Ilija Vincetić : Uz međunarodni Dan Žena!

Lijepi vam pozdrav poštovane moje prijateljice. Upućujem vam najljepše želje koje jedno ljudsko biće može uputiti drugom!!

Ne, neću vam čestitati zloporabom “izlizani” i u prošlom sustavu obezvrijeđeni Dan.

Iako je u prošlom sustavu došlo do najružnije kontaminacije ideologijom i prizemnom politikom, nakon demokratskih promjena „Dan žena“ je (neopravdano) gotovo prognan i smatra se anakronizmom.

Dan koji je trebao biti simbolom kraja sramotnoj eri nesudjelovanja žena u javnom životu i politici, ali i simbolom početka novog vijeka, u kojemu će SVI LJUDI biti JEDNAKI, postao je, na žalost, samo još jednim od povoda za nedopustivo duboku segregaciju žena i muškaraca.

Neprirodnoj podjeli među jednakovrijednim ljudskim bićima, LJUDIMA, koja (u nekim glavama) nije od jučer, ali se danas prenaglašava i produbljuje.

Iskreno se nadam, da ste SVE, bez izuzetka, u osobnom kontaktu ili u prijepisci, u kontaktima na facebooku shvatile da se prema svim ljudima odnosim s dužnim poštovanjem, dok je u komunikaciji sa ženama taj diskurs obojen blagim tonovima „pozitivne diskriminacije“ koja (nadam se) ne prelazi granicu koja dijeli iskreno poštivanje od površne „servilnosti i dodvorništva“!!

Poštovane moje prijateljice!

Umjesto poziva na slavlje, majki, supruga, sestara, kćeri, prijateljica, suradnica, (u poslovnim odnosima) nadređenih i podređenih žena, poziva na jednakost u pravima i mogućnostima, istinskog poštivanja osobe i djela, uz ovaj dan, posebno danas i večeras prosvjedni skupovi „aktivistica“, „ženskih mreža“ i nekih drugih skupina „civilnog društva“.

Što traže, zbog čega prosvjeduju, uglavnom se svodi na već dugo proklamirane parole, upakirane u grupu „ženskih“ i „manjinskih“ prava.Sve više, svojim zahtjevima, vrijednosnom sustavu, sudovima, političkom opredjeljenju, „ljevičarski“.

Neoliberalno!

Ako mi je dopušteno, malo šire bih aspektirao to pitanje, i podijelio to s vama kao svoj, sasvim osobni pogled.

Vjerujem da ste primijetile, poštovane moje prijateljice, da od “muško-ženskih” tema, u svakodnevnim odnosima,bježim kao “vrag od tamjana”!  Od kako je to područje uređeno “regulama” političke korektnosti”, a feministički aktivizam postao zanimanje, ne snalazim se najbolje unutar njega, pa ga zaobilazim. Inače ne razlikujem “muška” od “ženskih” prava.I dalje smatram da se imenica čovjek, jednako odnosi na muški, ženski i srednji rod.

Ali i na nerođeno biće, čiji je život, kao znanosti neobjašnjiv fenomen, postao, „oživotvorio se“ – začećem!!

I dalje mislim da ta imenica, ČOVJEK,  u množini glasi ljudi, a ne muškarci i žene (ili obratno), zbog političke (ne)korektnosti.I dalje sam protiv gender ideologije, uniseksizma, nerazlikovanja spolova.Naglašavanje nekakvih posebnih “prava žena” smatram nepotrebnim.Da ne uporabim teži izraz.Pravo čovjeka je jednako, nedjeljivo, pripada svim ljudima, neovisno o rasi, vjeri, spolu, bilo kojem identitetu.

Razlici.

Čovjek je jedno, jedinstveno biće, u svim svojim inačicama koje nas, istina, razlikuju, ali ne toliko da bi se (u tim razlikama) izgubio ČOVJEK. Zar nije glupo dokazivati nekom da su žena i muškarac jednakovrijedni kao ljudska bića ? Isto kao što je nepotrebno dokazivati da se žene i muškarci razlikuju.

S razlogom!!

Tko to ne razumije, ŠTO RAZUMIJE?!!

Kome je to potrebno, te razlike međusobno uspoređivati, pokušavati odrediti primat jednih u odnosu na druge? Zar nije primjerenije cijeniti svaku od tih razlika kao posebnost koja ima svoju vrijednost i svrhu?Koja ima svoj razlog, svrhu, bogatstvo. Koja nas,i žene i muškarce čini posebnima i  međuovisnima, istovremeno.

I mislim da će se većina ljudi, bar na deklarativnoj razini, složiti s time.

