Ivan Sklizović : ” Svjestan sam da postoji mogućnost da ću zbog ovoga završiti u sljedećem broju famoznog “Biltena”. No, bolje i to nego prešutjeti istinu…”
Vrijeme:17 min, 17 sec
U “Večernjem listu”, od 11. ožujka o.g., objavljen je veliki intervju Branimira Pofuka s umirovljenim sisačkim pravoslavnim svećenikom Petrom Olujićem.
Protojerej stavrofor Olujić dobio je Nagradu Grada Siska za životno djelo, na prijedlog vijećnika iz redova HSP-a.
Cijeli intervju možete pročitati ovdje:
INTERVJU – PETAR OLUJIĆ:
Bio bih sretan da Košić pristane da za sve žrtve u Sisku služimo misu, pravoslavnu i katoličku
Tri su osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje. Bez priznavanja krivnje ne može biti govora o miru.
Petar Olujić je rođen 1936. u Splitu u radničkoj obitelji, kao najmlađe, četvrto dijete majke katolkinje sa Šolte i oca pravoslavca iz Obrovca. Postao je prvi zaređeni pravoslavni svećenik Dalmatinske eparhije nakon Drugog svjetskog rata.
Nakon služenja u Biskupiji i Vrlici, 1971., sa suprugom i troje djece, dolazi u Sisak gdje je bio paroh puna četiri desetljeća. To je postao njegov grad, koji nije napustio ni za vrijeme rata i u kojem i danas živi. Nosi najvišu svećeničku titulu u Pravoslavnoj crkvi protojereja stavrofora. Za svoj rad u bivšoj je državi dobio plaketu ZAVNOH-a, a u mirovinu je ispraćen Nagradom Grada Siska za životno djelo. Dobio ju je na prijedlog gradskih zastupnika iz redova HSP-a. S uglednim građaninom i omiljenim svećenikom razgovarali smo u vrijeme korizme i posta, kojima se vjernici pripremaju za Uskrs, ali i u vrijeme ponovnog bujanja netolerancije, kada je dobrodošao glas svakog čovjeka koji, poput Petra Olujića, zaslužuje časni naslov mirotvorca.
Koliko je vaš život obilježilo djetinjstvo u Splitu za vrijeme Drugog svjetskog rata?
Mislim da se već od tada proteže ta linija mog nastojanja oko mira i ekumenizma. Gledajući sva ta stradanja, ubojstva i zločine, proživjevši sva ona bježanja i skrivanja, sve je to u meni stvorilo odbojnost prema svemu što ljude razdvaja i okreće ih jedne protiv drugih.
Velik utjecaj na vas, pa i na vašu odluku da postanete svećenik, imao je ondašnji splitski paroh Marko Plavša.
Da. On je bio poznati ekumenist. Često sam s njim odlazio k tadašnjem splitskom biskupu Bonefačiću. Bio sam naročito vezan i uz crkvu sv. Duje. Tamo je bio kanonik Mladen Alajbeg koji mi je davao knjige i kao gimnazijalcu mi pomagao u učenju latinskog. Parohu Plavši ja sam se divio zbog njegove plemenitosti, topline i dobrote.
Kada ste zaređeni?
Na Malu Gospojinu 1957. godine, a ranije tog ljeta sam se i oženio, tako da ove godine slavim 60. godišnjicu i braka i zaređenja. Rukopoložen sam u Šibeniku, sjedištu eparhije. Pamtim kako je cijeli trg pred sabornom crkvom tog dana bio pun cvijeća i svijeta. Bio je to tada radostan događaj za Šibenik, a u slavlju su sudjelovali i pravoslavni i katolici, bez razlike.
Kako je došlo do vašeg premještaja u Sisak 1971. godine?
Sisački je prota umro 1969. godine i tamo su odlazili po potrebi svećenici iz Zagreba. Slavonski vladika Emilijan, koji je tada bio i administrator Zagrebačko-ljubljanske eparhije, rekao mi je da bi volio da dođem u Sisak jer da ću ja najbolje razumjeti, prilagoditi se i snaći u tadašnjim političkim previranjima i napetostima.
Znači da ste već tada bili na glasu kao pomirljiv čovjek za posebne situacije?
