni pomislila da se možemo i drugdje igrati. Kod kuće sam bila najsigurnija, nikoga se nisam morala bojati, a moja nam je baka u svemu ugađala.

Kod Agice smo se rijetko igrale, ali smo zato uživale u vrtu njezina djeda Ive. Živio je drugoj ulici, a svaki odlazak k njemu za nas je bio poseban doživljaj. Stavio bi nas na kola i sa svojim volovima polako krenuo u šljivik ili u vinograd. Obje smo ga zvale „ded“ Iva i veselile se svakoj vožnji s njim. Bio je blage naravi pa sam se uz njega osjećala skoro kao uz svoju baku. Govorio je vrlo tiho, a kako je bio strašljiv, valjda bi se i sam uplašio da na nekoga vikne. Brinuo je da nam se, ne daj Bože, nešto ne dogodi, a kad je Agicin stariji brat odlazio u Zagreb studirati medicinu, „ded“ Iva ga je dobroćudno redovito upozoravao: – Pazi dobro, sinko, da te trajvan (tramvaj) ne pogazi! Uz njega smo se Agica i ja bez straha igrale koliko smo željele.

A da se stalno ne igramo, uskoro smo dobile i prvog, samo našeg učitelja, njezina strica, profesora stranih jezika. Tako smo nas dvije „školovanje“ započele na francuskom jeziku. To naše učenje sličilo je onoj mojoj školi koju sam sama otvorila, a u njoj bila prva i jedina učiteljica.

COMMENT T APPELE TU? JE M’ APPELE AGATHE.

COMMENT T APPELE TU? JE M’ APPELE VIOLETTE?

Kako se zoveš? Zovem se Agata! Kako se zoveš? Zovem se Violeta! Agica, Aga, Ljubica, Ljuba! Dodavale smo i naša hrvatska imena i nadimke, uporno ponavljajući francuska pitanja i odgovore. Jezik nam se zaplitao, ali smo ubrzo zapamtile prvu lekciju, koju nikad nisam zaboravila. Agicu nisam pitala sjeća li se ona učenja francuskog jezika.

A kad sam ja, jer sam godinu dana bila starija, trebala krenuti u pravu školu, Agica je toliko plakala da je nitko nije mogao utješiti. Rastužili su se i naši roditelji, a kad bi se dogodilo nešto veliko kao što je sada bio Agicin plač, odnekud bi se uvijek pojavio učitelj Franjo. Kasnije sam saznala da je upravo on bio glavni u našoj školi. Bio je dobar i pravedan učitelj, a to je jako važno kad se za djecu donose velike i važne odluke.

Tko bi znao o čemu su sve razgovarali naši roditelji s učiteljem Franjom, ali Agica i ja smo u prvi razred krenule zajedno. Dobro se sjećam svih naših igara u njihovu ili našem dvorištu, na ulici, u šljiviku, s „ded“ Ivom u vinogradu, ali u školi Agica kao da i nije bila. Taj je dio potpuno izbrisan iz moga sjećanja. Pamtim samo prvi dan kako zajednički odlazimo od kuće. Možda je išla samo nekoliko dana dok se nije utješila i prestala plakati. Ili je vidjela da škola nije poput naše igre pa je sama odustala od prijevremenih briga. Zato mi se ponekad učini da je škola bila glavni krivac za naše prekinuto prijateljstvo.

Nakon završene osnovne škole ja sam otišla u grad u gimnaziju, a Agica je ostala u selu. Prihvativši svaka svoj način života, udaljile smo se i kao da više nismo imale vremena jedna za drugu. Ili nam se samo činilo da je tako. Rođene smo za vrijeme drugoga svjetskog rata o čijim smo strahotama kao djevojčice slušale od svojih roditelja, a mi smo mogle pamtiti jedino glad koja kao da nije imala kraja. Sjećam se i nekih nejasnih slika, vojnika koji su boravili u našoj kući, skrivanja u podrum kad bismo čuli buku ratnih aviona, bakina straha za nas djecu, miniranja crkve…

Iako su često bile teške, godine su brzo prolazile. Rat je završio. Stvarao se novi život. Selo je opet oživjelo. No mladići i djevojke, koji su poput moga brata i mene otišli dok smo bili bez zemlje, koju nam je nova vlast nakon rata oduzela, više se nikad nisu vratili kući. Dio zemlje nam je nakon nekog vremena vraćen. Oni je očito nisu ni voljeli ni znali obrađivati. Sada smo imali manje njiva, ali bile su opet naše. Zemlja je bogato rađala, a ljudi su morali zaboraviti dugogodišnje teškoće i patnje. Gradili su i stvarali ne sluteći da se sprema nešto puno gore i strašnije od svega što su do tada proživjeli.

