Uredništvo Hrvatskog neba : BILTEN SNV – SMRAD KOJI SE NADALEKO ŠIRI

BILTEN SNV – SMRAD KOJI SE NADALEKO ŠIRI

Šovinisti, huškači, patološki mrzitelji svega što je hrvatsko, oni koji već dugi niz godina svakodnevno pljuju u lice hrvatskome narodu, izruguju mu se, blate ga, ponižavaju i vrijeđaju na najvulgarniji i najprizemniji način koristeći otrovni govor mržnje, osjećaju se u ovoj državi ugroženo!?
Da nije žalosno, bilo bi smiješno, ali u svakom slučaju jest TRAGIKOMIČNO.

Srpske „Novosti“ ogledni su primjer tipičnog govora mržnje, šovinizma i primitivizma koji se krije iza „satire“ i „njegovanja kulture i tradicije srpskog naroda u Hrvatskoj“ (ako je takvo što „kultura“ bilo kojeg naroda, onda s njim nešto ozbiljno nije u redu) i to svojim novcem plaćaju SVI POREZNI OBVEZNICI U HRVATSKOJ, DAKLE, U NAJVEĆEM DIJELU SAM HRVATI!?

I onda oni koji stoje iza tih i takvih šovinističkih istupa, pišu „Biltene“ o „ugroženosti“ Srba u Hrvatskoj?!

Paradoks, slučajnost, izuzetak? – ništa od toga. U pitanju je ustaljena praksa koja traje već stotinu i više godina (od razdoblja „Srbobrana“ nadalje).

Srbi su u Hrvatskoj oduvijek imali takve političke i intelektualne elite koje su ih konfrontirale s većinskim narodom i to je već dio njihove tradicije. Oni za takvu rabotu imaju gotovo neku vrstu uvjetnog refleksa i uporno nastavljaju tu samoubilačku politiku. Uvijek su ONI i SAMO ONI ugroženi, ni jedna druga od brojnih manjina u Hrvatskoj, SAMO ONI!?

Hoće li tko konačno objasniti taj fenomen?

Nije li i najveći demokrat XX stoljeća iz redova Hrvata, Stjepan Radić, 15-ak godina prije stvaranja Kraljevine SHS, javno postavio pitanje:  ” Gdje i kad su bili uz nas?“ i odmah odgovorio: „Nikad i nigdje, uvijek su nam zabijali nož u leđa“ (misleći, naravno, na političke lidere Srba u Hrvatskoj). Znamo kako je završio Radić, a znamo i što je hrvatski narod sve proživio u razdoblju dvije Jugoslavije.

I doista, od doseljavanja na hrvatske prostore, nije bilo one strane kojoj Srbi nisu naginjali i s kojom nisu paktirali, kojoj nisu služili, pod uvjetom da je u pitanju sprječavanje hrvatske slobode i suverenosti.

To se može vrlo lako i argumentirano dokazati nepobitnim povijesnim činjenicama, uzme li se u obzir razdoblje od vladavine Khuena nadalje.

Nek sami kažu: KAD SU OSJEĆALI OVU ZEMLJU KAO SVOJU? OSJEĆAJU LI JE DANAS KAO SVOJU? Jer, koliko vidimo i čujemo, od njih ni glasa; nema nikoga iz redova Srba (ili gotovo nikoga) tko bi jasno i glasno rekao da ova politika SNV-a i SDSS-a nije u korist ni Srba ni Hrvata.
Za one koji su svjesni realnosti ovo što se događa, nažalost, nije ništa novo i neobično, jer tako je bilo i u godinama prije agresije na Hrvatsku.

Opet smo svjedoci histerije koja se pokušava širiti o „ugroženosti“ Srba u Hrvatskoj. Oni po istom obrascu vode prljavu i bezobzirnu propagandnu kampanju.

I to na jedan krajnje drzak, bezobrazan, podmukao način.

Kao i uvijek, udarna šaka su Srpsko nacionalno vijeće, SDSS i etnobiznismen Milorad Pupovac, koji protiv Republike Hrvatske vodi specijalni rat od 1992.

Na ruku Pupiju i njegovoj škvadri koja svoju koncepciju „političke borbe za manjinska prava Srba u Hrvatskoj“ temelji na stalnom sukobu i provokacijama usmjerenim ka većinskom narodu, idu (po starom običaju) SDP, HNS, Documenta, Ivo Josipović sa svojom strančicom i sva sila drugih „slobodara“ i „zaštitnika ljudskih prava“ i udruga, a koji se vode logikom što više pljuvačine na Hrvate to veća sloboda i demokracija.
Nema tog grafita kojega Pupi i njegova škvadra nisu slikali i ugurali u svoj „SNV Bilten“ za 2016. godinu (zvučno naslovljen: „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima 2016.“), dakako, ako na bilo koji način asocira na netrpeljivost prema Srbima – i naravno, ne navodeći pri tomu računa koliko su tih grafita ispisali njihovi četnički provokatori koji ne prezaju ni od čega kako bi podigli tenzije. Popriličan je broj i citata koji se temelje na tračevima i „dokazima“ u stilu rekla kazala, a najveći dio njih pokupljen je (valjda) po birtijama i ćumezima u koje zalaze Pupijevi „istražitelji“.

Paljba koju etnobiznismen Pupi i njegova škvadra osipaju na medije, posebice „desničarske portale“, smiješan je pokušaj da se prikrije vlastita golotinja i ušutkaju neistomišljenici.

Pupi se malo zaigrao i zaboravio da mu ovo nije Karađorđevićeva Jugoslavija i da on nije Svetozar Pribićević.

Oni koji podržavaju šovinističke smradove i fašiste iz „Novosti“, nemaju moralno pravo držati prodike nikome u ovoj zemlji.

No, može mu se. Pupi i škvadra to mogu, jer imaju Plenkija i druge dudeke koji ne reagiraju i ne žele pogledati istini u lice. Zato se Pupi i njegova škvadra mogu razmahati do mile volje i samo je nebo granica njihovoj bolesnoj i prljavoj mašti koju pretaču u propagandu.

Možda bi u Hrvatskoj trebalo uvesti ponovno verbalni delikt, a Pupija i škvadru postaviti za vrhovne arbitre koji će diktirati što tko, kada i kako smije govoriti i pisati.

Veliki Brat – Pupi…ne zvuči loše…

Tko god uzme čitati taj smrad od „Biltena“ – što nije moguće ako se prethodno dobro ne začepi nos, odmah mu je jasno – potvrđuje se ono što se događalo u prošlosti: stvari se napuhuju i iz ničega se nastoji stvoriti atmosfera histerije o „ugroženosti Srba“. Uskoro ćemo najvjerojatnije čitati u materijalima SNV-a bljuvotine o „genocidu nad Srbima“, baš onako kako smo to imali prigode od 1989. godine nadalje.

Za sada još nismo stigli u fazu kad su „Srbi masovno vezivani žicom i bacani u bunare“ (kako su prije agresije na Hrvatsku izvještavale perjanice srpskog novinarstva poput Mile Štule, Sime Gajina i sličnih), nema još uvijek ni četnika iz Srbije na čelu sa Šešeljem, nema novoga Jovana Raškovića da diže „srpski ustanak“ niti Mile Martića da pravi „srpsku krajinu“ – ali, za sad, samo za sad, jer sve ide upravo ka tomu!

Smrad od „Biltena“ na jedvite je jade nekako „navukao“ 16 „fizičkih napada na Srbe“ u 2016. godini, dok ih je u prethodne dvije (2014. i 2015. bilo ukupno 14), pa se iz tog izvlači zaključak o drastičnom povećanju nasilja prema srpskoj manjini, tu su i „oštećene ćirilične ploče“ (ukupno komada 2), „Oštećeni i uništeni antifašistički spomenici“ (jer Srbi su „antifašisti“ po vokaciji i onda kad kolju, bilo s kokardom ili petokrakom na glavi, svejedno) – ukupno komada 17, pa „Vrijeđanje i prijetnje upućene Srbima i srpskim institucijama u Hrvatskoj“ – ukupno komada 62, pa „Govor mržnje“ podijeljen na 4 segmenta (u medijima, na društvenim mrežama, u izjavama javnih osoba, na sportskim natjecanjima) – ukupno komada 132, pa još ibera 26„antisrpskih“ grafita i znakovlja .

Zamislite Pupi i škvadra su za cijelu 2016. godinu uspjeli pronaći samo 26 takvih grafita i znakovlja u cijeloj Hrvatskoj – a samo u Vukovaru se u svakom kvartu može naći bar toliko četničkih – antihrvatskih, ako ne i više itd., itd.

Uglavnom, suma sumarum 331 „argument“ o „ugroženosti“ Srba u Hrvatskoj, a sve nekako tanko i jadno. Tko je to, kad, na kojim sudovima i po kojim kriterijima utvrdio spomenuti „govor mržnje“, primjerice?

Iskreno, u samo 2-3 broja srpskih „Novosti“ može se skupiti toliko ako ne i više primjera klasičnog govora mržnje koliko se navodi u Pupijevom „Biltenu“.

I NA KRAJU, GDJE SE IZGUBIO ONAJ „REVIZIONIZAM“ ISTAKNUT U NASLOVU TOG SMRADA OD „BILTENA“? IMA LI GA U HRVATSKOJ ILI NEMA? (pitanje opet za Pupija i škvadru).

Je li revizionizam kad se Pupija i njegove goste iz Srbije koji u Jasenovcu svake godine drže politikantske huškačke mitinge i otuda pljuju hrvatskom narodu u lice, podsjeti da broj žrtava nije i ne može biti 700 tisuća i da je to prljava i smišljena krivotvorina, jer od 1945. godine do danas tamo je iskopano brojkom i slovima: 725 (sedam stotina dvadeset i pet) kostura?

Je li revizionizam kad se otkrije preko 1000 (tisuću) IMENA LAŽNIH ŽRTAVA NA SLUŽBENOM POPISU JUSP JASENOVAC ? Ovaj narod trpi komunističke i velikosrpske laži i optužbe o genocidnosti već 70 godina, I TKO MU DANAS MOŽE ZAČEPITI USTA I ZABRANITI DA KAŽE ISTINU?

Je li revizionizam, kad se Pupiju i škvadri koja svake godine organizira četničke derneke u Srbu, otvoreno kaže i podastru nepobitni dokazi kako je tamo prije bilo kakvih ustaških pokolja izvršen masovni zločin nad Hvatima i da nije bio posrijedi nikakav „antifašistički“ ustanak?

Je li revizionizam kad kažemo istinu: DA SU HRVATSKU 90-ih GODINA SKUPA NAPADALE KOKARDA I PETOKRAKA I DA SU U ŠKABRNJU, VUKOVAR,BOROVO NASELJE I STOTINE DRUGIH MJESTA ULAZILI SKUPA ČETNICI I ONI KOJI SU NOSILI OZNAKE „JNA“?

Je li revizionizam, kad se otkrije Huda jama u kojoj su žrtve „antifašista“  ŽIVE ZAZIDANE I OSTAVLJENE DA U STRAŠNIM MUKAMA I AGONIJI DANIMA UMIRU?

Jesu li zahtjevi za osudu totalitarnih režima revizionizam?

Je li sve to revizionizam ili težnja da se konačno otkrije prava istina?

Kakvo je, uostalom, moralno pravo onih koji siju mržnju, prozivati druge?

No, kad već Pupi i društvo traže vraga, lažu i izmišljaju, možda je red da mi podsjetimo na neke stvarne događaje koje bi svakako trebalo sistematizirati, upotpuniti i ukoričiti u neki hrvatski Memorandum, tek toliko da se zna i ne zaboravi.

Dakle, evo samo nekoliko primjera, iz stotina sličnih s kojima se mi u Hrvatskoj godinama suočavamo zahvaljujući „ugroženoj“ (srpskoj) manjini i njezinoj „avangardi“: SNV-u i SDSS-u.

1.U vrijeme proslave pravoslavnog Božića, 06./07.01.2013. godine, na području Borova Sela uslijedila je provokacija u kojoj je sudjelovalo oko 500 građana srpske nacionalnosti s preko 150 vozila. Uz uključene sirene, s podignuta tri prsta, nacionalističke uzvike, srpske pjesme i četnička znakovlja, kolona vozila kretala se naseljem i okolnim cestama. Mnogi od izgrednika bili su u vidno alkoholiziranom stanju, s bocama pića i srpskim zastavama u rukama. Prije nego su zaustavljeni od Hrvatske policije, dvojica iz skupine su se međusobno fizički sukobili.

2.Početkom veljače 2013. godine, u Gvozdu (mjesto u Sisačko-moslavačkoj županiji naseljeno većinskim hrvatskim stanovništvom, kojemu su u listopadu 2012. godine srpski vijećnici promijenili ime u Vrginmost ), upriličen je „skup veterana“ tzv. Vojske Republike Srpske Krajine.
Njih 12 i jedna „dama“, obučeni u ratne – uniforme, sa šubarama, šajkačama i beretkama na kojima su bile četničke „kokarde“, položilo je vijenac na spomenik četniku Kosti Vojinoviću (koji je s jednim od najpoznatijih četničkih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata, Kostom Pećancem navodno pokrenuo „Toplički ustanak“ u Srbiji 1917. godine – a što je tobože bio formalni razlog za ovo okupljanje – kakve veze to ima s tradicijom i poviješću Srba u Hrvatskoj?!). Skupina se tom prigodom ispred spomenika četniku Vojinoviću i slikala – s crnom četničkom zastavom, istom onakvom s kakvom su ušli u Vukovar 18. studenoga 1991.

Ovo okupljanja pripadnika bivše agresorske paravojske (koje ne bi tolerirala ni jedna pravna i uređena država) nije slučajno upriličeno u jeku kampanje koja se u Hrvatskoj vodila (prije svega od strane državnih vlasti, političkih predstavnika srpske manjine i sklonih im medija), vezano za postavljanje ćiriličnih ploča na zgrade javnih i državnih institucija u Vukovaru. Takve provokacije imale su prije svega za cilj dolijevanje ulja na vatru i izazivanje reakcije „druge strane“, ne bi li se dokazala teza o ponovnoj „ugroženosti“  Srba u Republici Hrvatskoj.

3. U četvrtak, 15. kolovoza 2013. godine, u športskoj dvorani u Borovu Naselju (mjesto u neposrednoj blizini Vukovara), u okviru Europskog prvenstva u košarci za juniorke, publika je već prije utakmice (susret Srbija – Grčka), uzvikivala: „Nož, žica, Srebrenica“, „Ovo je sveta zemlja Srbija“, „Vukovar je Srbija“ i sl., a razvijen je i veliki transparent na kojemu je ćiriličnim slovima bilo ispisano: „ ВУКОВАР “. Prema izjavama očevidaca, na osiguranju je bio jedan jedini (!?) hrvatski policajac, kojega su mladi srpski navijači pljuvali, a u jednom trenutku su mu čak i skinuli kapu i gazili je – i sve je prošlo bez ikakvih sankcija za izgrednike! Nitko nije priveden, niti je protiv ijednoga sudionika ovih događaja podnesena prekršajna prijava, a vodeći mediji u Hrvatskoj (uključujući i državnu televiziju) događaj su jednostavno prešutjeli!

Nakon utakmice, stotinjak navijača nastavilo je s provokacijama po Borovu Naselju, s istaknutim četničkim obilježjima. Hrvatski mediji izvijestili su o događaju tek nakon što su brojni građani iz tog kraja protestirali protiv ovog vala šovinizma koji se širi među mladima srpske nacionalnosti, što traje već dugi niz godina.

4. U večernjim satima, dana 2. studenoga 2013. godine, u Vojniću (županija Karlovačka) dogodio se zločin dvostrukog ubojstva. Mladić srpske nacionalnosti, Boško Šapić (21) nožem je ubio dvojicu mladića hrvatske nacionalnosti – Alvina Horvatića (23) i Dejana Vučkovića (20). Žrtve su iskrvarile i preminule na mjestu, a ubojica je odmah uhićen. Događaju je prethodila prijetnja ubojice koje je izrekao pred više osoba u kafiću „Did“.

Prema izjavama očevidaca, sve se odigralo ispred noćnog kluba „Heart“. Šapić je najprije nožem krenuo na Horvatića. U tome ga je pokušao spriječiti Vučković, kojemu je ovaj prerezao vrat. Teško ranjeni Vučković uputio se prema stepenicama kafića ispred kojega se sve događalo, držeći se za vrat iz kojega je šikljala krv, i tražeći od prisutnih (koji su u međuvremenu izašli i promatrali događaj), da pozovu hitnu pomoć. Za to vrijeme, ubojica je zadao pet ubodnih rana Horvatiću. Jedan ubod prošao je izravno kroz srce, a rana na leđima svjedočila je o tomu da je žrtva bila probodena i nakon pokušaja bijega. Obje žrtve su ubrzo iskrvarile.

Zanimljiva je izjava glasnogovornice PU Karlovačke, koja je neposredno poslije dvostrukog ubojstva (dakle, prije bilo kakvih istražnih radnji) u službenom priopćenju medijima isključila svaku mogućnost da se radi o sukobu čija bi pozadina mogla biti međunacionalna netrpeljivost. Kako je to mogla već tada znati, ostaje tajnom.

Okrutno dvostruko ubojstvo uznemirilo je cijeli kraj, i uskoro su na vidjelo izašli grozni detalji koji svjedoče o hladnokrvnosti koju je pokazao ubojica prilikom izvršenja. Povod za sukob je navodno bila svađa oko djevojke.

Ostave li se po strani motivi, mora se ipak zamijetiti kako je uskoro za golemu većinu medija u Hrvatskoj najveći problem u cijeloj priči bilo „kršenje prava“ pritvorenog Boška Šapića – počevši od toga da su ga policajci na ispitivanje „priveli bosonogog, bez cipela“(što su nadležne službene osobe pravdale izuzećem obuće radi očevida i nemogućnošću trenutačnog pronalaska odgovarajuće), do brige za njegovo „teško psihičko stanje“, nakon što je (prema riječima odvjetnika-branitelja) „shvatio što je učinio“. Uglavnom, žrtve i članove njihove obitelji više gotovo nitko nije spominjao, niti se javno postavljalo ono najvažnije pitanje:

Što je to što može nagnati mladića od 21 godinu na tako hladnokrvan, bešćutan i okrutan zločin? Gdje je ta osoba i s kime odrasla i kako je odgajana?

„Teško socijalno stanje“ – u kojemu su mnogi mediji tražili uzrok ovog teškog ekscesa ne može biti razložan argument, jer da je tomu tako, u krajevima u kojima kroz dulji niz godina vlada neimaština i nezaposlenost, svakodnevno bi se događali sukobi sa sličnim krvavim ishodima.

Opravdanje ubojice, kako „nije imao namjeru ubiti nikoga“ te večeri, opet, traži odgovor na pitanje: Ako je tako, zašto je sa sobom nosio nož, i tako ga lako potegao na nenaoružane mladiće?

Može li se zamisliti što bi bilo da je (nedaj Bože) neki Hrvat počinio takvo surovo zlodjelo nad Srbima i kako bi Pupovac i ekipa reagirali? Može li se zamisliti?

Ne govori li nam slučaj Dragana Paravinje, Srbina kojemu je nekoliko puta suđeno zbog silovanja i okrutnog ubojstva 17-godišnje Hrvatice Antonije Bilić (2011. godine) o neshvatljivoj drskosti i bezobrazluku zločinca, koji javno psuje i vrijeđa, uz tvrdnje da ima posla s ustašama koji s njime rade „ono što su radili sa Srbima u Jasenovcu“? Do koje mjere seže ta drskost i pokvarenost i otkuda tolika mržnja prema Hrvatskoj ? To je po svemu sudeći pitanje za stručnjake koji se bave socijalnom psihologijom i proučavanjem društvenih fenomena.

5. Prema izvješćima hrvatskih medija, dana 16. ožujka 2013. godine, u popodnevnim satima, u blizini Kistanja (mjesto u okolici Benkovca), fizički je napadnuta skupina srpskih bogoslova iz manastira Krka, pri čemu su neki od njih „zadobili i teške ozljede“. Napad je, naime (kako je to prezentirano hrvatskoj javnosti), „izvršen bejzbol palicama, željeznim šipkama, granama i kamenjem“, i odmah je okarakteriziran kao „djelo počinjeno iz razloga nacionalne i vjerske netrpeljivosti“.

Događaj je zauzeo ključno mjesto u udarnim terminima državne Radio-televizije (HRT) i završio na naslovnicama najutjecajnijih dnevnih listova (Jutarnji list, Večernji list), uz jednodušnu osudu javnosti i državnih institucija.

Incident je osuđen i u krugu lokalne zajednice u Kistanju, od samih građana (Hrvata) i tijela lokalne uprave, pa i od tamošnjih vijećnika, uz zahtjeve da se utvrdi puna istina i poduzmu zakonom propisane mjere.

Već sutradan (17.03.), svojim priopćenjem se oglasila i SPC (Eparhija dalmatinska):

“U nedjelju u popodnevnim satima u Kistanjama se desio nemili događaj u kojem su od strane mještana Kistanja – Janjevaca fizički napadnuti đaci Bogoslovije ‘Sveta Tri Jerarha’ u manastiru Krki. U svoje slobodno vrijeme đaci bogoslovije su se uputili prema selu Kistanju, a iz suprotnog smjera je naišlo auto koje je išlo pravo na njih. Đaci su se uspjeli izmaknuti, a iz auta su se čuli povici uvredljivog sadržaja i prijetnje. 

Potom se spomenuto auto udaljilo u pravcu manastira Krke, da bi se zatim poslije desetak minuta vratilo iz pravca manastira i prepriječilo put prema Kistanjama.

Potom su iz auta izašla četiri mladića starosti oko petnaest godina. Opet prijeteći i uvredljivo uzvikujući da naši đaci ne mogu i da neće doći danas do Kistanja. Prijetili su bogoslovima da će pozvati svoje starije drugove. Tako je i bilo. Iz pravca naselja Janjevo došli su momci starosti oko dvadeset i pet godina s bejzbol palicama i metalnim šipkama, te su fizički nasrnuli na đake naše bogoslovije.

Bogoslovi su pokušavali mirnim razgovorom izbjeći sukob, međutim jedan od napadača je bejzbol palicom udario učenika bogoslovije M.S. po licu i nanio mu teže tjelesne povrede, zbog čega je hospitaliziran u hitnoj pomoći u Šibeniku.

Nakon toga, izbila je opća tuča u kojoj je osam đaka bogoslovije zadobilo lakše tjelesne povrede.“

U nastavku priopćenja, navodi se kako „Uprava bogoslovije u Krki najoštrije osuđuje ovaj nemili događaj, jer on nije ničim izazvan“. U istomu se također kaže da je „Ovim brutalnim napadom na krčke bogoslove trenutno narušena sigurnost i normalan rad bogoslovije“, te da „motiv za ovakav incident može biti i jeste jedino i isključivo vjerska i nacionalna mržnja“.

Od strane Eparhije dalmatinske izražava se nada „da će nadležne državne institucije Republike Hrvatske počinitelje ovoga nemilog zlodjela privesti pravdi i adekvatno kazniti.“

„Ovaj martovski pogrom krčkih bogoslova doživljavamo kao veliki krst i stradanje, ali se kao pravoslavni hrišćani moramo moliti Bogu za počinioce ovoga zlog dela koji Hrvatsku ne vodi prema Evropi, nego prema najmračnijim periodima ljudske civilizacije“.

http://www.pressonline.rs/svet/balkan/266113/u-hrvatskoj-pretuceni-srpski-djaci.html

Dakle, sastavljačima priopćenja iz Eparhije dalmatinske nije trebalo niti 24 sata da utvrde sve „činjenice“ – s detaljnim opisom događaja, „utvrđenim“ motivima, dakako, uz pouku što bi morale poduzeti državne institucije.

Nije izostavljena niti uobičajena retorika u vidu prijetnje Hrvatskoj vezano za put prema Europi, i podsjećanje na „najmračnije periode ljudske civilizacije“ – na koje (valjda iz perspektive crkvenih otaca) nalikuje ovo što se događa, i sve to (kakvog li cinizma!), umotano u celofan „hrišćanske molitve za počinioce ovog dela“.

Ostaje tajna, kako su crkveni oci SPC mogli prikupiti sve podatke i utvrditi činjenice prije bilo kakve istrage državnih tijela.

Priopćenje Eparhije dalmatinske, završilo je u svim značajnijim medijima, ne samo Republike Hrvatske, nego i širom „regije“ s intencijom da se slučaj internacionalizira. Teme su se na isti način dohvatili i srbijanski mediji, s jednodušnom ocjenom kako priopćenje „dramatično upozorava“ na „izrazito težak položaj srpske zajednice u Hrvatskoj“, a stranice najčitanijih listova i tabloida donose krupne istaknute naslove: „Ustaški napadi na Srbe“ i sl.

Incident u Kistanju, tako se počeo tretirati kao prvorazredni medijski događaj, a cijela atmosfera i medijska slika koja je oko toga stvorena više je sličila izvanrednom (ratnom) stanju, nego slučaju remećenja javnog reda i mira ograničenog karaktera i bez težih posljedica. Djeca – napadači – koja su mahom prognanici iz Janjeva (na Kosovu) od kuda su početkom devedesetih s obiteljima morali napustiti svoje domove zbog srpskog ekstremizma i pritisaka, etiketiraju se kao „primitivci“ uz (u žargonu uvredljivo) nazivanje „janjevcima“, a taj rasistički pristup medija prolazi gotovo bez ikakve reakcije i u cijelosti se uklapa u stavove vladajuće elite u Hrvatskoj.

Za to vrijeme, bogoslovi „žrtve“, slikaju se sa svojim crkvenim velikodostojnicima u crkvenim hramovima ispred ikona svetaca. Među njima istaknuto mjesto zauzima mladić čiji je nos zavijen, na facebooku kruži slika ruke s umotanim prstom – kao ključni dokaz „pogroma krčkih bogoslova“ i sl.

Jedan od najuglednijih i najaktivnijih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj, dežurni etnobiznismen (kako ga je jednom prigodom nazvao i sam predsjednik Republike Hrvatske dr Ivo Josipović, inače nesklon sukobima s prvacima srpske zajednice), Milorad Pupovac, po običaju istupa vrlo otresito, oštro osuđuje ovaj vandalizam i unaprijed točno (kao i predstavnici Eparhije) zna što su motivi napada i kuda sve vodi. Odmah se upućuje na lice mjesta, u Kistanje i manastir Krku – kako bi „smirio situaciju“, mada je iz svih dosadašnjih slučajeva kad je činio išta slično, itekako vidljivo kakve je posljedice imalo takvo „smirivanje“.

Naravno, Miloradu Pupovcu su otvoreni svi mediji, i on nema problema s iznošenjem svojih stavova, pa se netom po povratku s puta, našao u studiju HRT-a, u vrlo gledanoj emisiji „Tema dana“, koja se u to vrijeme prikazivala neposredno prije središnjeg Dnevnika (u 19,10). Usplahiren i smrtno ozbiljan, dramatično je opisao napad na „krčke bogoslove“, upozoravajući na „rast desnog ekstremizma u Hrvatskoj“, uz opasku da se „takve stvari ne događaju u demokratskim i uljuđenim zemljama“, naročito napominjući kakve sve posljedice ovakvi događaji mogu imati u svjetlu skorog pristupa Republike Hrvatske Europskoj Uniji.

Svoga sugovornika koji se javio video-linkom iz studija u Zadru, vijećnika iz Kistanja, Roka Antića (inače pripadnika „janjevačke“ populacije koja je proteklih dana u velikom dijelu medija kolektivno stigmatizirana kao nasilnička) nastojao je omalovažiti, pa je zbunjeni Antić (inače nenaviknut na kamere i javne istupe) jedva stigao progovoriti koju riječ, dok je voditelj Danko Družijanić muku mučio kako bi obuzdao ogorčenog Pupovca. Mada je na samome početku vijećnik iz Kistanja najoštrije osudio nasilje i izrazio žaljenje zbog nemilog incidenta, drugog gosta to nije zaustavilo u očitoj namjeri dodatnog dramatiziranja stanja izazvanog ovim incidentom, a sve radi tobožnjeg „smirivanja situacije“ – kako je cinično u više navrata naglašavao.

Samozvani „zaštitnik“ srpskog naroda u Hrvatskoj, očitao je lekciju i glavnom ravnatelju policije Republike Hrvatske, Vladi Dominiću: „U jednoj civiliziranoj zemlji u kojoj se napadaju bogoslovi jedne vjerske škole se to smatra strašnim činom (…) Policajac ocjenjuje je li to strašno ili nije strašno. Njegovo je da utvrdi činjenice i da uradi ono što mu je posao!“. Pupovčev gnjev izazvala je Dominićeva izjava u kojoj je rekao: „To nije strašan incident! To je narušavanje javnog reda i mira, samo što je sudjelovalo više osoba. Što se tiče Kistanja, policija je unazad godinu dana puno intervenirala zbog narušavanja javnog reda i mira između Hrvata koji su došli iz Janjeva, jer se oni teško uklapaju u ovu sredinu… Maloljetnici su počinitelji, njih je sedmero privedeno u policijsku postaju Knin. Nad njima se danas obavlja istražni postupak.“

(http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/napad-na-ucenik-bogoslovije-komentirao-vijecnik-roko-antic—278893.html Internet portal Nove TV; naslov: „Bogoslove su tukli iz mržnje“)

Mada je glavni ravnatelj policije ustvari i sam svalio krivnju na „janjevce“ koji se „teško uklapaju u sredinu“ – ne komentirajući „uklapanje u sredinu“ napadnutih „krčkih bogoslova“ i njihovog igumana Aleksandra Bogojevića koji je već osuđivan zbog fizičkog napada i prijetnji smrću (novinaru Slobodne Dalmacije Željku Huljevu ) i čije je pro-četničko ponašanje dobro poznato – Pupovcu je zasmetala kvalifikacija „remećenje javnog reda i mira“ koje ovaj nije smatrao „strašnim incidentom“, i to je bilo sporno. Nadalje, Pupovac je „diskretno“ upozorio da se ovo mora smatrati „strašnim činom“ – inače Hrvatska nije civilizirana zemlja, a iznio je i vrlo zanimljivo viđenje aktualnog stanja u državi: „U Hrvatskoj već nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci narasta desničarenje.“

Opasku Antića, da je prije uključenja u studio čuo u slušalicama dio razgovora između voditelja i Pupovca, u kojemu je Pupovac rezolutno odbacivao mogućnost da uopće nastupi u emisiji sa sugovornikom koji nije njegova razina, ovaj je jednostavno prešutio. Cijelo vrijeme razgovora, trudio se i ne pogledati u smjeru monitora na kojemu se pojavio Antić, potvrđujući svoj ignorantski odnos prema sugovorniku. Pri kraju emisije, voditelju je rekao da mu je „jako žao što je uopće tu“.

Beogradski tabloid Blic objavio je tekst u kojemu nenadmašni Milorad Pupovac konstatira kako je „napad na učenike udar na ustavni poredak“. Srbijanski žuti tisak je ovu temu počeo „razvlačiti“ čim se pojavila, svojski dolijevajući ulje na vatru, kao što uvijek i čine.
I reakcija državnih dužnosnika Republike Hrvatske bila je promptna, i išla je u istom smjeru, kao po naputku Eparhije Dalmatinske i Milorada Pupovca, s još radikalnijom retorikom.

U svome prvom TV nastupu povodom „nemilog događaja u Kistanjama“, predsjednik Vlade Zoran Milanović za sve je optužio hrvatske „desničare“ i „crnokošuljaše“ koji u zemlji „šire mržnju i nesnošljivost“ i prozvao HDZ za organiziranje napada i ugrožavanje prava srpske manjine na tom području. Predsjednik dr Ivo Josipović u obraćanju javnosti, osudio je nasilje u Kistanju i zaključio kako to šteti ne samo odnosima između srpskog i hrvatskog naroda, nego ima i dalekosežnije posljedice, o čemu će tijela državne vlasti voditi računa, pa stoga slučaj treba temeljito ispitati i kazniti krivce – što je u tom trenutku bio jedan od rijetkih racionalnih i izbalansiranih pristupa.

U međuvremenu, novinari Slobodne Dalmacije pomnije su istražili okolnosti onoga što se dogodilo tog 16. ožujka u Kistanju. Na vidjelo je izašla činjenica, da su u napadu na srpske bogoslove sudjelovali maloljetnici, i to ne samo djeca članova HDZ-a, nego i ona čiji su roditelji dužnosnici lokalnog ogranka Milanovićeve stranke – SDP (sin predsjednika Odbora SDP-a za Kistanje, sin predsjednice Foruma žena SDP-a za Kistanje itd.). Također su po prvi put u javnost iznesene tvrdnje kako su i pojedini bogoslovi iz manastira Krka svojim ponašanjem posljednjih godina doprinosili stvaranju međunacionalnih tenzija na ovom području, jer je pretežiti dio njih iz tzv. Republike Srpske, i skloni su „srbovanju“ i provokacijama, uz angažman na društvenim mrežama (poglavito facebook-u) iz kojega je vidljivo kako slave četnički pokret, Dražu Mihailovića, popa Momčila Đujića, ali i zločince iz nedavnih ratova – Radovana Karadžića, Ratka Mladića , Vojislava Šešelja i druge (uz navedene citate iz pjesama kojima se slavi četnički pokret).

Tako je spomenut i primjer facebook stranice napadnutog bogoslova Momira Đukića (koji je u manastir Krka došao iz Banja Luke). U tekstovima članaka objavljenih na nekim portalima našle su se i preslike stranica facebook profila Momira Đukića, iz čega je vidljivo o kakvom se „bogoslovu“ radi. Između ostaloga, tu je neizbježna srpska zastava s grbom Nemanjića, link na kojemu svatko tko posjeti stranicu može pogledati spot i poslušati pjesmu „Na planini na Jelici sastali se svi četnici“, „bogoslov“ Đukić „lajkao“ je redovito sve pozitivno što su njegovi istomišljenici objavljivali o Karadžiću, Mladiću, Draži Mihailoviću, a također i veliku akciju oko prikupljanju „lajkova“ za ponovnu uspostavu „Srpske Krajine“ u Republici Hrvatskoj (pod sloganom. „Krajina moja, zemlja heroja“. Tako je propagandna poruka o ponovnoj uspostavi „Republike Srpske Krajine“, primjerice, prikupila preko 50.000 „lajkova“, a postavljena je i na stranice njegovih facebook prijatelja i istomišljenika. Nakon što je sve izašlo u javnost, 19. ožujka u večernjim satima, izbrisani su facebook profili Momira Đukića i ostalih iz kruga njegovih suradnika.

Budući da su se u cijeloj priči pojavili novi momenti, premijer Zoran Milanović je donekle promijenio retoriku, pa je 18. ožujka održao izvanrednu tiskovnu konferenciju o događaju u Kistanjama, na kojoj je, među ostalim, izjavio da neće dozvoliti širenje mržnje i straha, da se u Hrvatskoj događaju „ozbiljne stvari”, te da su incident uzrokovali „maloljetnici“ zadojeni patološkom i poganom mržnjom koja je rezultat kućnog odgoja. Ovdje, dakle, već imamo ozbiljno odstupanje u odnosu na njegove ranije izjave, ali i u odnosu na navode koji su sadržani u priopćenju Eparhije, jer Milanović jasno ističe kako je riječ o maloljetnicima – a ne osobama „starosti oko 25 godina“, kako piše u spomenutom službenom priopćenju Eparhije dalmatinske, i „solomonski“ zaključuje kako su „djeca napala djecu“ – što uvelike razlikuje od ranijih, mnogo radikalnijih ocjena koje je izrekao.

Dana 20. ožujka, lijevo-liberalnoj koaliciji sklon, zagrebački Jutarnji list (u tekstu novinara Marija Pušića, pod naslovom: „Na Facebooku žale za Krajinom i veličaju ratne zločince“), na svojim stranicama objavljuje preslike spornih facebook profila krčkih bogoslova i njihovih prijatelja, pa je javnost u prigodi uvjeriti se o čemu se radi. Na upit novinara vezano za ove djelatnosti krčkih „bogoslova“, episkop dalmatinski Fotije, kratko je odgovorio: „Da sam imao uvid u njihovo pisanje, ja bih ih savjetovao. Mi bismo trebali pisati o vjeri i učenju Crkve, To je naš svijet“.

(http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/otkrivamo-tko-su-napadnuti-bogoslovi-iz-manastira-krka-na-facebooku-zale-za-krajinom-i-velicaju-ratne-zlocince/1204346/; objavljeno 20.03.2013.)

U javnosti nije zabilježena nikakva reakcija ni Pupovca ni hrvatskih državnih prvaka, vezano za lik i djelo „krčkih bogoslova“ u svjetlu novih činjenica. Čak su se i „žrtve“ primirile i nisu davale nikakve izjave.

Jedan ozlijeđen palac na ruci „krčkog bogoslova“ i šest prekršajno kažnjenih maloljetnika – Hrvata – kojima je izrečena vremenska zabrana približavanja manastiru Krka (dok su trojica od njih kažnjena pojačanim nadzorom uz privremeni dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, uz obvezu isprike bogoslovima), bila je bilanca ovoga „strašnog terora“ kojega su Pupovac, srpski popovi i mediji napuhali do neviđenih razmjera – i sve to kako bi „smirili“ stanje.

Među brojim pitanjima, bez odgovora je ostalo i ono koje se odnosi na sam „pogrom“, koji je – kako je očito – prošao bez ikakvih težih posljedica, iako su „bogoslovi brutalno tučeni bejzbol palicama, granama, željeznim šipkama, daskama, kamenjem” . JEDAN SLOMLJENI PRST – dokaz je kako je sve skupa bila najobičnija propagandna laž.

Uz sve spomenuto (kako je objavila Slobodna Dalmacija, a nešto kasnije i drugi listovi u Hrvatskoj), na vidjelo su izašli i brojni drugi, javnosti uglavnom nepoznati detalji. Za srpske vjerske blagdane, na pravoslavnoj crkvi u Kistanjama obvezno je isticana srpska zastava, bogoslovi su javno nosili majice s ćiriličnim natpisima „Kosovo je Srbija“, a u manastiru Krka ne rijetko organizirane su noćne „fešte“ na kojima se „srbovalo“ u slavu četničkog pokreta. U tom smislu posebno je naglašeno djelovanje igumana, Aleksandra Bogojevića, koji je već godinu prije (u ožujku 2012. godine) od hrvatskoga suda osuđen na 6 mjeseci uvjetno – uz rok kušnje od godinu dana – zbog prijetnji smrću novinaru Slobodne Dalmacije, Željku Huljevu (zato što je snimio neke od fotografija u manastiru Krka na kojima se u četničkim odorama pojavljuju iguman i njegovi prijatelji, noseći na glavama šajkače i „kokarde“ Četničke dinarske divizije). Je li sve to skupa moglo (možda) iritirati one stanovnike Kistanja koji su svoje kuće napustili pod prisilom, zbog srpskog ekstremizma tijekom devedesetih, nakon učestalog terora koji je nad njima provođen od strane četnika Šešelje i srpskih državnih vlasti – ili je u pitanju samo uobičajeno hrvatsko „desničarenje“, kako to tvrde Milanović, Pupovac i njima slični?

Inače, Milorad Pupovac bi hrvatskoj javnosti morao mnogo toga objasniti, jer cjelokupno njegovo djelovanje u posljednjih 25 godina ide u smjeru narušavanja odnosa između srpske manjine i hrvatskog naroda.

U prilog tomu, evo samo dva izdvojena događaja.

1.U lipnju 1992. godine, nakon što je protiv njega podnesena kaznena prijava za „širenje lažnih vijesti i uznemiravanje javnosti“, Milorad Pupovac se na Okružnom sudu u Zagrebu branio šutnjom.

Naime, trebao je objasniti zašto je proteklih mjeseci u javnost opetovano iznosio neprovjerene i netočne tvrdnje o „jedanaest hiljada pokrštene srpske dece u Hrvatskoj“, koja se uklapala u laži o „logorima za Srbe koje su hrvatske vlasti uspostavile kod Suhopolja, u Sisku i na nekim drugim lokacijama“, što ih je očito po zadatku svoga stranačkog vodstva objavljivao Dragan Hinić, dužnosnik tadašnje Srpske narodne stranke. Zahvaljujući benevolentnom odnosu pravosuđa prema prekršitelju, predmet je prepušten zastari, i Pupovac nikada nije odgovarao za zlonamjerno i smišljeno širenje laži i propagandu koju je na podmukao način vodio protiv države u kojoj udobno i lagodno živi.

Što se lažnih podataka koje je mjesecima iznosio tiče, Pupovac je kasnije cinično tvrdio kako ih je „dobio od Svetozara Livade“, i da je jedina njegova greška što ih nije provjerio..