Pa evo, dat ću vam kao primjer slučaj iz Vrlike, dok sam tamo bio paroh. Tamo su župnici bili franjevci iz samostana na Visovcu. Zajednički smo obnovili stari običaj čuvanja Hristova groba. Njihovi i naši grobari, kako smo zvali te čuvare u cetinskim narodnim nošnjama, dolazili bi na Uskrs i na liturgiju u pravoslavnu crkvu i na misu u katoličku. Imali smo čvrste veze. Čovjek se mora znati prilagoditi svim prilikama i ljudima. Kao što kaže apostol Pavle, “svima sam bio svatko, ne bi li ih pridobio, a nikada nisam prestao biti ono što jesam”. U ono su vrijeme naročito izbijali sukobi između učitelja i popova, odnosno fratara. Ali ja sam u Biskupiji imao takve odnose da, kada bi neki učitelj morao nekamo otići, mene bi zamolio da pripazim na djecu u školi.
Niste nikada naišli na nekog rigidnog komunista koji vas je tretirao kao neprijatelja?
Ne. Odlazio sam i u Sinj zbog raznih poslova i imao dobre kontakte s općinarima i komunistima. Tako je bilo i nakon ovog posljednjeg rata kada sam bio jedini pravoslavni svećenik koji je obilazio sve ove prostore od Siska do Knina nakon Oluje. Kada sam došao u Glinu, otišao sam se prijaviti gradonačelniku, policiji i župniku. To sam smatrao svojom obvezom. Gradonačelnik Marko Sremić najprije je počeo sa mnom onako malo politički, a ja sam mu rekao: “Nemojmo tako, gradonačelniče, nego hajdemo vidjeti što nam je zajedničko i što je u interesu naroda.” U Glini sam imao izuzetnu pomoć i župnika Jurja Jerneića. On bi svaki moj dolazak najavio svojim vjernicima na misi i strogo opomenuo da ne bi slučajno ikome palo na pamet učiniti išta loše. A onda bi i on došao na liturgiju. Isto je bilo i u Topuskom sa župnikom Franjom Horvatom. Imam mnogo prijatelja katoličkih svećenika, poput Antuna Sentea, Zlatka Korena, a kada je nedavno umro dugogodišnji sisački župnik i moj veliki prijatelj Alojzije Petranović, i ja sam mu održao govor na pogrebu, napamet, iz srca.
Na koji ste način za svoje djelovanje zaslužili i društvena priznanja?
Postojalo je svećeničko udruženje, koje je bilo osnovano još u staroj Jugoslaviji. Obnovljeno je poslije Drugog svjetskog rata, ali je dobar dio crkvene hijerarhije bio protiv njega. Smatrali su nas produženom rukom Partije. Ja sam smatrao da je to svojevrsni svećenički sindikat. Kao udruženje bili smo i kolektivni članovi Socijalističkog saveza, a ja sam bio u Glavnom odboru. Godinu dana nakon plakete ZAVNOH-a, dobio sam i priznanje Hrvatske lige za mir, u kojoj sam također bio član.
Čime ste se tamo bavili?
Stvaranjem što boljih međuljudskih odnosa i promicanjem bratstva i jedinstva koje sam ja tretirao kao svojevrsno evanđelje u smislu zajedništva i gradnje dobrih odnosa među ljudima, narodima i državama.
Dakle, vjerovali ste u bratstvo i jedinstvo?
Vjerovao sam prije svega u ljude. Meni je uvijek bilo svejedno je li netko Hrvat, Srbin, musliman, vjernik ili ateist. Poštovao sam svačije uvjerenje. Anđeli su u Betlehemu navijestili “slava Bogu na visinama, a na zemlji mir ljudima dobre volje”. Jednom sam biskupu Košiću spomenuo jednu Titovu misao koja se meni usjekla u pamćenje: “Ima onih koji vjeruju u raj na nebu, a i onih koji ne vjeruju, ali to ne znači da ne trebamo svi skupa surađivati na ostvarenju raja na zemlji.” Bez obzira na to tko ju je izrekao, to je za mene bila idealna misao.
I što vam je na to rekao biskup?
Rekao mi je: “Nemoj mi njega citirati, ja ga ne volim.” Vidite, u to su se vrijeme mnogi žalili na Savez boraca. Oni su organizirali i sprovode umrlim borcima. Jednom je obitelj umrlog borca izrazila želju da na sprovodu bude i svećenik. Tajnik Saveza boraca je došao k meni, platio pogreb iz boračkog fonda i sa mnom sve dogovorio. Ali, kada smo izašli iz mrtvačnice, na čelu kolone nastala je gužva. Rekli su mi da se svađaju tko će ići prvi: onaj koji nosi ploču za zvijezdom ili onaj s križem. Ja pozovem sekretara Komiteta i pitam ga u čemu je problem? On mi kaže kako je pokojnik bio prvoborac i član Partije. A ja ga pitam tko je išao prvi kad su jurišali na tenkove i bunkere, ateisti ili vjernici? On mi kaže: “Ma nije se, pope, na to gledalo.” A ja mu odgovorim: “Pa kad niste gledali na to u ratu, što gledate sada u miru?” I on veli: “Dobro kažeš, pope.” I tako su zvijezda i križ jedno pokraj drugog vodili kolonu. Na taj sam se način, kroz ozbiljnu šalu, znao približiti i onoj sredini koja je bila zatvorena. Tako sam uspostavio i prijateljstvo s predsjednikom općine, a poslije gradonačelnikom Siska Jožom Mađarićem. Zajedno smo organizirali oko Božića i Nove godine susrete predstavnika svih vjerskih zajednica s vlastima. Poslije njega je došao Miro Matić. Bez obzira na to što on ima svoje poglede, a ja svoje, veliki smo prijatelji i imamo toliko zajedničkih tema za razgovor. Isto tako je bilo i s imamom Fuadom Karagom.
Kako ste doživjeli prve izbore i osamostaljenje Hrvatske? Jeste li i vi osjećali nesigurnost i strah koji su se širili među srpskim stanovništvom?
U ovim krajevima, Baniji, Kordunu, ostalo je sjećanje na 1941. godinu. Meni je supruga s Korduna. Bile su joj tri godine kada je počeo rat i neki članovi njezine obitelji također su bili ubijeni u glinskoj crkvi. Ali, nesigurnost se širila posvuda. Ja sam ušao u stranku socijalista sa svojim prijateljem Silvijem Degenom. U to vrijeme Ivica Račan nas je pozvao na sastanak da razgovaramo o vladi u sjeni i tamo se u jednom trenutku počelo govoriti negativno o Srbima. Ja sam rekao: “Gospodine Račan, nemojte griješiti dušu, ako je imate. Da nije bilo Srba, vi ne biste bili tu, jer oni su većinom za vas glasali. Kada se počelo pojavljivati nepovjerenje i različiti ispadi, vi ste trebali otići među te ljude i umiriti ih, pomoći im da se snađu u tim promjenama. A vi ste ih pustili neka ih voda nosi.” Napustio sam tada i taj sastanak i politiku. Dvoličnost ne volim, to je najteži grijeh. A to se pokazivalo u svim strankama.
Većina je pravoslavnih svećenika 1991. napustila Hrvatsku. Jeste li i vi razmišljali o odlasku?
Ne. Ostao sam sa svojom obitelji i kao čovjek koji je vezan uz svoje ljude. Otišao sam 1993. preko Mađarske u Beograd k patrijarhu Pavlu riješiti neke osobne stvari i tražiti savjet. Ostale su mi u sjećanju njegove riječi: “Oče Petre, hvala vam što ste ostali tamo s ljudima, da im dajete nadu i da se imaju kome obratiti.”
Kakva su vaša saznanja o zločinima nad Srbima koji su se tih godina događali u Sisku?
Na žalost, oni su se počeli događati i prije nego što je izbio rat, kao što je i prva srušena crkva na ovom području bila pravoslavna crkva sv. Spiridona u Petrinji. Zar nije i to bila agresija, neću reći države, ali pojedinaca na građane vlastite države, na njihovu sigurnost, imetak i živote? Ja sam o tome odmah imao saznanja. Dobivao sam ih od prijatelja koje sam imao među doktorima sisačke bolnice kamo su dolazila tijela nekih od žrtava. Raspolagao sam i kaznenom prijavom o Zajednice Srba Hrvatske, uz koju je bio priložen popis stradalih Srba na području Siska. Brojka je 595. Među njima su bili zaposlenici željezare, rafinerije, bolnice, pošte… i članovi njihovih obitelji. Upadali su im u stanove pod izgovorom da su snajperisti, odvodili ih s radnih mjesta, iz autobusa, s ulice. Osobito strašan zločin bilo je ubojstvo cijele obitelji Vila. Neke od njih sam i ja pokopao, ali većini se ne zna grob. Među njima je i mnogo mojih parohijana, prijatelja i znanaca. To su činjenice u koje ja ne sumnjam. Nisam prije o tome govorio, smatrao sam da ne treba paliti vatru. Ali, ako se govori o zločinima koje su pravili Srbi nad Hrvatima i Bošnjacima, onda treba govoriti i o tome što su Srbi doživljavali. To se ne smije prešutjeti. Postoje tri osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje. Bez priznavanja određenih krivnja ne može biti govora o miru. Propitivanje je li se tu netko ogriješio više ili manje, nije pravo pitanje.
Jeste li se ikada bojali za vlastiti život?
Pa ne mogu baš reći da sam bio mrtav-hladan, ali svakodnevno sam dolazio u crkvu. Bila su česta miniranja i provale. Popravljao sam neprestano brave na parohijskoj kući. Jednom sam se tako sam sebi smijao jer sam se sjetio pjesme o zidanju Skadra na Bojani: “Što majstori za dana izgrade, zle vile po noći sruše.” Ali ipak, zahvaljujući nekom autoritetu koji sam ovdje imao, nije mi se ništa dogodilo, a bio sam vrlo aktivan i u suradnji s OSCE-om, što mi je također davalo neku sigurnost.
U kakvim ste inače odnosima s biskupom Košićem i jeste li s njim razgovarali o Srbima ubijenima u Sisku?
Da, rekao sam mu za ovih 595 nestalih i ubijenih, a on mi je rekao da nije čuo za to. Ja bih bio sretan kad bi on rekao hajdemo se naći zajedno, ostaviti iza sebe sukobe i neslaganja, naći zajednički jezik i za sve žrtve na području Siska služiti misu, pravoslavnu i katoličku. Da skinemo to breme, taj mlinski kamen oko vrata i priznamo svi svoje grijehe. Ja biskupa Vladu poznam već dugo, još iz vremena rata, i uvijek je bio prema meni vrlo korektan. Poštujem njega, njegovu biskupsku titulu i poslanje i doživljavam ga kao čovjeka dobre duše, ali kod kojeg je prevladao nacionalizam. Dat ću vam jedan, za mene osobito bolan primjer. U Sisku je 1990. okrutno ubijen katolički svećenik Antun Grahovar. Bili smo veliki prijatelji i plakao sam govoreći na njegovom pogrebu. Umjesto da se odaje počast njegovoj mučeničkoj smrti, ona se koristi za raspirivanje mržnje. Alojzije Butorac je već početkom rata u sisačkom “Jedinstvu” napisao da je Grahovar prva četnička žrtva. Iako je ubojica u međuvremenu uhvaćen i osuđen, a sud donio dvije presude iz kojih se vidi da to ubojstvo nema veze s političkim kontekstom, monsinjor Košić je prije nekoliko godina pokojnog Grahovara, na misi zadušnici, nazvao prvom žrtvom srpske agresije. Svi smo mi ljudi grešni, ali nije strašno pogriješiti, nego ostati u grijehu i u zabludi. Vrijeme je da se podvuče crta, da se zajedno molimo za sve žrtve i da nastojimo da nam to bude opomena dokle nas mogu odvesti mržnja i zla koja činimo jedni drugima, a ne poticaj za nove mržnje.
Večernji list/http://www.vecernji.hr/hrvatska/petar-olujic
Sve što sam znao o proti Olujiću jest da je u pitanju izrazito korektan i pošten čovjek te cijenjeni građanin grada Siska, stoga su me dijelovi intervjua neugodno iznenadili.
Pokušat ću se ukratko osvrnuti na intervju.
1) U uvodnom dijelu intervjua, kao jedan od povoda, Pofuk ističe “ponovno bujanje netolerancije“. Kao i većina onih koji rabe ovu floskulu, ne daje niti jedan argument u prilog ovoj tezi. Također, ne obrazlaže stav o “ponovnom” bujanju.
2) Olujić spominje da dolazi u Sisak 1971. godine jer je glasio kao pomirljiv čovjek, koji će se najbolje snaći u “tadašnjim političkim previranjima i napetostima”. Znači li to da mu je zadatak bio obnoviti bratstvo i jedinstvo nasuprot tadašnjim hrvatskim težnjama za osamostaljenjem?
