ETABILIRA SE U ZAPADNOM DRUŠTVU : Politički islam prijeti europskom društvu

Ono što posebno zabrinjava, pored sve učestalijih problema, jest suludo uvjerenje pojedinih političara kako se svi problemi mogu riješiti apeliranjem na potrebu multikulture i multireligioznosti. Apeliranje je nužno, ali su nužni i potezi koji vode u pravcu očuvanja mira. Samo apeliranje ne donosi rezultate, jer oni koji donose sa sobom politički islam ne razumiju značenje demokracije, multikulture i multireligioznost,

Izbor Trumpa za predsjednika Amerike, prvi krug predsjedničkih izbora u Francuskoj, gdje u drugi krug nisu prošli kandidati socijalista i demokršana, jačanje desnice u gotovo svim europskim državama, kao i neka druga politička i ekonomska događanja u Europi, upozoravaju na to da je vrijeme praznih političkih obećanja prošlo. Profesionalni, dobro uhljebeni,  političari, koji narod trebaju samo za vrijeme izbora, gube povjerenje. Europa ima istina i ekonomskih problema, pa ipak to nije glavni razlog prezira prema etabliranim strankama koje su vladale zapadnim svijetom desetljećima.

Problem je u aroganciji i istrošenosti starog modela vladanja, gdje se birače uvažava samo prije izbora. Dobar dio zapadnih političara podcjenjuje nagomilane probleme, vjeurjući kako izlaz za sve leži u ekonomiji. Pa i kad bi svi ekonomski problemi u zapadnom svijetu bili idealno riješeni, ostaje još puno toga što izaziva prezir klasičnih birača prema birokratskim političarima.

Demokracija je, istina, još uvijek najbolji mogući politički sustav upravljanja državom, ali ne i ona koja olako prelazi preko gorućih problema s kojima se zapadno društvo danas suočava. Podjeljenost u Europi oko očuvanja zapadnih civilizacijskih dostignuća je očita. Svi europski političari govore o slobodi mišljenja, pravu na javnu riječ, na izražavanje neslaganja s aktualnom politikom. Ali istovremeno se sukobljavaju međusobno oko onih pitanja koja su bitna za očuvanje demokracije i mirnog suživota u Europi. Nigdje se ta podjeljenost ne očituje kao glede pitanja masovnog doseljavanja azijskih i afričkih muslimana u Europu i prodora nekog čudnog liberalizma koji se obračunava sa svime što je građanima Europe do jučer bilo svetinja. Prebrza kultura (Willkommenskulutr) u ponekim europskim zemljama pretvorila se u kulturu odbojnosti prema došljacima.

Jedan od glavnih uzroka izlaska Velike Britanije iz Europske Zajednice treba tražiti i na tom području. Strah je zavladao među običnim svijetom koji se za razliku od političara, koji žive u dobro izoliranim vilama i kućama, susreće svaki dan s problemima sve jačeg upliva islama i to onog azijskog i afričkog. Nejedinstven stav europskih političara prema tom problemu vodi Europu u još opasnije političko stanje. Da je etablirana  politika uspjela riješiti probleme, desnica ne bi dobila sovju priliku. A upravo u njoj leži velika opasnost od općeg kaosa u zapadnim društvima. Jer probleme koji su se danas nakupili ne może riješiti lagano više nitko, a pogotovo ne oni koji bi željeli riješiti sve po kratkom postupku i silom. Ali je isto tako vrlo opasno guranje problema pod tepih, obrušavajući se samo na one koji navodno ne vole strance. Politički islam koji je u Europi prije pedesetak godina bio beznačajan postao je danas vrlo eksponiran.

