Brisani prostor Nenad Piskač : Optimisti odlaze, pesimisti ostaju

Optimizam i pesimizam

Jedno istraživanje (Lamza-Posavec i suradnici) pokazuje da je u nas optimizam nadvladao pesimizam 1991. – 1993. Godine 1994. bili smo podjednako optimistični i pesimistični. No, 1995., poslije Bljeska i Oluje, optimizam je zahvatio više od 80 posto stanovništva, pesimizam je pao na oko 10 posto. Ta se pozitivna energija nije iskoristila za opće dobro. Od 1998. do 2003. pesimizam u Hrvata u prosjeku je skočio iznad 60 posto. Općenito, optimizam raste kad je na djelu integracija. Pesimizam raste kad se provodi politika dezintegracije države i nacije.

Optimizam na čijem valu je obnovljena hrvatska država danas je potrošen. Potrošile su ga političke elite. Budno paze da se ne opetuje. Dok su nemilice trošile hrvatski optimizam, stvarale su istodobno privid bolje prošlosti s pritajenom, sad već i otvorenom nadom, da bismo se u povoljnim međunarodnim okolnostima u bilo kom obliku, u nju vratili na valu više puta potrošenih jugoinicijativa kao što je ona o „zajedničkom jeziku“. Valja se podsjetiti kako je riječ o protuustavnim političkim projektima, koji se provode gotovo bez ikakvoga otpora političkih stranaka i državnih ustanova, što izaziva pesimizam, ogorčenje i očaj.

Gaženje hrvatskoga optimizma odvijalo se uglavnom uz pomoć postizbornih izdaja, koje su mediji glavne struje prikazivali kao pobjede i ostvarenje strateških interesa. Stvarnost je, međutim, posve drukčija. Višestranačje nije uspjelo zaštititi ni običnu neradnu nedjelju. Niti život od začeća. Politelite izbjegavaju društveni konsenzus oko temeljnih vrjednota, istodobno koketiraju s kulturom smrti. Ne žele civilizirano raščistiti s ideološkim podjelama nastalima u komunizmu. U lakiranju stvarnosti došle su dotle da je šesta najlošija vlada na svijetu, ona Milanovićeva, imala i neformalnoga ministra za optimizam bez pokrića.

Pitanje optimizma i pesimizma usko je povezano uz stupanj povjerenja. Hrvati prema istraživanju Pilarova instituta najmanje povjerenja imaju u političke stranke, Sabor, Vladu, pravosuđe i Europski parlament. Najviše povjerenja imaju u Hrvatsku vojsku. Međusobno nepovjerenje naroda i odnarođenih je obostrano. Inicijative „odozdo“ političke stranke i ustanove vlasti uspješno blokiraju. Nemaju povjerenje u narod kojim sve više vladaju, a sve manje mu služe. Sjetimo se reakcija na inicijativu o promjeni izbornoga zakonodavstva.

Stanje u državi je, dakle, neurotično. Evo primjera kako se stvara neuroza, podjele i pesimizam. Mediji i politika sustavno grade lažnu sliku o porastu desnoga ekstremizma, čak i fašizacije cjelokupnoga društva, dok mjerodavne službe i zdrava pamet tvrde i znaju kako je u porastu četništvo i lijevi ekstremizam.

Stanje nacije je očekivano – traži izlaz iz situacije izvan neurotičnih okvira države, budući da ni najveći optimisti ne vide mogućnost promjene neodrživih odnosa. U takvoj situaciji očekivalo bi se da su Hrvati danas 100 posto zahvaćeni pesimizmom. U nedostatku najnovijih istraživanja, meni se čini da nisu. Naime, samo nepopravljivi optimist drži da će mu bolje biti u Irskoj ili Kanadi, negoli doma. Optimisti odlaze, pesimisti ostaju!? Pritom nitko u državi nema podatak o tomu koliko je optimista iselilo. Što se podataka tiče nešto bolje od iseljavanja stojimo s podatkom o broju samoubojstava hrvatskih branitelja. Znamo za oko 3.000. samoubojstava nekad najoptimističnijega dijela stanovništva. Taj zastrašujući podatak nije prilog ni optimizmu, niti pesimizmu. On je pokazatelj na što je sveden hrvatski optimizam (više od 80 posto) iz rujna 1995. Hrvatskom danas hara onih 10 posto pesimista iz rujna 1995. Od njih danas nema većih optimista. (Magazin, Glas Slavonije)

Nenad Piskač/HKV/ http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo