Opetovanje velikosrpskoga Memoranduma

Novu srbijansku političku filozofiju nadopunjuje cijela aparatura prepoznatljivih “antifašističkih” optužnica iz arsenala hibridnoga rata, kojim se služi Moskva u strategiji prijetnje bivšim komunističkim državama

Usklađen višegodišnji nastup Beograda i srpskih političara u “rasejanju”, a srbijansku politiku u Hrvatskoj neumorno zastupa Milorad Pupovac i naravno Srpska pravoslavna crkva, već je polučio određene  političke rezultate. Ostvarivanje ciljeva t. zv. Memoranduma II. nije se zbog promijenjenih okolnosti moglo uspostavljati oružanim putem pa je dizanje pubune protiv legitimne hrvatske vlasti zamijenjeno taktikom uzdizanja kulta navodnih srpskih žrtava. Pritom se nije bježalo niti od bučnih proslava masovnih smaknuća hrvatskoga naroda u jugoistočnoj Lici, poput primjerice raskalašenih dernečenja u Srbu.

Ovakvu manifestaciju nad smaknutim nedužnim žrtvama, unatoč njezinu prividnu sekularnom prizvuku, nažalost ne shvaćaju ni neokomunističke skupine Hrvata, koji se poput nekih bivših državnih dužnosnika znaju pojaviti na tom četničkom derneku. Naime, veličanje kulta masovnoga ubijanja neprijatelja, ima svoje duboko magijskoobredno značenje pa himničko evociranje klanja začinjeno prežderavanjem i opijanjem, podsvjesno u glavama organizatora potiče vjerovanje u preuzimanje snage ubijenih protivnika za buduća zločinačka orgijanja. Nu to je samo jedna od dimenzija srpskoga novomemorandumskog nastupanja u Hrvatskoj.

Onima koji godinama prate političke događaje u Hrvatskoj nije mogla izbjeći sustavnost vođenja politike t. zv. SNV-a i njegova čelništva s Miloradom Pupovcem. Svake godine, od ranoga proljeća, kad hrvatska država obilježava sjećanje na vlastitu nacionalnu tragediju ili se prisjeća žrtava jugoslavenskoga komunističkog režima Milorad Pupovac određuje toponimiju i brojidbu navodnoga srpskog stradanja od ustaškog režima za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a u nedostatku mašte t. zv. ustaške žrtve nadopunjava izmišljenim žrtvama iz Bljeska i Oluje tijekom hrvatskih osloboditeljskih vojnoredarstvenih pothvata. Izmišljanjem i komemoriranjem t. zv. ustaških žrtava, zahvaljujući medijskom plasiranju, relativizira se u hrvatskoj državi njezina suverenost te omalovažava hrvatske žrtve jugoslavenskih režima, inače stradale ponajviše od srpskih ruku.

Na taj se način pokušava ponovno stvoriti prostor za predolujno ucjenjivanje hrvatske države, a dalekosežno i uspostaviti zamišljene granice velike Srbije. Koliko se radi o ozbiljnom političkom projektu najbolje svjedoči izjava koordinatora za provedbu Memoranduma II. Miodraga Linte koji je u promet počeo puštati prepoznatljivu memorandumsku retoriku s kraja 80-ih godina prošloga stoljeća, na temelju čijih je načela Srbija počinila agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovo. Memorandumski koordinator poručuje kako “položaj Srba u većini država regije nije dobar. Najteži je na području Hrvatske i Federacije BiH. Također, težak položaj Srba je u Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji. Nažalost, Srbi u Sloveniji nemaju status nacionalne manjine.”

Ovakvu političku filozofiju nadopunjuje cijela aparatura prepoznatljivih “antifašističkih” optužnica iz arsenala hibridnoga rata, kojim se služi Moskva u strategiji prijetnje bivšim komunističkim državama. Naime tako Beograd neprestano kmeči da Crna Gora priprema “Oluju” protiv crnogorskih Srba, Makedonija im je kriva zato što su Makedonci uspostavili vlastitu pravoslavnu crkvu, a Albanija zbog nepriznavanja navodne srpske manjine u toj državi, dok Kosovo zbog nepriznavanja državnosti srbijanski dužnosnici uopće ne spominju. Parafrazirajući nekadašnju Miloševićevu poruku “niko ne sme da vas bije” sadašnji je srbijanski predsjednik poručio kako “nijednu više Oluju srpski narod nikada više ne će dopustiti”. Jedina razlika u aktualnom srpskom nastupanju od priprema za ratove 90-ih godina jest to da je motiv poraza na Kosovu polju od Turaka, koji je bio poticajem svim srpskim agresivnim i zločinačkim pohodima zadnja dva stoljeća zamijenjen porazom u Oluji od Hrvata 1995.  Nagovijestio je to patrijarh srbijanske crkve Irinej riječima “da je od svih stradanja – od Kosova Polja do danas, događaj 4. i 5. kolovoza 1995. nadišao sve prethodne tragične događaje”. Neki je prota neposredeno poslije Irinejevih riječi slom okupacijske velikosrpske armade u Hrvatskoj komentirao kako je olujna pobjeda bila “tipičan primjer najmonstruoznije likvidacije staraca i starica od strane regularne vojske Republike Hrvatske” optuživši po receptu iz priručnika za hibriodno ratovanje kako hrvatska “država prešutno blagosilja vaspostavljanje ustaštva”.

Premda je nedvojbeno utvrđeno kako su Srbi pobjegli iz Hrvatske zbog straha od posljedica svoje petogodišnje zločinačke politike prema hrvatskom narodu nije na odmet podsjetiti na izjavu Payama Akhavana – stručnjaka za međunarodno pravo i bivšega odvjetnik generala Ante Gotovine, koji je podsjetio na presudu međunarodnoga suda u sporu Etiopije i Eritreje, gdje je ustanovljeno da država ima pravo protjerati neprijateljske strane državljane u vrijeme trajanja sukoba. “Ne dopustiti masovni povratak neprijateljskih državljana spada u suverena prava Republike Hrvatske”, rekao je dodavši kako se stanovnici Martićeve paradržave ne mogu smatrati hrvatskim državljanima.

Naime, oni su se upravo zato pobunili jer nisu htjeli prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu. “Odbili su prihvatiti Hrvatsku i zato se mogu smatrati stranim državljanima”, zaključio je američki pravnik. Zato bilo kakvo pristajanje na srbijansku i Pupovčevu taktiku s pričama o ugroženim Srbima, a ta manjina u Hrvatskoj ima veća prava nego hrvatsko iseljeništvo, znači prešutno pristajanje na obnovu velikosrpske politike. Onaj tko u hrvatskoj politici nije svjestan trajne srpske strategije i pokušaja obnove zamišljenih granica velike Srbije nalazi se na krivom profesionalnom mjestu pa u politici ne bi trebao tražiti potvrdu svojih vrijednosti. Naime, takav može samo nanijeti beskrajnu štetu ljudima oko sebe.