Bitka za Grahovo

Šest dana nakon službenog završetka operacije “Oluja” 13.kolovoza 1995.godine poražene srpske snage se uspijevaju pregupirati i započinje napadna operacija iz susjedne BiH.

Početkom kolovoza 1995.godine 141.brigada zaposjeda crtu bojišta na širem prostoru Bosanskog Grahova. Lijevo od njih je 6.domobranska pukovnija(dp), a desno postrojbe HVO-a.

Stanje na bojišnici bilo je stabilno, borbi ima, ali nisu bile većeg intenziteta. Postrojba je uspješno odolijevala nasrtajima neprijatelja i držala dostignutu crtu obrane sve do noći 12./13.kolovoza. Tada je neprijatelj, očito ne mireći se s gubitkom Knina i ostalih teritorija bez kojih su ostali zahvaljujući akciji Oluja, najprije topništvom, a zatim pješaštvom, tenkovima i zrakoplovima, koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, rano ujutro pokušao vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciju Knin-Bosansko Grahovo ovladavanjem strateški važne točke ‘prijevoja Derale’.

 Najžešći napad izvršen je na položaje ispred Derala te na cesti Drvar-Bosansko Grahovo. Postrojba prihvaća borbu i u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica dok se ostali, među kojima je bilo više ranjenih, izvlače na pričuvni položaj. Nedugo nakon toga, jedna interventna skupina odlazi u pomoć napadnutim položajima na lijevom krilu gdje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku skupinu u izravnom okršaju pogibaju zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef, vojnici Denis Baleta i Dragan Kikić, a više je vojnika ranjeno.

  Oleg Ujević, jedan od vojnika, ipak se uspijeva izvući i dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba. Nakon podneva, toga 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika brigade ,uz sudjelovanje zap.brig.i zap.2.bojne uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na privremeno zaposjednuti položaj. Neprijatelj u žestokoj borbi uspijeva odbiti napad i tom prilikom pogibaju zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac te vojnici Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više pripadnika biva ranjeno. U borbama na ostalom dijelu bojišta poginuli su vojnici Ante Merčep, Ante Domazet, dok je Zoran Karanović bio teško ranjen i od zdobivenih rana umro 17.kolovoza 1995.

  Unatoč gubitcima, brigada sutradan, 14. kolovoza, zajedno s jednom satnijom 7.gbr. vraća izgubljeni položaj( u toj akciji pogiba pripadnik 7.Gbr. Romano Ribić), a 15.kolovoza zajedno s ostalim postrojbama (126.dp., 6.dp.) nastavljaju s napadnim djelovanjima i odbacivanjem neprijatelja, dok 4.gbr.presijeca komunikaciju Resanovci-Drvar, čime je zadan konačni udarac srpskim snagama, a čiji kraj se događa u narednim veličanstvenim operacijama hrvatskih snaga ‘Maestral’ i ‘Južni potez’.

  Čsn. namjesnik Damir Vladušić, zapovjednik odjeljenja za potporu 3. satnije, 3. bojne 141.br. HV-a sudionik je tih događaja i zapovjednik postrojbe koja je primila najžešći udar neprijatelja u toj bitci. O kakvom se intenzitetu sukoba radi najbolje svjedoči sam Vladušić:

 ‘Sa zapovjedništvom sam 12. kolovoza bio na izviđanju, vratili smo se u selo Kovačiće kod Livna gdje nam je bila smještena vojska i odmah krenuli. Kako nas je uhvatio mrak, prije Bosanskog Grahova zasuli su nas granatama, nismo se mogli probiti i morali smo se vratiti natrag i sačekati. U mojoj je satniji bilo mladih, neiskusnih ljudi, normalno je da su bili preplašeni, ali i izuzetno hrabri kad je trebalo. Kad se granatiranje malo smirilo, dobio sam zapovijed da s ojačanim vodom ljudi od oko 70- ak boraca izvršim smjenu položaja na desnom boku, odnosno položaje od ceste za Drvar prema prijevoju Derale. Ukrcali smo se na kamione i otišli ne znajući da zapravo idemo u borbu na život ili smrt. Iskrcali su se, prema njegovim riječima, prije sela Vidovići, podijelili se u dvije skupine, jedna je otišla izvršiti smjenu položaja uz cestu i lijevo od nje, a on je svoju skupinu od 22 suborca odveo na Vidovića glavu, udaljenu oko dva kilometra od mjesta na kojem su se iskrcali. ‘Uspjeli smo pod granatama doći do tih položaja i zamijeniti druge suborce koji su do tada držali crtu. Granate su neprekidno padale, čuli su se tenkovi, škripa gusjenica, četnici su očito dovlačili oklop spremajući se za napad. Oko tri sata ujutro, kad je pakao počeo, na moj vod koji je držao bojišnicu širine 300 metara, palo je oko 500, a možda i više granata u sat vremena. Sa zadnjom granatom, oko četiri sata ujutro, čuli smo bat koraka u trku, netko je viknuo ‘Ajmo, vukovi moji!’ i počela je borba prsa u prsa’,

  govori Vladušić o krvavoj bitci koja je uslijedila naredna tri i pol sata između njih i četnika.

  Ističe kako su se tukli na razmaku od dva metra, u toj akciji izgubili su četiri suborca, a pet ih je bilo ranjeno, među njima i sam Vladušić kojega je s 30 metara pogodio snajper u desno rame, svega dva centimetra od glave, a metak mu je izašao na leđima uz samu kralježnicu po središnjoj crti. Iako teže ranjen, uspio je držati položaj sljedeća tri i pol sata, a oko sedam i trideset ujutro uspjeli su se izvući do pričuvnih položaja naše brigade, gdje su se, koliko ga sjećanje služi, kaže nalazili pripadnici 1. bojne.

  Danas kad priča o tome, Vladušić stalno ističe hrabrost svojih mladih suboraca koji su u borbu odlazili pjevajući, nadljudskoj snazi koju su svi oni imali u toj borbi, ali i otvoreno govori kako je i sam sebi govorio:

‘Gospe moja, nikad više doma’. ‘

  Bila je to krvava bitka, pravi košmar zbivanja, ali nismo pokleknuli. Pokazali smo kakva je to hrabrost hrvatskoga vojnika, završava Vladušić, ističući kako se istina o Domovinskom ratu treba znati, i kako se moramo sjećati svakog poginulog branitelja.

 

Ivan Botica /Hrvatsko nebo 

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.