G. Borić: Bivša Jugoslavija ni u čemu nije bolja od sadašnje Hrvatske

Svijetla Hrvatska, mračna Jugoslavija

Gotovo svaka država nastoji podizati svoj ugled u svijetu pa i onda kad za to nema uporište. Posebno su u tome aktivne autoritativne i diktatorske zemlje s ciljem da bijedu svoje stvarnosti prikriju spektakularnim izvanjskim uspjesima, u čemu šport igra važnu ulogu. U sjećanju su nam sjajni rezultati športaša Sovjetskoga Saveza i Njemačke Demokratske Republike, i u novije vrijeme Kine, koji su vlastodršcima služili (služe) kao dokaz vrijednosti tamošnjih režima i ideologija. Ali i demokratske države rado se kite uspjesima svojih športaša, no ne kao dokaz za valjanost svojih sustava. Oni su dobri i bez športskih rezultata njihovih građana. Te su nas misli oblijetale gledajući prijenose svjetskoga vaterpolskog prvenstva u Budimpešti i veličanstveni doček naših zlatnih pobjednika u Zagrebu i Dubrovniku. Naši su momci pokazali ne samo da su izvrsni športaši nego i vrli rodoljubi u najplemenitijemu smislu te riječi. Kome ne bi raslo srce slušajući kako su pjevali ‘Moju Domovinu’: ‘Svakog dana mislim na tebe / Slušam vijesti, brojim korake / Nemir je u srcima, a ljubav u nama / Ima samo jedna istina / Svaka zvijezda sija za tebe / Kamen puca, pjesma putuje / Tisuću generacija noćas ne spava / Cijeli svijet je sada sa nama ./ Moja domovina, moja domovina, / Ima snagu zlatnog žita, / Ima oči boje mora, / Moja zemlja Hrvatska./ Vratit ću se, moram doći, tu je moj dom, / Moje sunce, moje nebo , / Novi dan se budi, kao sreća osvaja / Ti su tu sa nama.’

I onda stavljaju desnu ruku na srce, (šteta što taj običaj nisu preuzeli svi hrvatski građani, a ne samo HDZ-ovci) i pjevaju himnu s razdraganom publikom. To je svijetla Hrvatska koja traje, na žalost, ne baš predugo, ali je snažan signal da bi Lijepa Naša mogla postati Poštena Naša, Radišna Naša, Bogata Naša, Ponosna Naša, Ugledna Naša itd. kad bi se ‘oni gore’ ugledali na neke naše športaše. Onima koji su nedavno donijeli vaterpolsko zlato u Hrvatsku, ništa nije darovano, oni su sami svojim radom izborili medalje pa mogu služiti ostalima kao obrazac djelovanja. U medijima se kritizira da su dobili mnogo manju novčanu nagradu nego drugoplasirani Mađari. Možda je to nepravda, ali zar naši susjedi nisu znatno bogatiji od nas?

Ono što nam smeta to je da se u medijima sve uspoređuje sa zaradama. Tako su se u izvješćima o našim europskih parlamentarcima stalno naglašavalo kako imaju velike plaće, dok se nije isticalo ono što rade i kako je Bruxelles vraški skup. U Dalmaciji se kaže ‘nije sve u šoldima’, no to očito mnogima ne ide u glavu. Mala Hrvatska može se pohvaliti uspjesima svojih športaša, pogotovo kad se zna koliko su skromna ulaganja u njihov mukotrpni rad. Ponašanje športaša nekako bi trebalo aplicirati na cijelu naciju.

Kome smeta Hrvatska kao Ustavom zajamčena jedinstvena država

Namjesto da se govori i konkretno radi na tome kako bi se poboljšale gospodarske prilike u našoj zemlji iz koje se prošle godine iselio čitav jedan osrednji grad, i u kojoj se više umire nego rađa, neki radije kopaju po prošlosti iz Drugoga svjetskoga rata kako bi ‘dokazali’ da su Hrvati ‘genocidni narod’ i stoga moraju biti ‘pod paskom’ svojih istočnih susjeda i njihovih mentora u velikim svjetskim središtima moći koji o nama nemaju pojma. Koliko je bijedno znanje nekih inozemnih publikacija o ratnoj Hrvatskoj između 1941. i 1945., najbolje se vidi u škrtome njemačkom opisu tzv. hrvatskih epigona talijansko-njemačkoga fašizma u kojemu neki Jan Puhl ne smatra zazornim da u ocjenjivanju Poglavnika citira mišljenja jednoga Goebbelsa koji ga je nazvao ‘zaista bijednom figurom’. Isto tako tvrdi da su ustaše ubile kralja Aleksandra Karađorđevića, (bio je to pripadnik makedonskoga VMRO-a) a ne spominje prethodno ubojstvo trojice hrvatskih narodnih zastupnika i Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini, potom piše da su ustaše ubili i deportirali, (ta zlodjela se ne smiju zbrajati) do 750.000 ljudi, (Spiegel Geschichte, 3/2017.). Nekim je Nijemcima očito stalo do toga da svoga virtuoza laganja Goebbelsa posmrtno koriste kako bi opanjkali inozemne nacionaliste koji su bili samo šegrti ‘njemačkog majstora smrti’, (Paul Celan: ‘Der Tod ist ein Meister aus Deutschland’). No rasterećenje tu ne mogu dobiti.

Svima je poznato i dokumentima dokazano da četničko-partizanska pobuna u Srbu u srpnju 1941. nije bio antifašistički ustanak nego početak srpskoga rušenja tadašnje hrvatske države, i to uz pomoć talijanskih fašista, no ipak svake godine neke srpske i tzv. antifašističke udruge oživljavaju sjećanje na to kao da u međuvremenu Hrvatska nije dobila novi nadnevak svoje antifašističke borbe pod vodstvom komunista, (ali tek nakon napada Hitlerove Njemačke na Staljinov Sovjetski Savez!), što se ne može drukčije tumačiti nego kao ignoriranje povijesnih istina i odustajanje od Ustavom propisanoga jedinstva Republike Hrvatske. Neki ‘naši’ Srbi žele i dalje ostati corpus separatum, posebno tijelo unutar Nacije kao inačice Države, kao što su to nastojali biti od Khuena Hedervaryja do odrednice u Ustavu Socijalističke (čitaj: komunističke) Republike Hrvatske.

Astronomskim uveličavanjem žrtava sabirnoga logora Jasenovac i iskrivljavanjem događaja oko glinske pravoslavne crkve Hrvatima se od nekih srpskih udruga i pojedinaca nastoji nametnuti ‘kolektivna krivnja’ za sva vremena. Kad Milorad Pupovac govori da su pravoslavni Srbi u Glini ‘došli na pokrst, ali im to nije spasilo živote’, onda je to ne samo gramatička pogrješka, riječ je o životu, a ne životima, nego i teološko neznanje, budući da Katolička Crkva priznaje pravoslavno krštenje kao svoje, a pokatoličavanje pravoslavaca za vrijeme NDH imalo je samo jednu svrhu, naime da ti ljudi budu spašeni od ustaških progona, što se jasno može pročitati u odgovarajućim uputama zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca koji se držao vatikanskoga propisa da prijelaz iz jedne u drugu vjersku zajednicu može uslijediti samo dragovoljno i kad je neophodno da se nekome spasi goli život. Poznato je i to da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije oko 200.000 katolika, većinom Hrvata, što milom, što silom prešlo na pravoslavlje. Postoje i znanstveni radovi o jednome i drugome prelaženju iz vjerskih zajednica, objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu, koje prof. M. Pupovac očito nije ni pomirisao jer se ne uklapa u njegovo vječno bugarenje o ‘neravnopravnosti’ Srba u Republici Hrvatskoj u kojoj imaju takva prava kao ni jedna druga nacionalna manjina u Europskoj uniji.

A da Srbima u tzv. pasivnim krajevima ide loše kao i tamošnjim Hrvatima, to bi mu trebalo biti poznato, no vjerojatno su za Pupovca ‘njegovi’ Srbi u svemu iznad Hrvata. Gorko je to slušati i gledati u Hrvatskoj, pogotovo u vrijeme kad se Nacija sjeća oslobođenja dijela svoga teritorija od velikosrpskoga imperijalizma, na proslavama pored kojih Pupovac i njegovi prolaze kao mimo turskoga groblja, iako su dio vladajuće koalicije i korisnici novca iz državnoga proračuna. Takvo nešto nije zamislivo ni u jednoj državi EU-a. Osvrćući se na neonacističke izgrede u istočnoj Njemačkoj, bivši je njemački predsjednik Joachim Gauck govorio o ‘mračnoj Njemačkoj’. Eto, tu bismo ocjenu mogli prišiti onima u dijelu srpske zajednice i među vječno jučerašnjim jugonostalgičarima koji stalno blebeću kako sadašnja Hrvatska ‘klizi prema fašizmu’ i kako je u njihovu SFRJ-otu sve bilo mnogo bolje nego što je danas u nas. Oni su ‘mračna Hrvatska’ ili točnije rečeno ‘mračna Jugoslavija’ jer se s postojanjem sadašnje Republike Hrvatske nikako ne žele pomiriti.

Jugonostalgičarski vampiri

Čudno je da i neki politički pismeniji pojedinci tvrde kako je u bivšoj državi bilo gotovo sve bolje nego u sadašnjoj Republici Hrvatskoj, pri čemu namjerno ili iz neznanja ‘izblendavaju’ neke datosti kao strašne gubitke izazvane Domovinskim ratom i privatizacijskom pljačkom, ali i činjenicom da je u komunističkoj Jugoslaviji država uzimala novac od privrede i zarade pojedinaca i onda ga transferirala u razne fondove iz kojih su financirani, primjerice, zdravstveno i socijalno osiguranje, školarine i mirovine što je neupućenima izgledalo kao da su ‘besplatni’. Država nije zarađivala novac, nego samo raspoređivala njegovu uporabu, a uz to su krediti radi goleme inflacije zapravo bili ‘darovi’, naravno na kasniju štetu gospodarstva i budućih pokoljenja. A što da kažemo o nestašici osnovnih artikala svakidašnje potrošnje, o putovanjima u Trst radi kupovine traperica i šuškavaca, o parnim i neparnim brojevima osobnih vozila za vožnju svakog drugoga dana, o privilegijama u dobivanju stanova za partijce i oficire itd.

U Jugoslaviji se nakon raskida sa Staljinom bolje živjelo nego u državama ‘socijalističkoga lagera’, ali nitko se u nas nije uspoređivao s Bugarskom, Rumunjskom ili Poljskom nego s Austrijom, Njemačkom i Italijom. Tek ako navedeno uzmemo u obzir možemo ustvrditi da je SFRJ bio samo partijska mašinerija koja je ograničenom i krivom ekonomskom politikom stvarala privid blagostanja koje je tek djelomično bilo realno. To bi već jednom trebali shvatiti oni koji hvale prošlost jednostavno zato što današnjicu ne žele prihvatiti. Ali čemu dalje pričati o tome. Evo svjedoka o stanju u bivšoj državi za kojega se ne može reći da je bio reakcionar i hrvatski nacionalist, a taj nije nitko drugi nego glavom i bradom marksist-lenjinist i titoist Miroslav Krleža.

