Kuća od karata: Ti ljudi bez imalo srama zlorabe autonomiju sveučilišta kako bi ostvarili monopolističko upravljanje vašim novcem

Svatko tko po pitanju statusa filozofije na HS tvrdi da je u pitanju filozofski, ideološki i osobni sukob ili je neinformiran ili šašav ili zlonamjeran ili sve od navedenog. Moguće je da je dijelom taj sukob i takav, ali uzgredno i rubno.

Prosječan hrvatski filozof, čast iznimkama koje se mogu nabrojati na prste dvije ruke, nije međunarodno priznat, čitan, citiran, niti pridonosi svjetskoj filozofiji na način da je spomenut barem uzgredno i rubno i beskonačno je daleko od slave koju su za života stekli filozofi poput Dalmatina, Kotruljevića, Petrića, Vlačića Ilirika, Vrančića (čije je djelo „Novi strojevi“ najveći filozof 20. st. stalno vukao sa sobom) ili Boškovića.

……….Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Istina, među iznimkama ima više onih koji pripadaju tzv. „analitičkoj“ filozofiji, a manje onih koji pripadaju tzv. „kontinentalnoj“. Među drugima mnogi od onih koji su kunu u Marxa, ili su se kleli prije samo 27 godina, ili u Hegela, Heideggera, Gadamera, Habermasa i sl. nisu poznati po svojim bravuroznim člancima u svjetski respektabilnim časopisima koji se bave filozofijama tih filozofa ili škola, po čitanosti i citiranosti tih članaka.

Kako osobno ne pripadam niti jednoj od navedenih filozofskih struja, nego se dominantno bavim s filozofijom Ludwiga Wittgensteina, ali ih obje solidno poznajem, jer prvu je Wittgenstein barem su-stvarao ako ne i stvorio, a između mnogih ljudi bio je i pod utjecajem filozofa druge spomenute filozofije, mogu više znanstveno-pjesnički napomenuti kako je ta podjela u tuzemnoj filozofskoj zajednici činjenično-stilski zanemariva.

Wittgenstein nije vjerovao u takve podjele i iako je značajno ako ne i presudno utjecao na neopozitivizam „Bečkog kruga“ i na „Oxfordsku školu“ običnog jezika („analitička“), sam je bio pod snažnim utjecajem filozofa poput Augustina, Kanta, Schopenhauera, Kierkegaarda i Nietzschea, a čitao je i Heideggera (mahom „kontinentalci“). No ostavimo se njega i okrenimo se Richardu Rortyju koji je u svojim mnogim knjigama i člancima zagovarao ono što je nazivao „post-analitičkom filozofijom“ u kojoj su takve razlike, ako i postoje, zanemarive.

Rorty dakako priznaje kako postoje filozofi skloni znanosti („analitičari“) i oni skloni poeziji („kontinentalci“), iako je jasno da znanost ne kaže ono što analitičari kažu da kaže jer zaista znanost „ne govori“ o takvim stvarima i iako je jasno da je ono što kontinentalci kažu o poeziji sve samo ne presudno za razumijevanje, a još manje za estetsko iskustvo pjevanja.

U odgovoru na kritiku te Rortyjeve zamisli koju je napisao Jacques Bouveresse u članku „Reading Rorty: Pragmatism and Its Consequences“, a koja kaže da se Rorty treba odlučiti, sam Rorty prihvaća tu razliku, ali odbija njezinu oštrinu pišući „da obje strane imaju i prednosti i opasnosti otprilike u podjednakoj mjeri i da ne bi bilo dobro da filozofi čvrsto stanu na bilo koju“. Zaista se čini kako on brani stav koji kaže da obje strane imaju prednosti i da su te prednosti skladne. Na koncu i sam Wittgenstein istovremeno je vjerovao kako je stil presudan kako u znanosti, tehnici, umjetnosti i arhitekturi, tako i u filozofiji, ali i u to da se bez filozofske logike, a kasnije filozofske gramatike zaista ne može ozbiljno filozofirati.

Kad je pisao o „post-analitičkoj filozofiji“ Rorty je zasigurno mislio na vrijeme nakon analitičke, ali nije mislio na samovoljno, neutemeljeno i vidno iracionalno nasilno ukidanje analitičke filozofije, barem ne ako se istovremeno ne bi ukinula i kontinentalna. Ukidanja su mu bila strana, jer je bio čovjek „solidarnosti“, a ne čovjek „razornog egoizma“ u njegovim najgrozomornijim ispadima (iako je kao mlad imao čudna politička uvjerenja).

U prije spomenutom tekstu Rorty piše da je prisilan izbor između „ljepote i istine ili fantazije i zbilje ili ukusa i metode“, jer trebamo oboje, ili kako bi prije njega pisao G. H. von Wright (čitaj fon vrɪkːt) trebamo „i objašnjenje i razumijevanje“ (slično su pisali i K. O. Apel, E. Tugendhat, S. Mulhall i drugi). Na koncu konca i D Kum „post-analitičke filzofije“ Ludwig Wittgenstein u djelcu „Raznolike primjedbe“ (1940.) piše „Ljudi danas misle da su znanstvenici tu da ih poduče, a pjesnici, glazbenici i sl. da ih zabave. To da ih ovi drugi imaju čemu podučiti nikad im ne pada na pamet.“.

Ukratko, ako i postoji filozofski sukob „kontinentalaca“ i „analitičara“ u tuzemnoj filozofiji, on je, barem s ovog stajališta, koje branjivo nekim argumentima, potpuno deplasiran i drugorazredan, napose danas ako vjerujemo u „post-analitičku filozofiju“, a možda i prividan. O tome radi li se ovdje o ideološkom ili čak osobnom sukobu zaista ne treba govoriti, jer to je ne drugo-, nego trećerazredna tema, a niti je pristojno. No postoji tema koja je vrlo jasna i lako ju je utvrditi uvidom u činjenice koje se tiču financijskih izvješća, odluka o dodjeli javnog novca i sl. Kad se pogledaju te činjenice postaje jasno da se ovdje radi o želji za javnim novcem, želji za moći i utjecajem bez ikakvog nadzora i bez ikakvog neovisnog i međunarodnog mjerenja uporabe tog novca. Ta je želja dominantna, a sve ostale su joj podređene.

Kako bi se ta samovolja ostvarila ljudi su spremni tako reći preko noći prestati citirati Marxa i početi citirati Starčevića, prestati se baviti marksizmom i početi se baviti pluralnim pojavama i sl. Spremni su javno, otvoreno, neobrazloženo i samovoljno zanijekati međunarodno utvrđenu činjenicu najkvalitetnijeg tuzemnog studija iz područja društvenih i humanističkih znanosti (čitaj HS), a to nijekanje spremni su pokazati osobitom vrstom javne pohvale tom studiju, tj. time da im odobravaju upisnu kvotu za studij filozofije od 0 (čitaj nula) studenata za sljedeću akademsku godinu. Zasad se smijemo pitati – Radi li se ovdje možda o zloporabi autonomije sveučilišta i o ugrozi visokoobrazovne izvrsnosti kao nacionalnog interesa?

Poštovani državljani RH i svi platiše poreza u RH dužni ste biti informirani da se ti ljudi za javni, tj. vaš novac bore samo za vlastitu dobrobit, moć, utjecaj i monopol u filozofskoj zajednici koja je prosječno takva kakva jest, tj. takva da sutra nestane s lica Zemlje svjetska filozofija to ne bi niti osjetila. Ti ljudi bez imalo srama zlorabe autonomiju sveučilišta kako bi ostvarili monopolističko upravljanje vašim novcem, a sve pod krinkom sporednih trećerazrednih i drugorazrednih osobnih, ideoloških i filozofskih podjela.

Poštovani državljani RH i svi platiše poreza u RH dužni ste biti informirani da ti ljudi bez imalo srama zlorabe vaš novac kako bi ostali na poziciji ne moći, nego apsolutne nadmoći i druge ostavili u poziciji potpune nemoći, a na tom putu spremni su poreći i najviše mjerilo visokog obrazovanja – izvrsnost – i još k tome međunarodno utvrđenu, a ako to nije nacionalni interes, tj. izvrsnost u obrazovanju, onda zaista nije jasno što bi trebao biti. O oportunitetnom trošku da i ne govorimo, jer očuvana će biti samo njihova ispodprosječnost i blizanka joj negativna selekcija.

No strpimo se malo. Ako ima pravde pod kapom nebeskom, u što ne treba vjerovati, uskoro bi se moglo zbiti nešto što bi moglo urušiti cijelu tu kuću od karata.

Prof. dr. sc. Kristijan Krkač/Hrvatska danas/http://hrvatska-danas.com/Hrvatsko nebo