Nakon što se zbog ovog prljavog propagandnog rata u Hrvatskoj podigla prašina (a kardinal Franjo Kuharić i urednik Glasa koncila don Živko Kustić javno zatražili da se navodi dokažu), oglasili su se i neki od viđenijih hrvatskih intelektualaca. Uskoro su izaslanici međunarodne zajednice s predstavnicima hrvatskih vlasti obišli sve „sporne“ lokacije, pa je na samome terenu utvrđeno kako je riječ o lažima: nije pronađen ni jedan logor, ni jedno „pokršteno“ dijete, ni traga o bilo kakvom teroru nad srpskim građanima. Nitko od srpskih propagandista – uključujući Pupovca, Hinića, Livadu, Kneževića i druge, nije odgovarao za teške klevete i laži koje su iznesene na račun hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske.

Teze iz njegovih i Hinićevih izjava, u proljeće 1995. godine, završile su u pamfletu koji je razaslan diljem svijeta – posredstvom Veljka Kneževića, bivšeg direktora TV Zagreb – u obliku „Memoranduma o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj“. U vrijeme kad je trećina Republike Hrvatske okupirana, stotine tisuća njezinih građana protjerano iz domova, a tisuće ih ubijeno i otjerano u srpske logore, uz ogromna razaranja čitavih sela i počinjene masovne zločine od strane srpskih snaga, u ovom prizemnom propagandnom pamfletu iznosi se gomila laži i optužuje Hrvatsku da se ponaša kao „sljedbenica HDH“.

Pišući o srpskom Memorandumu 2 iz 2013. godine, prof. Zdravko Tomac dotiče se i ovog pamfleta: „Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’“

 http://www.matica.hr/vijenac/523/1991.%20%E2%80%93%20godina%20koja%20se%20(ne)%20vra%C4%87a%3F/)

Sličnu kampanju najpoznatiji etnobiznismen među Srbima u Hrvatskoj, Milorad Pupovac nastavio je i nakon rata, u potpunosti zanemarujući činjenicu da su srpski teroristi tijekom punih pet godina (od početka kninske „balvan revolucije“ kolovoza 1990., do vojno-redarstvene akcije „Oluja“ kolovoza 1995. godine), usprkos međunarodnom pravu, nasilno nastojali uspostaviti svoju paradržavu na prostoru međunarodno priznate Republike Hrvatske. Srbi iz Hrvatske masovno su sudjelovali u agresiji na vlastitu državu (poglavito u krajevima koje su okupirali), izvršili su etničko čišćenje ne-srpkog stanovništva (protjeravši iz domova preko pola milijuna ljudi – najvećim dijelom Hrvata), ubili 16.000 branitelja i civila (uz višestruko veći broj ranjenih), počinili brojna zvjerstva, mučenja i silovanja (što su provodili planski i smišljeno kao jednu od metoda etničkog čišćenja), razorili brojna sela i gradove, rušili crkve, bolnice, škole, spomenike kulture, skrnavili groblja..

Zanemarujući sve to, Pupovac i njegovi istomišljenici, od početka i uporno optuživali su Hrvate za „etničko čišćenje i progon stotina hiljada Srba iz Krajine“ (za njih je nepostojeća teroristička tvorevina još uvijek „pravni subjekt“ – „Krajina!“), za rušenje „desetaka hiljada srpskih kuća“, itd., itd., a osloboditeljsku akciju „Oluja“ i danas nazivaju „najvećim etničkim čišćenjem Srba poslije Drugoga svjetskog rata“, dok oslobađanje okupiranih područja Hrvatske smatraju „udruženim zločinačkim poduhvatom“.

Kako danas, u novim uvjetima izgleda ovo vođenje specijalnog propagandnog rata protiv Republike Hrvatske – u režiji Pupovca – zorno pokazuje sljedeći primjer.

2. 15.studenoga 2013. godine, u vrijeme održavanja redovite sjednice Sabora Republike Hrvatske, zastupnik SDSS-a, Milorad Pupovac, zatražio je u ime Kluba nacionalnih manjina stanku radi „konzultacija u okviru Kluba“.
Bio je to tek početak igrokaza.

Budući da je sjednica Parlamenta prenošena izravno posredstvom državne televizije, zahtjev za stanku trebao je samo pojačati „dramatiku“ koja je uslijedila.

Izašavši za govornicu, obavijestio je nazočne u sabornici ( i TV gledatelje diljem Hrvatske), da ga je „zastupnik bošnjačke nacionalne manjine Nedžad Hodžić izvijestio kako je primio anonimno pismo u kojem ga autor vrijeđa po nacionalnoj osnovi“, nakon čega je iz džepa izvadio papir i počeo čitati!?

„Pismo“ koje je Pupovac pročitao, bilo je prepuno psovki i vulgarnih uvreda na račun zastupnika Hodžića i bošnjačkog naroda. Među ostalim, navodni „anonimni autor“ pita ga: „Kako se usuđuješ, đubre jedno muslimansko, izgovoriti sveto ime Vukovar?“, preporučuje mu se „kupnja karte u jednom smjeru“ itd.

Na kraju svoga performansa, Pupovac je na sebi svojstven, teatralan način poručio:

„Budući da se u našoj politici i javnosti smatra da je ovo normalno i da smo naviknuti na ovu vrstu fašističkih poruka, pred danom gdje smo se svi dužni sjećati, a ne voditi političke obračune, bila mi je dužnost da ovo pročitam…., podsjećajući da su to „fašističke poruke koje mogu završiti zlom kao što jesu i ’91.“

Može li se zamisliti veća perfidija od ove?

Pupovac „proširuje“ krug „saveznika“ u „borbi protiv hrvatskog fašizma“ – na koji u svakoj prilici upozorava već više od 20 godina, i to tako da u svoj tabor uvlači bošnjačkog zastupnika (čime javnosti poručuje: nisu samo Srbi ugroženi u republici Hrvatskoj, nego i Bošnjaci – muslimani!), jer, fašizam je (po Pupovcu) nešto na što su hrvatski građani već naviknuti, nešto što se gotovo odomaćilo u Republici Hrvatskoj, i postalo normalan i uobičajeni model ponašanja!?

Pri tomu ne propušta naglasiti da danas prijeti „isto zlo kao i ’91.“ – odnosno, krivnju za rat pripisuje istom „hrvatskom fašizmu“?! Uradak je intoniran tako, da je vidljiva namjera da se za sve optuže oni koji u Vukovaru protestiraju protiv nasilnog postavljanja dvopismenih ploča, odnosno, braniteljsko-stradalnička populacija, i to samo 3 dana prije obilježavanja njihove patnje, dana kada su u razoreni grad ušle mješovite vojno-četničke postrojbe, ODNOSNO, SUNARODNJACI ISTOG TOG MILORADA PUPOVCA!