Kad su poslije drugoga svjetskog rata iz sela istjerani Nijemci, a moji roditelji za njima dugo žalili, nitko nije ni slutio da će i nas isti takvi ljudi, odnosno njihovi potomci protjerati na još gori i suroviji način.

Poslije novoga dugog i strašnog rata – bez prava na povratak – istjerani su svi ljudi iz našega sela! Zavičaj smo zauvijek izgubili.

Još od najranijega djetinjstva meni se činilo da je moja prijateljica Agica bila puno jača i sigurnija od mene iako je onoliko plakala kad sam krenula u prvi razred. Kad je počeo novi rat, potvrdilo se moje mišljenje. Ostala je u selu i kad su došli naoružani ljudi, slični onima koji su istjerali naše susjede Nijemce. Tjerali su narod iz svojih kuća, tukli i mučili mladiće, prijetili smrću, ali Agica sa svojom obitelji nije htjela napustiti rodno mjesto. Ona djevojčica koja je plakala, jer je sa mnom, svojom prijateljicom zajedno htjela krenuti u školu, ne znajući što je čeka, izrasla je u jaku ženu, koja zna što voli i želi. Nikoga se nije bojala, a ja sam sada sigurna da je uvijek bila takva.

Kako je mene životni put odveo daleko, u selo sam rijetko dolazila. Vrijeme sam provodila sa svojom obitelji, a za druženje s prijateljima nisam imala puno vremena. Agica je živjela svojim životom. Dane djetinjstva i zajedničke igre kao da smo obje potpuno zaboravile. Ali ono što nikada nismo mogle zaboraviti – to je naš zavičaj Srijem i Domovina Hrvatska.

Dok je zora polako provirivala kroz prozore i najavljivala novi dan, ja sam se počela plašiti svoga sna. Bio je poput tajnovitih bajki od kojih nam se koža ježi, a ipak ih nastavljamo čitati. Pošto je slika bila lijepa, u prvi se trenutak nisam bojala, niti sam išta loše mislila. Jedino pitanje, koje sam postavila dok sam onako pospana sjedila na krevetu, bilo je: – Zašto mi se Agica javila u snu?

Buđenjem jutra, kad sve postane jasnije, počele su mi jedna za drugom navirati sve crnje misli. U rat, o kojemu se sve glasnije govorilo, nisam htjela vjerovati. Strahote koje će se tek dogoditi, bile su daleko, a u našem zavičaju rata i nije bilo. Riječi moje sestre, koja mi je javljala da u selo dolaze neki opasni ljudi, prijete im i tjeraju da napuste kuće, zamijene zemlju i odu iz sela, za mene su bile nemoguće i nestvarne poput ovoga sna.

Stvarno je bilo samo moje djetinjstvo i prijateljstvo s Agicom, koje se preda mnom prostiralo poput najljepše zelene livade i zvalo me u igru. Činilo mi se kao da listam stranice dobre knjige, kojoj se uvijek rado vraćamo. U mislima sam obišla sva mjesta na kojima smo se nas dvije igrale. Tražila sam u srcu je li ostalo nešto važno, čega se nisam sjećala.

Nešto posebno – što je izazvalo ovakav san!

Dječje igre u našem dvorištu, u ljetnoj prašini i zimi na snijegu, učenje francuskoga jezika s njezinim stricem, vožnju u vinograd s „ded“ Ivom, moj odlazak na daljnje školovanje.

Onda sam se zaustavila na onom danu kad sam bez nje trebala krenuti u prvi razred i jasno čula njezin glasan plač… Jutro je bilo okupano dječjim suzama.

U toj je noći ubijena moja prijateljica Agica.

Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko nebo