Go ahead. Make my day

Hrvatska filmska industrija se preko HAVC–a našla se u rukama male skupine destruktivaca koja iza sebe ostavlja pustoš, kako u državnoj blagajni tako i u kino dvoranama. Još gore od uzaludno potrošenog novca je ogromna rupa u području kinematografije Hrvatskog naroda kojem putem filma pod HAVC-ovim patronatom nije ponuđeno ništa na što bi mogli biti ponosni.

Clint Eastwood je rođen u San Franciscu kao sin Margaret Ruth (djevojački Runner), radnice u tvornici, i Clintona Eastwooda, metalskog radnika. Eastwood je škotskog, engleskog, nizozemskog i irskog podrijetla, a kao dijete se morao često seliti, jer je njegov otac radio razne poslove duž Zapadne obale. Obitelj se skrasila u Piedmontu u Kaliforniji u njegovim tinejdžerskim godinama, gdje je završio srednju tehničku školu. Nakon srednje škole radio je na benzinskoj postaji, te kao vatrogasac svirao ragtime u baru u Oaklandu. 1950. je unovačen u vojsku, ali se njegov avion srušio u Pacifik sjeverno od San Francisca. Nije bio teže ozlijeđen, ali je morao svjedočiti na saslušanju o uzroku nesreće. Zbog toga nije služio u Koreji kao neki iz njegove postrojbe.

Glumačku karijeru započeo je kao glumac u epizodnim ulogama u filmovima B produkcije. 1959. mu se ukazala prva prava prilika, u televizijskoj seriji Rawhide, te je postao poznat u cijelom SAD-u u ulozi Rowdyja Yatesa. Glumeći u špageti – vestern trilogiji postao je međunarodna glumačka zvijezda, redefinirajući tradicionalni imidž američkog kauboja, iako je njegov lik bio više revolveraš nego tradicionalni plemeniti junak. Glavnom ulogom u serijalu filmova o Prljavom Harryju postao jedna od vodećih filmskih zvijezda osamdesetih.

Tom ulogom doveo je u pitanje ustaljene predrasude o smotanim i nesposobnim policajcima te postavio temelje za lik macho policajca. Inspiriran njegovom ulogom predsjednik Reagan upotrijebio je slavnu rečenicu “make my day” u jednom od svojih govora. 2008. godine je “okončao svoj glumački ciklus” s dramom Gran Torino koju je režirao i producirao te nastupio u glavnoj ulozi i bio suator naslovne pjesme.

Okončavši uspješnu glumačku karijeru redefinirao se kao redatelj i općenito dobio više priznanja za režiju nego što je to bio slučaj s njegovom glumom. Postao je poznat po režiranju visokokvalitetnih, ali mračnih dramskih filmova kao što su “Nepomirljivi”, “Savršeni svijet”, “Mistična rijeka”, “Djevojka od milijun dolara”, “Zastave naših očeva” i “Pisma s Iwo Jime”. Za redateljske projekte birao je različite žanrove izbjegavajući površnost u prikazu likova, zapravo njegovi su filmovi vrlo osobni s naglaskom na dobro, loše i zlo.

U počecima redateljske karijere imao je poteškoća s uvjeravanjem studija da podupre njegove filmove. Posljednjih godina počeo je skladati i glazbu za svoje filmove. Eastwood producira mnoge svoje filmove, a u filmskoj industriji je poznat po svojem djelotvornom, niskobudžetnom pristupu snimanju filmova. Nikad nije osvojio Oscara za glumu iako je dvaput je bio nominiran za najprestižniju nagradu u svijetu glume. Jedan je od trojice živućih redatelja uz Miloša Formana i Francisa Forda Coppolu koji su režirali dva filma dobitnika Oscara za najbolji film, a sa 74 godine, bio je najstariji redatelj koji je to ostvario. U svojoj uspješnoj redateljskoj karijeri osvojio je niz prestižnih priznanja i nagrada, a osam puta je bio nominiran za Oscara za režiranje i produciranje, pobijedivši s filmovima Nepomirljivi i Djevojka od milijun dolara. Tijekom godina razvio je veze s mnogim drugim redateljima, radeći uvijek iznova s istom ekipom, scenografima, snimateljima, montažerima i drugim tehničarima, a u skladu s time ima i dugogodišnju vezu sa studiom Warner Bros, koji financira i objavljuje većinu njegovih filmova.

Kroz ovaj kratak presjek karijere glumca i redatelja Clinta Eastwooda možemo vidjeti da za uspjeh u filmskoj industriji nije nužna diploma neke od akademija već znanje i sposobnost. Nije potrebno da bi se uspjelo, biti pripadnik uskog kruga odabrane elite, koja pomoću jakih roditeljskih veza rješava probleme i krči put ka uspjehu. Izvrsnost i tržište jedini su uvjeti uspjeha na zapadu od kojeg su naši filmski spletkaroši mentalno usidreni u jugoslaviji, na žalost udaljeni koliko i civiliziran svijet od prvobitne pećinske zajednice. Na žalost, očito ciljanim upropaštavanjem “Jadran filma” izgubili smo priliku razviti svoj Holywood, a umjesto njega dobili monstruozni HAVC gdje se određenoj skupini umreženih pajdaša državni novac za snimanje filmova dijeli šakom i kapom. Dok su u svijetu kriteriji za dodjelu sredstava ocjene kritike i broj prodanih ulaznica, ove naše filmadžije ne smije se niti kritizirati, baš kao što se ni partiju nekad nije smjelo. Svakog onog tko se usudi primjetiti da ta “vrla” filmska djela ne gleda nitko, komesari iz HAVC-a proglasit će primitivcem i zaostalim krkanom koji ne razumije tu razinu umjetnosti, u svijetu još nedosegnutu.

Za razliku od Clinta Eastwooda koji je snimio jedan antiwestern, ovi naši genijalci uglavnom uglavnom snimaju anti filmove, po antifa obrascu. Antihrvatskih, antiratnih i antikulturnih filmova je snimljeno pod okriljem ministarstva kulture koliko hoćeš, dok afirmativnog filma koji ne izaziva grčeve u želucu još uvijek nema. Filmovi nastali pod HAVC-om uglavnom obiluju nasiljem, sprdnjom i čudnim likovima, kao da kod nas nema lijepih, pozitivnih priča i normalnih, nenasilnih ljudi. Za izrugivanje Katoličkom crkvom, Domovinskim ratom, mentalitetom i običajima nekim čudom pronašlo se dovoljno “dobrih” scenarija i proračunskog novca. Publika je nekad imala pravo reagirati na loš film i na blagajni tražiti novac natrag, a danas ima pravo ne gledati svakakva smeća koja će se novcem svih nas snimati i dalje bez ikakvog kriterija. Film je dakako umjetnost, ali i vrlo moćan alat pomoću kojega možemo razbijati tabue, mijenjati percepciju o predrasudama i kreirati stavove ljudi o pojedinim temama. U našem slučaju taj moćni alat našao se u rukama male skupine destruktivaca koja iza sebe ostavlja pustoš, kako u državnoj blagajni tako i u kino dvoranama. Još gore od uzaludno potrošenog novca je ogromna rupa u području kinematografije Hrvatskog naroda kojem putem filma pod HAVC-ovim patronatom nije ponuđeno ništa na što bi mogli biti ponosni.

Vrijeme je za promjenu ovog suludog parazitskog odnosa filmaša i države, jer ovakav odnos valjda postoji samo kod nas. Kod nas će se dogoditi dobri filmovi tek onoga trenutka kada se na temelju dobrih svjetskih iskustava, filmovi koji teže komercijalnom prepuste tržištu i potpori sponzora, a udio državne potpore dobiju samo filmovi u kojima će biti prepoznat interes države. Interes može i mora biti dokumentarni, povijesni i uopće svaki film koji će težiti afirmaciji pozitivnih stvari vezanih uz našu baštinu, običaje, mentalitet i međuljudske odnose. Uostalom svi filmaši koji i dalje žele eksperimentirati neka nam uljepšaju dan i okrenu se sponzorima i tržištu, jer tamo će njihovu kvalitetu sigurno netko prepoznati.

Ivica Jularić/http://projektvelebit.com/Hrvatsko nebo