3) Sam Olujić navodi da je tretirao “bratstvo i jedinstvo kao svojevrsno evanđelje i smislu zajedništva i gradnje dobrih odnosa”. Također, pohvalio se da je bio u dobrim odnosima s većinom partijskih funkcionera i učiteljima u školama, i to u trenutcima sukoba svećenika i učitelja.
4) Bio je istaknuti član svećeničkog udruženja, “svojevrsnog svećeničkog sindikata” kojega su mnogi u Crkvenoj hijerarhiji smatrali produženom rukom Partije. Udruženje je bilo kolektivni član Socijalističkog saveza, a Olujić je bio član Glavnog odbora.
Zbog svega navedenog, Olujić je primio plaketu ZAVNOH-a.
5) Kao primjer svoje pomirljivosti, Olujić ističe situaciju u kojoj se uspio izboriti da pogrebnu kolonu zajedno predvode križ i petokraka.
Zaboravlja li pritom koliko “križeva” je “petokraka” pobila i pobacala u jame? Zaboravlja li Domovinski rat koji je bio sukob “križeva” i “petokraka”?
6) Iako je rat osjetio na svojoj koži, Olujić izbjegava naziv “Domovinski rat”, ali i kvalifikaciju “hrvatski obrambeni rat”. Umjesto toga, radije govori o “posljednjem ratu”.
7) Olujić razumije strah i nesigurnost koja se širila među srpskim stanovništvom prilikom osamostaljenja Hrvatske jer mu je supruga s Korduna, a “u ovim krajevima, Baniji, Kordunu, ostalo je sjećanje na 1941.”.
Dakle, “strah i nesigurnost” su kod Srba normalni 50 godina kasnije, ali Hrvati ne bi smjeli imati živa sjećanja na događaje od prije 20 godina…?
8) U to vrijeme je Olujić ušao u socijalističku stranku, istu onu koja je bila protiv osamostaljenja Republike Hrvatske te se zalagala za očuvanje Jugoslavije.
To bi značilo da je Petar Olujić ’91., baš kao i ’71., stavio “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti” ispred interesa države u kojoj živi i ispred interesa većinskog, domicilnog stanovništva.
9) Da su mu bratstvo i jedinstvo još uvijek na prvom mjestu, pokazuje i to što sisačkom biskupu Vladi Košiću zamjera nacionalizam i činjenicu da ne voli Broza.
Pojam “nacionalizam” u pejorativnom smislu shvaćaju i šire upravo oni koji mentalno još uvijek žive u Jugoslaviji. Zanimljivo je da Olujić istovremeno ne komentira srpski nacionalizam.
Usto, ne vidim razlog citiranju Broza ikojem svećeniku niti vidim svrhu isticanja ove anegdote prilikom intervjua.
10) Također, prota Olujić zamjera mons. Košiću isticanje Antuna Grahovara kao prvu žrtvu srpske agresije. Smatra da to samo raspiruje mržnju jer, prema sudskoj odluci, ubojstvo nije politički motivirano. Tu treba primijetiti tri stvari:
- a) još uvijek postoje snažne indicije da je ubojstvo vlč. Tončija motivirano mržnjom;
- b) pravo i pravda nisu uvijek komplementarni. Sudska odluka samo pokazuje nedostatak čvrstih dokaza za osudu prema zločinu iz mržnje;
- c) ne spominje broj Srba koji se nalaze na popisu žrtava ratnog zločina, a da su zapravo stradali iz bilo kojeg drugog razloga.
11) Da se radi o dvostrukim mjerilima, pokazuje i Olujićev stav o 595 žrtava na području Siska. Naime, iako taj broj nikada nije potvrđen, a još manje dokazan, prota Petar uopće ne sumnja u njega i smatra ga vjerodostojnim.
Iako ne postoji poimeničan popis (navodnih) žrtava, taj broj slovi kao službeni na internetskim stranicama SNV-a. Temelji se na nekom biltenu (Srbi očito vole biltene) objavljenom u Srbiji prije 15-ak godina. Bilten je prepun dokazanih laži i gluposti, svojstvenih za velikosrpsku propagandu i megalomaniju. Između ostaloga, navodi se da su se tijekom Domovinskog rata u Sisku odvijala masovna smaknuća na javnim mjestima – strijeljanjem, vješanjem pa čak i dekapitacijom. Svi su ubijeni samo zato što su bili Srbi.
Ako su Siščani bili tako okrutni, kako je onda ijedan Srbin preživio rat u Sisku?
12) Zbog svega toga, Olujić smatra da bi Košić trebao pozvati na zajedničko služenje mise, katoličke i pravoslavne, “za sve žrtve na području Siska” jer su “tri osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje”. Sed contra est:
- a) Pomirenje je nemoguće bez praštanja, a praštanje nije moguće bez kajanja. Srbi ne pokazuju ni trunku kajanja, kako oni u Srbiji, tako i naši “domaći”, stoga je oprost nemoguć. Dakle, nema ni pomirenja. Ovaj zahtjev je upućen “na krivu adresu”; umjesto mons. Košiću, neka se gosp. Olujić obrati Srbima.
- b) Organiziranje mise/liturgije za sve žrtve besmisleno je i protivno razumu. Zajednička komemoracija može biti isključivo za sve nevine žrtve. Ovako bi bilo apsurdno i uvredljivo, kao da se služi zajednička misa za zapovjednike Auschwitza i logoraše koje su ovi pobili.
- c) Zašto bi svaki ekumenski dijalog KC-a u Hrvatskoj i SPC-a trebala inicirati KC? Zašto su hrvatski katolici ti koji uvijek upućuju apel srpskim pravoslavcima, sa željama za dijalog i izmirenje? Ponekad mi se čini da se zaboravlja tko je bio agresor, a tko žrtva.
13) Za crkvu sv. Spiridona u Petrinji ne postoje čvrsti dokazi što se točno dogodilo. Postoje insinuacije da je crkva minirana 12. kolovoza 1991., što očito nije bilo prije rata, kako to ističe gosp. Olujić.
Također, ne možemo govoriti o “agresiji pojedinaca na građane vlastite države”. Kao prvo, pogrješna je uporaba pojma “agresija”, a kao drugo, taj čin je usmjeren na građevinu, ne na ljude.
14) Nadalje, Olujić ističe da je o mnogim zločinima “odmah imao saznanja” te da je “neke od njih i sam pokopao”. Nije htio prije o tomu govoriti jer je smatrao “da ne treba paliti vatru”.
Prema zakonu, svatko tko ima saznanja o nekom kaznenom djelu, a to djelo ne prijavi, i sam čini kazneno djelo.
Dakle, navedeni zločini su se ili dogodili ili nisu. Ako nisu, gosp. Olujić iznosi neistinite tvrdnje. Ako jesu, onda je Olujić prešućivanjem prekršio zakone RH-a. No, to je slučaj za DORH.
15) Isto tako, bilo bi dobro preispitati što je Petar Olujić radio 1993. u Beogradu, kod patrijarha Pavla. U intervjuu Olujić navodi da je išao “riješiti neke osobne stvari i tražiti savjet”. S obzirom na to da je rat bio u punom jeku, a da patrijarh Pavle nije bio naklonjen Hrvatskoj, nije bilo vrijeme za odlazak u Beograd. Nije bilo ni mjesto jer odlazak u sjedište SPC-a u vrijeme kada SPC provodi huškačku četničku politiku, u najmanju ruku je nesmotren potez.
16) Sve u svemu, u intervjuu se očituje pomirljiva politika prote Olujića i zahtjev za priznavanjem svih grijeha i zločina. No, “propustilo” se spomenuti neke važne stvari: Hrvatska je žrtva srpske agresije, rat je bio obrambeni, rat je vođen na tlu Hrvatske, u Srbiji je u tijeku rehabilitacija četništva, podižu se spomenici zločincima iz Domovinskog rata, omalovažavaju se i vrijeđaju hrvatski sveci i blaženici, RH se nepravedno optužuje za “fašizaciju” i “reustašizaciju”…
Očito ni Branimiru Pofuku ni Petru Olujiću ove teme nisu bitne.
Svjestan sam da postoji mogućnost da ću zbog ovoga završiti u sljedećem broju famoznog “Biltena”. No, bolje i to nego prešutjeti istinu…
Ivan Sklizović/Hrvatsko nebo
Boze mili, cuda velikoga! poFuk pronasao protu koji peva i partizanske pesme. Jos je samo trebao zavrsiti clanak s tvrdnjom da SPC nije leglo cetnistva. Dali mu vjerujete?