I sve skupa se, naravno, potpuno uklapa u medijsku kampanju koja se već mjesecima vodi protiv žrtava Vukovara. Njih se nemilice blati i ponižava.
Tako nas prisni prijatelj okupacijskog gradonačelnika Vukovara (koji je na prvu obljetnicu krvavog stradanja grada pisao u Vukovarskim novinama kako je prije godinu dana palo „poslednje ustaško uporište – Vukovarska bolnica“) Vojislava Stanimirovića podsjeća na to tko je krivac za rat, i tko širi mržnju i fašizam u Hrvatskoj, i to preko ANONIMNOG PISMA koje ni u jednome parlamentu u svijetu ne bi moglo biti pročitano.

Koristiti govornicu državnog parlamenta za takvo očito širenje govora mržnje, i tako podle i podmukle napade na žrtve Vukovara koje ponovno poslije više od 20 godina doživljavaju traumatizaciju od Pupovca i njemu sličnih – nešto je što je doista nezamislivo u bilo kojoj drugoj zemlji osim Hrvatske.
Raspravi o ovoj temi pridružio se i predstavnik talijanske nacionalne manjine, zastupnik Furio Radin, uz „mudru“ opasku kako „situacija u Vukovaru eskalira“. Nije trebao ni napominjati tko je za to kriv, jer sve je već izrekao Pupovac. Na žrtve agresije u Vukovaru, na roditelje koji još traže kosti svoje djece, na one čiji su roditelji, braća, sestre, djeca pobijeni u agresiji, na invalide i bivše logoraše srpskih logora, trebalo je valjda poslati Ostojićevu policiju da ih premlati – pa bi Pupovac i Radin bili zadovoljno.

Dakako, nitko se nije usudio niti postaviti pitanje: Od kada je to u Saboru uvedena praksa čitanja anonimnih poruka? Pupovčev perfidni performans popraćen je pažljivo i s razumijevanjem, a potpredsjednica Dragica Zgrebec pozvala je na „toleranciju i međusobno uvažavanje“ budući da uskoro slijedi obilježavanje obljetnice stradanja Vukovara.

3. Pupi se istaknuo u više navrata u obilježavanju Hrvatske kao fašističke zemlje.

Primjerice, nakon nesmotrene i glupe izjave Ruže Tomašić (na stranačkom skupu povodom 23 obljetnice utemeljenja HDZ-a u Slatini): „Ja mislim da je ovo Hrvatska, a svi drugi su gosti u ovoj državi. Ako je ne vole neka je napuste, ali neka je bar poštivaju“, Pupi je došao u Sabor sa žutom trakom oko rukava na kojoj je pisalo: „GOST“. Asocijacija na njemački nacizam i obilježavanje Židova bila je očita i on je s tom trakom na rukavu održao emotivni „srceparajući“ govor, koji je uz paćeničku facu (s kojom inače nastupa popu glumca u kazalištu, kad god je potrebno), ostavio dubok dojam ba istomišljenike i „ugroženu“ subraću. Naravno, nesretna, nepromišljena i brzopleta Ruža Tomašić htjela je samo reći da bi oni koji ovu državu ne podnose i ne vole i rade protiv nje, trebali za sebe potražiti neku drugu, ali, eto, Pupi je tu njezinu nesmotrenost iskoristio za svoj nastup u Saboru kojim je po tko zna koji put javnosti poručio kako je Hrvatska zemlja u kojoj caruju nacizam i fašizam.

Selotejp koji je donio u Sabor kako bi protestirao protiv premale kazne dosuđene Branimiru Glavašu za ratni zločin u Osijeku (jer su Srbima koji su tamo ubijeni navodno, prije toga selotejpom ljepili usta), samo je bio još jedan u nizu igrokaza najvećeg smutljivca i pokvarenjaka na hrvatskoj političkoj sceni, Milorada Pupovca.

„Drugovi, ne gasi se vatra benzinom“ – rekao bi pokojni Bogdan Bogdanović.

Usput rečeno, Pupovac još nije objasnio hrvatskoj javnosti gdje su kosti dr Ivana Šretera, kojega je obećao pronaći još u jesen 1991. godine, o čemu piše Slavko Degoricija u svojoj knjizi Nije bilo uzalud. Šretera su domaći četnici bei ikakvoga povoda i razloga oteli u kolovozu 1991. godine iz Pakraca (u kojem je živio) i odveli na nepoznato mjesto. Degoricija tvrdi da je iste jeseni Pupovac razgovarao s njim i tražio da se puste dvojica liječnika Srba (koje je naša policija uhitila jer su krali lijekove i sanitetski materijal i dostavljali četnicima na okupirano područje), te da je obećao za protuuslugu pronaći dr Šretera i tražiti da ga oslobode. Naša je strana pustila njegove Srbe, a on se nikad nije niti javio da objasni zašto nije ispoštivao dogovor. Dr Šretera nema ni danas, niti se zna gdje su mu kosti.

Za Milorada Pupovca i njemu slične, „udar na ustavni poredak Republike Hrvatske“ ne predstavljaju stalni i brojni incidenti koje srpski ekstremisti iz godine u godinu ponavljaju (u gotovo svim područjima koja su razorili i u kojima su tijekom četverogodišnje okupacije počinili najteže zločine u Europi nakon Drugoga svjetskog rata), slaveći četništvo i ponižavajući žrtve, niti klevetanje hrvatske države i optužbe za „fašizam“ (koje se aktiviraju čim netko pokuša ukazati na ove pojave), ali kada se maloljetni Hrvati sukobe s bogoslovima, onda se to odmah kvalificira kao „pogrom“ nad Srbima, „ekstremizam“, „nacionalna mržnja“, i odjednom počinje „briga“ za hrvatsku državu, njezin pravni poredak i ugled.

Treba li podsjećati bilo koga na stalno skrnavljenje spomenika zločinački i podmuklo pobijenim redarstvenicima u Borovu Selu (dok se par stotina metara dalje uzdiže netaknut mauzolej njihovom ubojici i koljaču Vukašinu Šoškoćaninu, a na spomeniku piše kako se „u srpsku zemlju pobodene srpske zastave ponosno vijore“), na skrnavljenje spomen-ploče hrvatskom branitelju i vukovarskom junaku Velimiru Đereku Sokolu, na to da je branitelj Darko Pajčić smrtno ozlijeđen od policajca Saše Sabadoša (i kasnije još izrugan od ministra policije Rajka Ostojića) zbog ćirilične ploče…?
Je li govor mržnje kad se otkrije snimka na kojoj današnji mitropolit SPC (zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije) Porfirije pjeva u slavu koljača Momčila Đujića, ili je širenje mržnje veličati zločinca?

I mogli bismo nabrajati u nedogled.

Njihovi prljavi propagandni pamfleti, poput ovoga „Biltena“, što se nas iz Uredništva Hrvatskog neba tiče, trebaju završiti tamo gdje im je mjesto: U WC školjci…poslije čega se nikako ne bi smjelo zaboraviti povući vodu…bar 2-3 puta…

Ako će nam Pupi i škvadra određivati mjeru demokracije i ljudskih prava, dobro biti neće – ali, to je njihov izbor, a ne naš.

 Hrvatsko nebo /Uredništvo