Zar nije degutantno u svakoj prigodi slušati isprazni govor političke korektnosti, koji je tek forma, sredstvo uz pomoć kojega se odvija segregacija među spolovima. Militantne feminističke aktivistice i drugi zagovornici ovog ili onog  posebnog prava ove ili one skupine, podjednako muškarci i žene, propovijedaju vrijednosti neoliberalnih doktrina, uglavnom utemeljenim na pravima manjina i načelu njihove  „pozitivne diskriminacije“. Ubrzano se uništavaju tradicijske vrijednosti, žene se „meniziraju“, muškarci „feminiziraju“, a posljedično, jedni od drugih se segregiraju.

Većina tih aktivista, prenaglašavajući i zlorabeći prava bilo koje od tih, od „čovjeka“ umjetno odcijepljenih, jedinki u mnoštvu, u velikoj većini zaboravljaju nužnost shvaćanja i prihvaćanja prirodnih razlika među ženama i muškarcima, kao darovima koji imaju svrhu i cilj, koje nas u dimenziji u kojoj su kompatibilne (u smislu da se međusobno, na istoj vrijednosnoj i emocionalnoj razini dopunjuju), čine LJUDIMA, a u dimenziji u kojoj se sukobljavaju ZVIJERIMA!

U zadnje vrijeme je svrha militantnih feministica postala borba za pravo žene na pobačaj.Na ubojstvo čovjeka prije rođenja.Nasilno i oduzimanje NAJTEMELJNIJEG od svih temeljnih ljudskih prava.Prava na život!!

Je li nerođenom djetetu, bitno da li je djevojčica ili dječak, kako se to sada (politički korektno) kaže, umjesto, „nazadne“ množine, (za malene ljude) „djeca“?!! Ubijaju li ih drugačije? Malene, nerođene djevojčice i dječake!!

Ili jednako?

Bez te „posebne slobode“ u pravu na smrt, umjesto prava na život.

Zašto bi netko, osoba muškoga spola, koju je rodila majka, koja ima sestre, koji je u braku sa ženom, koji je roditelj kćeri, koji je radio sa mnoštvom žena u suodnosu temeljenom na ljudskosti, koji ima mnoštvo prijateljica, dopustio da me „rodno osvješćuje“ neka nesretna, isfrustrirana, feministička aktivistica.

Zašto bi netko, osoba ženskoga spola, majka, sestra, kćer, supruga, prijateljica, kolegica na poslu, susjeda, dopustila nekome da je osvješćuje i zastupa kao ženu, uvjeravajući ja da su njene biološke razlike vrjednije od njene ljudske duhovne dimenzije, po kojoj je kao osoba, jako slična suprotnom spolu.

Zašto se te razlike, koje postoje, ne bi smatrale „završecima“ na kojima se jedinke spajaju stvarajući svojevrsne „kovalentne veze“ u kojima će ih te razlike „od dva atoma činiti molekulom“?

Zašto ne polazimo od onoga što nam je zajedničko?

Ljudskost i bogolikost.

Ja razumijem, kada nas vjera uči da je Bog stvorio čovjeka, „na svoju sliku i priliku“, da se to ne odnosi niti na ženu niti na muškarca, nego na čovjeka.

Misli li netko drugačije?

Neka se nitko ne uvrijedi, ali toliko je relacija koje muškarci sa ženama i žene sa muškarcima uspostavljaju i uspješno ih održavaju, na toliko razina, u toliko finih ili manje finih, emocionalnih ili interesnih, bliskih ili kurtoaznih, površnih ili dubokih, ali, bez izuzetka, LJUDSKIH odnosa, da nije potreban posrednik u percepciji ili oživotvorenju odnosa žene sa muškarcem ili muškarca sa ženom.

Ili prema ženi.

Ženama!!

Muškarcu.

Muškarcima.

Neka se nitko ne naljuti, ali za mene je to sasvim osobno.Bez ikakvog mudrovanja, da ne kažem drugačije, svaki dan bi morao biti dan žena, isto kao i dan muškaraca.

Stoga, umjesto zaključka,

Svim ženama, (suprugama, majkama, sestrama, kćerima), a posebno svojim dragim prijateljicama, želim svaki dan, sretan Dan žena!! Želim vam, drage moje prijateljice, da vas, u sve dane, cijene, uvažavaju, vole, poštuju, kao jednakovrijedne ljudske osobe, da vas cijene prema vašim djelima, doprinosu, ulozi.

Želim vam drage prijateljice i dar, da svoje posebnosti rabite kao „oruđe“ a ne kao „oružje“, na opće dobro svih ljudi!!

Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo