Minimalne kolateralne žrtve na neprijateljskoj strani daju ton obilježavanju Oluje

Predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar Kitarović i gradonačelniku Knina dr. Marku Jeliću mogu se sve žrtve učiniti jednakima i mogu pozivati izbjegle Srbe da se vrate u Hrvatsku, ali, ako zaista tako misle, samo pokazuju da su daleko od tankoćutnoga i dubokoga razumijevanja onoga što se dogodilo 90-ih, kao i aktualnoga stanja hrvatske države i nacije.

Za sve žrtve tijekom srpske agresije na Hrvatsku, i one hrvatske i one srpske, prvi, ključni i osnovni krivac je jedan jedini – srbijanska politika. Da nije bilo Miloševićeve osvajačke politike, nitko nikada ne bi stradao ni na hrvatskoj ni na srpskoj strani. Ovo nije samo nategnuto filozofijsko razmatranje, nego i jedino realno promišljanje koje uopće ne isključuje ni odgovornost počinitelja s hrvatske strane u pojedinačnim slučajevima ubojstava srpskih civila nakon operacije Oluja. No prije odgovornosti samih počinitelja, odgovornost je na najmanje još dvije razine, već spomenutoj srbijanskoj generalnoj tadašnjoj osvajačkoj politici, a onda i na ponašanju samih Srba u Hrvatskoj na područjima zahvaćenima agresijom. Da su ti Srbi ostali kod kuće, odnosno da nisu poslušali poziv Slobodna Miloševića, uzeli oružje i krenuli u rat protiv Hrvatske, žrtava ne bi bilo.

Indoktrinirani ili ne, Srbi u Hrvatskoj na područjima zahvaćenima agresijom nisu 90-ih pristajali ni na kakvu hrvatsku državu. Na svojim referendumima izjasnili su se plebiscitarno da ne žele Hrvatsku, nego tzv. Krajinu koju su gledali kao prijelazno rješenje prije „prisajedinjenja“ sa Srbijom. Takvo ponašanje navelo je jednoga od Gotovininih odvjetnika u Haagu Payama Akhavana da u završnoj riječi kaže kako je Hrvatska imala pravo 1995. protjerati Srbe sa svojega teritorija u jer to nisu bili njezini državljani, nego stranci, okupatori, koji su početkom 90-ih odbili hrvatsko državljanstvo. Ni nakon vojnoga poraza, Srbi nisu promijenili neprijateljski stav prema Hrvatskoj. I Srbi iz istočne Slavonije tijekom mirne reintegracije Podunavlja također su napustili Hrvatsku premda nije bilo hrvatske vojne akcije, iz istoga razloga – jer nisu željeli nikakvu hrvatsku državu.

Izbjegli Srbi ni do dan danas nisu promijenili stajalište o Hrvatskoj. Posredstvom svojih udruga i predstavnika, i dalje šalju poruke mržnje protiv Hrvatske i hrvatskoga naroda. U 22 godina nakon rata nikada nisu priznali da su pogriješili, nisu izrazili pokajanje, nisu zatražili oprost, nikada nisu pomogli hrvatskim vlastima da ima kažu gdje su masovne ili pojedinačne grobnice hrvatskih žrtava, nisu dali mape miniranih područja, nisu razotkrili ubojice i zločince među sobom da tako pomognu hrvatskim represivnim tijelima… Ni jedan jedini znak lojalnosti prema Hrvatskoj nisu pokazali u 22 godine, štoviše dojam je da bi jedva dočekali kada bi ih netko opet poveo u rat protiv Hrvatske.

Hrvatska je, ponizivši se ispod svih razina, priznala prava izbjeglim Srbima kakva nikada ni jedna zemlja žrtva agresije nije priznala svojim agresorima. Obnovila im je kuće, priznala radni staž čak i za vrijeme dok su ratovali protiv Hrvatske, dala stanarska prava na stanove koji nisu bili njihovi da ih oni jeftino otkupe i skupo prodaju te novac odnesu u Srbiju i niz drugih nezamislivih prava. Naravno, dobili su i državljanstvo države koju mrze, po zakonu imaju se pravo vratiti na svoja ognjišta, a oni to manje ili više, u skladu sa svojom voljom, koriste. Tu nema apsolutno nikakvih zapreka, nikada ih nije ni bilo. S obzirom na sve te činjenice, suludo je na Dan pobjedonosne Oluje, kada treba isključivo slaviti slobodu i sjećati se žrtava koje su pale za nju, moliti Srbe da se vrate i razbacivati se pseudohumanizmom kroz izjave kako su sve žrtve iste.

Thompson uvjetno, odbjegli Srbi bezuvjetno dobrodošli u Kninu

Oko 200 poginulih branitelja i civila samo tijekom Oluje okretalo se u grobu dok su slušali Kolindu i Jelića. Čime su to izbjegli Srbi zaslužili pozivanje na povratak, po čemu su to jednaki Srbi koji su poginuli u osvajanju Vukovara kao i žrtve njihove agresije na Ovčari te zaslužuju jednaki poklon hrvatskih vlastodržaca? Zar nije jezivo uopće i čuti takvo razmišljanje? Poziv gradonačelnik Knina Marka Jelića djeluje još iracionalnije ako se ima u vidu njegova nedavna izjava da Marko Perković Thompson može pjevati u Kninu, pod uvjetom da nema šovinizma u njegovome nastupu.

Dakle, Thompsonu uvjetuje nastup hipotetičnim grijehom, a Srbe agresore bezuvjetno poziva na povratak opraštajući im sve strašne zločine. U želji da se dodvori anacionalnim krugovima, čini se da je kninski gradonačelnik pogazio svoje nacionalno i osobno dostojanstvo, samo što toga nije svjestan. Kao što nije svjestan još barem dvije stvari. Prva je da moljakanjem Srba na povratak ide na ruku onima poput Documente, tzv. Inicijative mladih za ljudska prava i sličnim udrugama koje ne samo da žele izbrisati razliku između agresora i žrtve, nego, kao što vidimo, traže ispriku od žrtve zato što se branila, jer se, u biti, ne mogu nikako pomiriti sa samostalnom hrvatskom državom i s porazom Velike Srbije. Druga stvar koje Jelić nije svjestan je da njegov poziv ima dimenziju pokajanja i priznanja grijeha zbog akcije Oluja, čime joj oduzima moralni legitimitet, nešto što se nitko osim njega, Carla Bildta i samih agresora nije dosad usudio.

Postoji još strašnih implikacija ovoga diletantskoga istupa kninskoga gradonačelnika. Klanjajući se svim žrtvama jednako, on oduševljava sve jugonacionalističke krugove u Hrvatskoj i vrijeđa hrvatske žrtve koje nisu pale u Srbiji u osvajačkome ratu, nego u obrani svoga ognjišta. Dokle ide taj bolesni vazalski i iskompleksirani Jelićev sindrom, svjedoči i činjenica da kada bi izbjegli Srbi poslušali njegov poziv i doista se vratili u Knin, on sigurno više ne bi bio gradonačelnik i ubrzo bismo imali balvane na cestama.

Narod je jednostavno otišao u Slunj

U svojoj kroatofobiji, gradonačelnik Knina malo što razumije, no sva sreća da narod razumije i ima daleko ispravniji odnos prema hrvatskoj državi i od predsjednice i od premijera i od kninskoga gradonačelnika. Koliko god pokušavali oduzeti narodu proslavu Oluje i svesti je na nekakav elitistički happening s amputiranim nacionalnim nabojem, na kojega imamo pravo barem na Dan pobjede, narod je jednostavno otišao u Slunj na koncert Marka Perkovića Thompsona. Ono što smo vidjeli u Slunju jamstvo je čvrste i slobodne Hrvatske, a ono što smo vidjeli i čuli u Kninu vodi u ponavljanje povijesti, dakle u nove ratove.

Oluja je, s obzirom na minimalan broj žrtava na neprijateljskoj strani, jedna od najčišćih operacija u povijesti ratovanja. Ono malo što ih je bilo, bile su kolateralne žrtve. Vlastodršci su sramotno dopustili da minimalne kolateralne žrtve na neprijateljskoj strani daju ton obilježavanju Oluje i da način proslave diktira jugonacionalistički ološ u Jutarnjem listu ili na HTV-u te eksponenti beogradske politike u Srpskome nacionalnome vijeću. Kanađani su doslovce izmislili bitku svoje vojske u Medačkome džepu protiv Hrvatske vojske, izmislili pobjedu, na posebno organiziranoj svečanosti dodijelili visoka odličja zapovjednicima svoje vojske. Deset godina im je trebalo da priznaju i shvate kako nikakve bitke ni pobjede nije bilo. Hrvatska, pak, jednu zadivljujuću operaciju kakva je Oluja, zahvaljujući beskičmenjacima u politici, baca u blato na sramotu povijesti i na sramotu svoga naroda.

Ivica Marijačić /Hrvatski tjednik/ http://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo