Tanja Belobrajdić : Foršpan jednoj ljubavi

Gledam u čitulju,
na slici je netko 
koga sam poznavala.
S njim sam se znala 
i smijati i plakati 
i razbiti tanjur
iz bakine zbirke Rosenthal,
koji sam joj obećala čuvati,
a onda bi se mirili 
dok me kao bombonjeru 
odmatao na klupi ispod platane
gdje smo dahom urezali 
svoja imena.
I ne bih vas sada 
zamarala detaljima
kako me volio,
a volio me je, 
vjerujem u to,
premda je laži izvlačio
kao zečeve iz masnog šešira.
Zaklela bih se da je to jutro
kada se tiho, oko četiri, 
iskrao kupiti cigarete,
imao namjeru vratiti.
Godinama sam preskakala
onih pedeset i šest stepenica
sa sedam odmorišta,
ispuštajući dušu da uhvatim
propuštene pozive,
jer rekao je – “Sanjaj!”, 
i ja sam to doslovno shvatila,
perući petrolejom njegove laži
kao mater djeci ušljivu kosu.
Ne, nije to imalo veze
s tim što je rekao 
kako život nije fer 
i da želi živjeti jureći,
jer tuga se bira pažljivo 
kao jelo u skupom restoranu – 
da ne košta puno, 
a fino legne na želudac i dušu.
Jesen u kojoj sam ga upoznala
nije mirisala na ratove
kao jeseni koje su prolazile,
a ti ljudi što su mu bili 
tako nalik,
za kojima sam se okretala, 
neke i ljubila,
polako su nestajali.
Zašivam riječi kao rane
da vrišteći ne izlaze iz usta,
na čitulji piše “tragično”,
bit će, umro je jureći
onako kako je želio živjeti.
Taj, netko, na čitulji.
Koga sam poznavala.
Okrećem se,
dok mi niz lice teku
njegovi odlasci.

Tanja Belobrajdić/Hrvatsko nebo