I. Marijačić : Ostrašćeni mrzitelji Hrvatske

Stazićevo vrijeđanje branitelja u Hrvatskom saboru

Čitajući izljeve političke nostalgije nekih javnih osoba u Hrvatskoj, stječe se dojam da se 90-ih u Hrvatskoj ništa posebno nije ni dogodilo, dakle da se nije raspala Jugoslavija, da komunizam i dalje traje, da se nije pretvorilo u prah i pepeo sve što je jugoslavenski dikator Josip Broz Tito nasiljem stvarao pola stoljeća. Svašta smo mogli pročitati u novinarsko-publicističkome jugonostalgičarskome žanru koji u Hrvatskoj neprekidno traje, ali nitko se dosad nije usudio Udbu prikazati praktički kao humanitarnu ili mirotvornu obavještajnu službu. To sada čini Anto Nobilo, danas odvjetnik, a u propalome režimu javni tužitelj koji je s osobitim zadovoljstvom tražio i postizao duge zatvorske kazne za hrvatske domoljube i emigrante, čak i zbog toga što su posjedovali neki emigrantski časopis.

U prvim godinama samostalne Hrvatske Nobilo nije bio ovako hrabar kao danas, bio je kukavica i strogo pazio da netko ne čeprka po njegovoj sramnoj prošlosti jer ga je bilo strah osvetničkoga gnjeva hrvatskih domoljuba. Poput pseta lizao je skute nositeljima Tuđmanove vlasti, a neki od njih kojima je laskanje pogonsko gorivo, angažirali su ga u Haaškome procesu protiv generala Blaškića. Svaki mjesec dobivao je enormnih 50 tisuća njemačkih maraka od država za obranu. Tome iznosu dodavao je sve troškove, uz ostalo i troškove hotela u Opatiji gdje je vikende provodio s kolegicom odvjetnicom, a hrvatske službe snimile ih. Valjda je i ljubavne flertove ubrajao u kondicijske pripreme za obranu Blaškića. Nije ga obranio, Blaškić je dobio 45 godina, kasnije u žalbenome postupku političkom akcijom Račanove vlasti i lažiranjem MUP-ove dokumentacije, Haaški sud smanjio je Blaškiću kaznu na devet godina zatvora.

Odušak političkim patnjama za Jugoslavijom

Nakon Tuđmanove smrti postao je ogorčeni kritičar vlasti, a zapravo je tada dao oduška svojim političkim patnjama za Jugoslavijom kojoj je služio dušom i srcem. Tada su izbile u javnost afere da je divljački prebio suprugu, zatim neke druge osobe u gradu. Prva supruga tvrdila je da je jednoga dana donio pun kovčeg novca doma, ali ga je poslije i odnio. Što je više bio prisutan u crnoj kronici, korumpirani hrvatski mediji su više Nobila kovali u zvijezde, pa se ne zna je li veća patologija Nobilovo ponašanje ili ponašanje medija. Nedodirljivoga Nobila počeli su se plašiti sudci, novinari, građani. Do njegove svemoći, međutim, njemački sud koji je sudio njegovome klijentu Josipu Perkoviću, držao je kao do lanjskoga snijega.

Sud je osudio udbaše Perkovića i Mustača na doživotnu robiju, a u više navrata ismijao i ponizio “velikoga odvjetnika” kad bi ovaj zaboravio da nije u hrvatskoj sudnici, nego u njemačkoj. Budući da je na početku nagovorio Perkovića da ne prihvati nagodbu s tužiteljstvom, prema kojoj bi Perković i Mustač priznali krivnju i bili osuđeni na par godina te vraćeni doma, Nobilo je izravno odgovoran za njihovu doživotnu tamnicu. I sada nakon svega, poraženome Nobilu jedino i preostaje lamentirati da su udbaši bili časni mirotvorci. Time tješi Perkovića i Mustača, a usput oživljava svoje političke nostalgije za kojima uvijek poseže kada želi potencirati mržnju prema Hrvatskoj.

Nobilo, dakle, tvrdi da su udbaši bili časni i pošteni ljudi, da su se brinuli o sigurnosti, a da su hrvatski emigranti bili praktički teroristi poput ISIL-a kojima je bio cilj bombama ubijati civile u Hrvatskoj. Onome komu je mjera čestitosti ubijanje Hrvata, dakako da je Udba pacifistička obavještajna služba. To što i danas odjekuju krici malene djevojčice koja je ubijena s roditeljima Ševo u Italiji, Nobila nimalo ne impresionira. On nema empatije za hrvatske žrtve jer u njegovu odrastanju i izobrazbi Hrvat, Hrvatska i hrvatstvo grijesi su za koje je dopuštena odmazda svake vrste.

Deformirani Stazić

Od ostrašćenih mrzitelja Hrvatske iluzorno je očekivati bilo kakvo razumijevanje za nacionalna pitanja, posebice za povijesnu tragiku kroz koju su Hrvati prolazili. Hrvatska država u strašnoj je iluziji kada misli će financijskim pogodovanjem svoje mrzitelje pretvoriti u patriote. U pogledu Nobila iluzija nije imao jedino pokojni Miro Barešić kada je na borilačkome nadmetanju u Americi prebio i pobijedio Nobila i, što je Nobilu teže palo od batina, bio predstavljen kao Hrvat kojemu je u čast svirana Lijepa naša.

U istu kategoriju ostrašćenih mrzitelja spada, primjerice, saborski zastupnik SDP-a Nenad Stazić. Prošloga tjedna on je napao predsjednika Vlade Andreja Plenkovića da pripremajući mirovine za pripadnike HVO-a zapravo priprema plaćanje ubojica djece u Ahmićima. Uvrijedio je sve hrvatske branitelje uključujući i one iz redova HVO-a i uzalud bi Stazića sada bilo uvjeravati da su kosti mnogih pripadnika HVO-a posijane diljem hrvatske bojišnice dok se on skrivao u zagrebačkim podrumima ili u najboljem slučaju bio u nekakvome neborbenome sektoru.

Veći problem od Stazićeve očite emocionalne pa i psihičke deformacije izostanak je reakcije. Stazićeva gnjusoba nije zaboljela ni premijera Plenkovića ni predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića koji su trebali poduzeti jedinu potrebnu reakciju – izbaciti Stazića, ako treba i naglavačke, van iz sabornice. Čovjek koji gleda tu bijedu, poželi dvije stvari. Prvo da je živ Miro Barešić i drugo da mu takva kreatura dođe u šake, poput svojedobno Nobila.

Ivica Marijačić /Hrvatski tjednik/HKV/ Hrvatskonebo