Ako uzmemo pretpostavku da imamo u svom razvoju i inicijalni faktor inteligencije kao pokretačku snagu i viziju koja nas kao osobe i narod pokreće, onda možemo na temelju toga izvući i zaključak da postoji razlika među rasama i pojedincima. Postavlja se i logično pitanje, na koji način i kako utjecaj inteligencije utječe na političku stabilnost ili kaos u političkim sustavima diljem svijeta?

Primjerice, zbog čega Amerika i Japan imaju veliki broj znanstvenika i kako svoj sustav održavaju relativno stabilnim. Kako objasniti činjenicu da neki narodi nemaju niti jednog nobelovca a drugi su izloženi stalnim epidemijama i ratovima?

Prema nekim rezultatima mjerenja inteligencije Japanci i Kinezi imaju u prosjeku najveći kvocijent inteligencije(oko 120), nakon njih Židovi(100-120). Europski narodi su na ljestvici nešto ispod i sa kvocijentom inteligencije između 90 i 100. Hrvati 96.
Kakve implikacije imaju ovi podatci sa komunističkim genocidom?

Znajući da nismo jednaki i da u svojoj različitosti neki od nas imaju urođeni nagon za agresijom, kriminalom, lopovlukom tako nam svako ratno stanje daje za posljedicu da visoko inteligentni vojnici i civili najlošije prolaze u takvom okruženju. Što se na kraju htjeli mi to ili ne odražava i na političku situaciju u zemlji.

U svom eseju “Zavist i aristocid” Nathaniel Weyl opisuje u kojoj mjeri zavist odnosno jal utiču kod manje inteligentnih ljudi na njihovo krimonogeno ponašanje.

U takvim okolnostima mogu biti i jasniji motivi zašto su jugoslavenski komunisti činili enormne zločine nad hrvatskim narodom, odnosno njegovim intelektualcima. Nije bila presudna ideološka konotacija u tim gigantskim čistkama, nego primitivni jal i saznanja da među ustašama i domobranima ima ljepših, pametnijih i poštenijih osoba.

Pa stoga i ne čudi da njemački general i obvještajac Lothar von Rendulic očajno vapi i moli za premještaj na neko drugo ratište zgrožen kanibalskim postupcima jugo-partizana.

Komunistički aristocid, genocid i etnocid su imali direktan odraz na pad duhovnog i ekonomskog rasta i razvoja hrvatskog naroda.

Sustavno proklamirana ideja komunizma da je svatko zamjeniv dovodi u situaciju da se na nestanak inteligencije jednog naroda gledalo kao logički slijed događaja koji proizlaze iz revolucije.

Dakle, komunistima su nepotrebni i beskorisni aristokracija, kršćanski kler i sva ona inteligencija koja je morala jednostavno nestati sa lica zemlje. Navedimo samo malen broj poznatih hrvatskih umjetnika i znanstvenika, koje su titosti ubili 1945.g. ( pisci: Ivan Softa, Marijan Marijašević, Marijan Blažić, Bonaventura Radonić, Kerubin Šegvić, Jerko Skračić, Vladimir Jurčić; pjesnici: Stanko Vitković, Branko Klarić, Vinko Kos, Gabrijel Cvitan; novinari: Mijo Bzik, Agathe von Hausberger, Ivan Maronić, Vilim Peros, Danijel Uvanović, Tias Mortigjija, Stanislav Polonijo. Ako se tome dodaju imena hrvatskih inženjera, tehničara, časnika, svečenika, itd.

Što to znači za razvoj jednog relativno malog naroda nije potrebno posebno naglašavati jer posljedice su razorne i katastrofalne.

Da nismo imali Bleiburg i bezbroj “tihih Bleiburga” nakon rata i pod pretpostavkom da smo uspjeli sačuvati svoj genetski fond, Hrvatska bi danas bila jedna sasvim druga zemlja.

Bila bi to zemlja koja bi imala prema nekima oko osam milijuna ljudi i sasvim drugi ekonomski razvoj zasnovan na drugačijoj političkoj eliti. Ovako i danas nakon svih ovih katastrofa i genocida prednost i dalje imaju u stvaranju javnog mijenja djeca udbaša i oznaša. I nikako da sazrije vrijeme da ih se lustrira i udalji od javno političkog djelovanja. Do kada?

 

Ivan Botica /Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.