Gotovo da se danas u zapadnim medijima o ničem drugom i ne govori  nego o islamskom terorizmu. Tu se činjenicu mora prihvatiti i tražiti najbolje moguće riješenje. Ali to riješenje se ne może postići vječitim popuštanjem i istovremenim potiskivanjem vlastite tradicije. Već je filozofkinja Hannah Arendt upozorila da diktature nastaju tamo gdje se gubi tradicija, ono što ljudima daje orijentaciju u životu. Ono što posebno zabrinjava, pored sve učestalijih problema, jest suludo uvjerenje pojedinih političara kako se svi problemi mogu riješiti apeliranjem na potrebu multikulture i multireligioznosti. Apeliranje je nužno, ali su nužni i potezi koji vode u pravcu očuvanja mira. Samo apeliranje ne donosi rezultate, jer oni koji donose sa sobom politički islam ne razumiju značenje demokracije, multikulture i multireligioznosti. Teško je razumjeti pojedine zapadne političare koji se stalno obrušavaju na Orbana zbog nejgovog stava prema azijskim i afričkim islamskim izbjeglicama, dok istovremeno žele dati milijarde Erdoganu da im skine teret s vrata.

Govor o tome kako Orban ograničava kretanje izbjeglica  i istovremeno jadikovanje da je više tisuća talibana iż Afganistana ušlo s izbjeglicama u Europu (Spiegel) je dvolično i naivno.  Zatvaranje europske granice pred ljetne odmore, iz straha od dolaska izbjeglica, i istovremeno kritiziranje ponekih istočno europskih političara jer su oprezni oko pitanja priliva muslimana iz Azije i Afrike, nije vjerodostojno.

Očito je da se europski političari ne snalaze, da nemaju dugoročnih riješenja, da probleme ne riješavaju ozbiljno. Zar je onda čudno da im birači vraćaju račun birajući opasne desničare, koji bi mogli napraviti neviđeni kaos, i to ne samo u svojim zemljama nego i u čitavoj zapadnoj civilizaciji. Europski građanin ne želi puno. On želi samo miran i dostojanstven život.

Prije nekoliko godina sam u knjizi “Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije” (Rabic) upozorio na to da bi u Europi moglo doći do vrlo napete situacije ukoliko se problemu azisjkog i afričkog islama ne pristupi ozbiljno. Upozorio sam da bi njegov utjecaj na muslimane u Europi mogao biti jako veliki, te da bi mir na europskim ulicmam mogao ovisiti o tome koji islam bude utjecao na europske muslimne. Očito je da europski političari, jednosmjerno orijentirani samo prema ekonomiji i potrebi jeftine radne snage nisu razmišljali i o tome da svaki pridošlica donosi as sobom svoju tradiciju. A ona može biti lijepa, ali i vrlo ružna, pogotovo tad kad je isključiva i agresivna. Naivno se vjerovalo kako je integracija preko noći moguća, te da će se azijski i afrički muslimani brzo naviknuti na toleranciju i uvažavanje drugih religija i tradicija. Želje su se pokazale vrlo iluzornim. Pa ipak ono što bi možda ponajviše trebalo zabrinjavati jest vrlo hladan i nekorektan odnos zapadnih političara prema kršćanima u islamskom svijetu. Upravo se to vraća zapadnoj civilizaicji kao bumerang.

Dok se islam, pa i onaj agresivni, mirno etablira u Europi, koristeći se onim što mu demokracija omogućava, kršćani na Istoku postaju za islamske ekstremiste fator smetnje kojeg se žele riješiti što prije. Sekularizirani zapadni politicar se ponaša često poput analfabete. Ustvari dobar dio od njih to i jest. Jer kad ne biili, shvatili bi da pad Asada u Siriji, koji je bez sumnje diktator, znači istovremeno pokretanje nove lavine izbjeglica iz Sirije, ali i drugih arapskih zemalja. Oko pet milijuna alavita i kršćana u Siriji bi bili prisiljeni bježati pred sunitskim islamistima.

Jer nakon tolikih stradanja sunita u Iraku i Siriji, ekstremni su postali i oni umjereni sunitski pobunjenici. Dolazak novih izbjeglica, i sve veći priliv Afganistanaca i Pakistanaca i onih iz Magreba (Tunis. Alžir,Maroko, Libija), doveli bi do nesagledivih posljedica. Nisam siguran da ne bi došlo do uličnih sukobljavanja između domađeg europskog stanovništva i pridolšlica. Upravo sam na to želio upozoriti u spomenutoj knjizi, a ne na to kako će muslimani u Europi vrlo broz postati većina. Iako niti ta činjnjenica nije dalkeo od istine. Jer uzme li se u obzir priraštaj pridošlica i onaj europskog stanovništva, mnogo toga će u budućnsoti izgledati drugačije. I još ako pridošlice budu više stajala pod uplivom islama iz Saudijske Arabije, koja je u financiranju džamija u Europi vrlo izdašna, a manje pod utjecajem prosvjećenog europskog islama, sukobi su programirni.