Na pitanje Enesa Čengića što bi rekao za sadašnje, svoje vrijeme, Fric je odgovorio:

‘Rekao bih da živimo u vremenu u kojemu cijene skaču, skupoća raste, vrijednost novca pada (procentualno se to ne da iskazati), plaće, nadnice, penzije zaostaju ili su dim i prah. Prevozna sredstva svakoga dana sve skuplja, taksi, autobus, tramvaj, benzin, roba uopće, kruh, šećer, kava, povrće, luk, fažol, ulje, meso, porezi, zemljarina, privreda, zemlja, krovovi, procenti na zajmove, kamate, osiguranina, krčme, hrana, bakšiši, kvalitetne hrane više nema, način života, stanovanje, drugovanje, putovanje, društveni život uopće, lijenost, zabušavanje, markiranje, sabotaža, gastarbajterstvo u svim varijantama, radni uvjeti, galamama uništavanje ambijenta, pješak na ulici, što udiše, čime se hrani, kako boluje, kakvi su mu uvjeti rada. Sjedinčarenje, dezorganizacija posla, izvanredno bogaćenje nekih slojeva. Turizam, kako izgleda obala, gradovi, kupališta, higijena jednaka nuli, neravne ceste. Deterženti, smeće, propadanje kuća, skupi stanovi u novogradnjama, radi se u fušu, sve je prevara. Omladina prepuštena sama sebi, neobrijana, drogirana, degenerirana, alkohol, opadanje nivoa na univerzitetu, zbunjenost intelektualaca.

Nema kompasa kako plovi ovaj brod! Vodimo u nepismenosti i nesrećama na cestama, nesigurnost građana, kako postupamo sa starcima, kakve su nam bolnice i penzije, opadanje autoriteta i morala, politikanstvo i simulanstvo! Kakva nam jer štampa i politička propaganda, na sve strani utjecaji. Zemlja u razvoju, društvo potrošača kao ideali, sve to ili klasnosvjesno političko stezanje i štednja politička, građanska i radna disciplina ili pak da plačemo, da kukamo! Posvuda zbrka u glavama. Fetišizmi, glavno da ima razloga da dižemo ruke da nas se ne tiče, da bacamo krivnju na druge, na veselje, na glupost i nesposobnost ‘onih drugih’… Sveopća demoralizacija, gubitak volje i smisla i svrhe… A što da se kaže o nerazmjeru, razbijanje sela, agrara i produkcije kao takove, nerad ne pada, škole i školstvo oskudijevaju. Što je sa vojskom prekupaca i trgovaca…? Eksporteri, banke, centri moći. Što je sa malim čovjekom, kako živi u svemu tome mali čovjek, što misli o svemu tome naš homo qualiscmque? Da li prati kurs naše unutrašnje i naše vanjske nesvrstane politike. Da li sve to dopire do njega?’ (Enes Čengić: S Krležom iz dana u dan , 23.XI. 1973.)

Odgovore na brojna pitanja Krleža nije dao. Treba li ovome što dodati ? Ne, takva je bila stvarnost SFRJ-ota za kojom tuguju naši jugonostalgičarski vampiri, očito slijepi kod zdravih očiju i gluhi kod zdravih ušiju. Na žalost oni svojim javnim nastupima truju društveno ozračje i državnu stabilnost naše Republike pa bi trebalo razmišljati i o zakonskim mjerama da se to spriječi. U Austriji i Njemačkoj zakonom je zabranjeno širenje nacističke ideologije, nijekanje holokausta i zagovaranje anschlusa, spajanja Austrije s Njemačkom. Preneseno na hrvatske prilike, moglo bi se zabraniti promicanje komunističkih ideja, negiranje zločina Titova režima i zagovaranje obnove bilo kakve jugoslavenske ili balkanske zajednice. Ne vidimo bitnih razlika između njemačko-austrijskog neonacizma i hrvatskoga novog jugokomunizma. Demokratski sustav i država koji nisu u stanju braniti svoj opstanak zakonskim sredstvima, osuđeni su na propast.

Hrvatski tjednik/Gojko Borić/http://www.hkv.hr/ Hrvatsko nebo