Bojim se da su neki europski političari svijesni toga stanja, ali da ne vide izlaz. Predugo su se trudili oko uništenja zapadne kršćanse tardicije, popuštajući nekom čudnom liberalizmu koji ne nudi nikakve druge vrijednosti osim floskule kako je sve dopušteno u ime slobode. Sloboda jest bitan preduvijet daljnjeg razvoja demokracije. Ali sloboda bez odgovornosti je anarhija. Što je Frljićev teatar, kojeg neki u Hrvatskoj podržavaju, drugo nego anarhija bez uvažavanja osjećaja drugih. Još bih i razumio to da se spomenuti gospodin nalazi negdje u Saudijskoj Arabiji ili Iranu, gdje je doista sloboda mišljenja ugrožena, pa da rebelira protiv tamošnjeg političkog islama.

Ali kako shvatiti njegovo podržavanje u Europi u kojoj je sve dopušteno osim slobode ponosa na vlasitiu tradiciju. Europa uništava sama sebe. Sječe granu una kojoj sjedi. Pojedini lijevičari, opsjednuti silnom mržnjom prema vlastitoj tradiciji, ne shvaćaju da im je ona upravo omogućila, i pored mnogobrojnih zlodjela kroz povijest, da se slobodno šeću kao homoseksualci, ateisti i agnostici. Toga neće biti ako agresivni islam jendog dana bude imao više utjecaja u Europi.

A povijest nam jasno pokazuje da je politički islam često vrlo miroljubiv tamo gdje je manjina. Ali vrlo brzo se prilagodi i podneblju gdje dobije priliku za vlast. Hoće li u Europi do toga doći? Za nekoliko godina sigurno ne. Ali ako se nastavi proces sekularizacije i potiskivanja zapadnę tradicije ovom brzinom, moglo bi se i to dogoditi za nekoliko desetljeća. Uostalom francuski književnike Houellebecq je na svoj način upozorio na tu veliku opasnot.

U svom romanu  “Podčinjavanje”opisuje društvo u Francuskoj gdje na vlast, s pmoću preostalih u ćošak zbijenih katolika, na čelo države dolazi musliman, koji odmah uvodi šerijatski zakon. Tko zna što nas u budućnosti čeka? Ponadati se da će političari shvatiti stanje ozbiljno i umjesto priče o Europi različitih brzina, početi razmišljati o Europi kojoj je stało do vlastite tradicije i kulture. Jer svaka borba s takozvanokm modenrom katoličkom inkvizicijom, o čemu govori nesretni Frljić, je danas utopija. Nje više nema. Nije mi poznato da je zadnjih desetljeća negdje u Europi, pa niti u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, netko osuđen zbog vjerskog krivovjerja ili ateizma. Ali ako se stanje europskog društva bude dalje razvijalo u nepredvidivom pravcu, nije isključeno da bude i inkvizicije, istina ne one katoličke.

O tome bi trebali dobro razmisliti europski političari, jer se može dogoditi da im narod okrene u potpunosti leđa i na vlast dovede one zloduhe iż prošlosti, one zloduhe koji su uništile desetke milijuna nevinih ljudskih života. Jer kad razum prestane carevati, onda emocije preuzimaju vlast.

A da prikriveni rasisti i komunisti još uvijek imaju priliku pokazali su predsjednički izbori u Francuskoj. Jer tamo ne samo da je Marine Le Pan dobila preko dvadeset posto glasova, tamo je i pristalicu ekstremnog komunizma biralo oko 19% građana. A komunizam i europski rasizam su bili uvijek bliski, bez obzira što se ovi prvi  kite rado antifašizmom. I ne bi bilo nikakvo čudo ako se komunistički orijentirani Francuzi odluče u drugom krugu za Le Pen. Jer i jedni i drugi su svoju vlast stvarali u kaotičnim vremenima, podilazeći nezadovoljnom narodu.

FRA LUKA MARKOVIĆ/ Dnevnik.ba / http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo