Minuta šutnje Predragu Matvejeviću uvrjeda je hrvatskomu narodu

 Čime je poštovanje hrvatske države zaslužio njezin neprijatelj?

Hrvatski sabor je na poticaj SDP-ova zastupnika Nenada Stazića početkom veljače minutom šutnje odao počast Predragu Matvejeviću. Kad sam još na svoje uši čuo i oči vidio način na koji je HTV popratila Matvejevićev odlazak na Božji sud, te u nevjerici čuo vijest da je predsjednik Vlade poslao brzojav sućuti, shvatio sam da su me Sabor, Vlada i HTV uvrijedili, ponizili i zapravo zaprijetili mi matvejevićizacijom hrvatskoga društva. Prijetnja je ubrzo postala bjelodanom! Milu Pešordu osokoljeni je jugos napao onako kako je to radio Matvejević u svojim najboljim lustratorsko klevetničkim danima.

Tužitelj i sudac hrvatskim graditeljima

Ne ulazim u književnu ostavštinu P. Matvejevića. O tome neka zbori književna kritika, po mogućnosti objektivna, a ne ujdijevska. Tvrdim i znam da se iskazao kao osoba nedostojna minute šutnje Hrvatskoga (državnoga) sabora. Minutom šutnje za pokojnoga Matvejevića Sabor je potvrdio zašto Hrvatice i Hrvati sve manje povjerenja imaju u državna tijela i u vjerodostojnost političara.

Matvejević nije želio slobodnu hrvatsku državu, to zna čak i Nenad Stazić, pa je baš zbog toga i predložio „minutu šutnje“ što su ostali judosferno pokorno pristali. Već zbog toga nedostojan je posebnoga državnoga tretmana: minute šutnje, brzojava i posebnoga programa javne dalekovidnice. Matvejević je deklarirani jugos. Želio je i žalio za Jugoslavijom. Matvejević je konstrukcijama prokazivao doma i vani hrvatsku državu, predsjednika države i hrvatske intelektualce. Akademika Ivana Aralicu, Anđelka Vuletića i Milu Pešordu – deklarirane Hrvate koji su ugradili svoje znanje i sposobnosti u temelje moderne hrvatske države, Matvejević je kao istodobni tužitelj i sudac, nazvao ekstremistima, „talibanima“, odgovornima za rat i zločine u jednakoj mjeri kao i Miloševićevi pijuni. Za njih je zahtijevao „sud viši i stroži od Haaškoga“.

Je li se Sabor odrekao sebe kad je poznato da je Aralica bio predsjednikom jednoga doma Hrvatskoga državnoga sabora, Vuletić zastupnikom, Pešorda diplomatom! Sabor, predsjednik Vlade i HRT, čini se, drže kako je Matvejević zadužio Hrvate više od njih trojice zajedno.

Čiji su Sabor, Vlada i HTV, jugoslavenski ili hrvatski?

Zna li Sabor da je njegov bivši visoki dužnosnik, književnik i akademik Ivan Aralica u svom djelu Smrad trulih lešina (Despot infinitus, Zagreb, 2014., na stranici 183.) Matvejevića precizno okvalificirao kao istaknutog teoretičara jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma i uzročnika rata, kojega bi prema europskim normama trebalo lustrirati? Jesu li Sabor, predsjednik Vlade i HTV zaboravili Matvejevićev naslov Jugoslavenstvo danas (1984.)? Čudi me da nisu vidjeli kako je Matvejević poslije 3. siječnja 2000. postao predvodnikom komunističke diferencijacije, samozvani lustrator i strastveni detuđmanizator? Da su samo taj dio lika i djela registrirali, ne bi se minuta šutnje održala, brzojav pisao i program prilagođavao onome, koji je „odigrao nevjerojatno važnu ulogu u velikosrpskom projektu“, koji je „radio Šešeljev posao“ (dr. Muhamed Borogovac, Otvoreno pismo Predragu Matvejeviću, Fokus, 16. ožujka 2007., str. 44).

Minuta šutnje, brzojav i tv program odali su počast klevetniku. Ne samo kolega književnika, već i ognjištarsko zaostaloga hrvatstva, shvaćenoga kao kost u grlu naprednoga jugoslavenstva. Matvejević je izgleda zaslužio poštovanje države osudom hrvatskih branitelja i predsjednika Tuđmana. Oni su na znanje i ravnanje u Domovinskome ratu „etnički očistili Hrvatsku više i gore od ustaša“ (Predrag Matvejević, Vidosav Stevanović, Zlatko Dizdarević, Gospodari rata i mira, Feral Tribune, Split, 2001., str. 64.-77.). Halo Sabor, halo Vlada, halo HTV – jeste li vi hrvatski ili jugoslavenski? Čiji se kriterijima rukovodite?

Izgleda kako su uzorima današnjih štovatelja lika i djela pokojnoga Matvejevića njegovi raniji javni branitelji i štovatelji: Ivo Sanader, Vesna Pusić, Stipe Mesić, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta. U svakom slučaju preporučam Saboru, Vladi i HRT-u pročitati barem četvrti dio (Hemiplegičari) Smrada trulih lešina akademika Ivana Aralice, kako bi shvatili europske dimenzije počinjene uvrjede.

Ne priznaje zakon, a Sabor ga uzdiže…

Po privatnoj tužbi književnika Mile Pešorde, Matvejević je pravomoćnom presudom proglašen krivim za krivokletstvo (Tužbu je inače trebao podići DORH!). Presudu je potvrdio Vrhovni sud. Na presudu Vrhovnom se sudu nije žalio Matvejević, već Bajićev DORH u službi procesa detuđmanizacije. Što je škandal sam po sebi i, pokazalo se, neuspjeli pritisak na Vrhovni sud.

Pešordin pravosudni križni put i masmedijski linč zbog Matvejevićeva pamfleta objavljenoga u Jutarnjem listu 2. studenoga 2001. trajao je deset godina i nije moguće da za nj ne zna Sabor i Vlada. Osobito i HRT na čiji se natječaj za glavnoga ravnatelja prije nekoliko godina javio i Pešorda s programom rekroatizacije i reeuropeizacije posrnule javne dalekovidnice. Deset godina kasnije pravomoćno presuđeno nedjelo opetovao je Matvejević u talijanskom dnevniku Corriere della sera. Matvejević, dakle, nije priznavao hrvatsku pravnu državu. Sabor bi morao znati, tko ne priznaje zakone usvojene u Saboru, ne priznaje ni Sabor, tko ne priznaje Sabor ne priznaje Državu, posljedično takvoj se osobi ne daje minuta šutnje.

Sve je to već viđeno. U obranu presuđenom klevetniku svojedobno je stao predsjednik države Ivo Josipović. I on nije priznao pravomoćnu presudu hrvatskoga suda, jer da jest ne bi Matvejevića za nagradu imenovao predstavnikom Hrvatske u uglednoj svjetskoj organizaciji frankofonih država. Sabor je zaboravio da ga je dosad najlošiji predsjednik države u Le Mondu javno branio od hrvatske pravomoćne presude. U pismu pariškome listu tvrdi da presuđeni Matvejević klevetu nije niti počinio. Drugim riječima, da je Matvejević žrtva montiranoga sudbenoga procesa. Tko mu je montirao? Kak’ ne kužite, pa, ustaške zmije!

Uokolo Sarajeva i Hrvata Bosne i Hercegovine

Svojedobno je bosanskohercegovački političar Ivo Komšić potegnuo do Zagreba ne bi li osobno Matvejeviću uručio Povelju počasnoga građanina Sarajeva. Komšić je poznat kao autor otvorenoga pisma protiv predsjednika Franje Tuđmana (6. siječnja 1992.), a u povijest judosfere će ući njegov intervju s Miljenkom Jergovićem objavljen u Feral Tribunu u kojemu je razdoblje stvaranja moderne hrvatske države (1990. – 2000. ) okarakterizirao kao razdoblje „vladavine monstruma“.

Isto priznanje, počasnoga građanina Sarajeva, oduzeto je Milanu Bandiću jer se neoprezno založio za treći, hrvatski, entitet u Bosni i Hercegovini. Matvejeviću nije bilo do hrvatske ravnopravnosti u BiH. Jer, da jest, i njemu bi komšići oduzeli titulu počasnoga građanina. Matvejević je, naprotiv!, u ožujku 1997., u osvit Papina dolaska, u rimskoj La Republici pismom pozvao papu Ivana Pavla II. da „ne blagoslovi ustaše“ (ustaše su u velikosrpskom rječniku svi Hrvati koji nisu za judosferu, nap. N. P.). Radio Vatikan odgovorio je i njemu i listu: „Nadamo se da će netko odgovoriti i na ovu novu provokaciju rimskog dnevnika, kojemu je izgleda stvarno stalo da katolici budu istrijebljeni i prognani s područja cijele Bosne i Hercegovine“.

Jugoslavija ili rat s potporom Titova generala

Ne može se govoriti o Matvejeviću i odavanju državne počasti njemu u čast, a preskočiti Udruženu jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Ta je stranka utemeljena u veljači 1989., gdje drugdje negoli na Filozofskom faksu u Zagrebu. Matvejević je jedan od utemeljitelja uz Žarka Puhovskoga, Milorada Pupovca, Vesnu Pusić i druge. Na utemeljiteljskom derneku upravo je on pročitao pismo potpore UJDI-ju Titova generala JNA Koče Popovića. Matvejević je bio ideolog UJDI-a. Službeni slogan UJDI-a bio je „Jugoslavija ili rat“! Yudeki.U svjetlu ovih činjenica Hrvatski sabor je ponizio Hrvatsku, Tuđmana, hrvatske branitelje i žrtve pale pod parolom „Jugoslavija ili rat“. Poniženje je to veće ako se zna da je Matvejević „branio i zastupao velikosrpska četnička stajališta“ (dr. Zdravko Tomac, Fokus, 25. travnja 2008.). Svojim postupkom Sabor, Vlada i HTV ohrabrili su yudeke za nove ratove usmjerene na Hrvate i Hrvatsku. To se odmah i dogodilo kroatofobnim tekstom stanovitoga P. Dežulovića, koji nastavlja s napadom na Milu Pešordu tamo gdje je Matvejević stao. Jedan srpski portal objavio je poziv na njegovu eliminaciju pod naslovom „Otišao je Predrag Matvejević, ostao je Mile Pešorda“. Tako se provodi militantna politika Jugoslavija ili rat. Matvejević je rat za Jugoslaviju vodio do zadnjega daha. Podilaženje yudekima uvijek se pokazalo kobnim za hrvatske nacionalne interese. Ili nije?

Pariški debakl UJDI-ja u režiji Mile Pešorde

Kad su se u Parizu sudarili ujdijevci i Pešorda, bili su na suprotnim pozicijama. Na dvodnevnom znanstvenom simpoziju „Sudbine nacija bivše Jugoslavije“, održanom pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova Francuske (veljača, 1992.) na kojemu su Matvejevićevi ujdijevci već pripremili teren kako bi francuskoj javnosti iznijeli svoje viđenje „krize u Jugoslaviji“, Rada Iveković i Milorad Pupovac zagovarali su prosrpska stajališta. No, na simpoziju se pojavio Pešorda i svojim nastupom razgolitio nakanu UJDI-ja i njezina ideologa P. Matvejevića, te pobrao pljesak i naklonost publike za pravednu hrvatsku stvar. Tu je Pešorda pretjerao razmontiravši konstrukciju na sastavne dijelove. Zato ga je ideolog Matvejević odmah po Tuđmanovoj smrti, nazvao „talibanom“ i tražio da mu se sudi.

Demokratske promjene 3. siječnja 2000. shvatio je i prihvatio kao povratak Hrvatske u Jugoslaviju u bilo kom obliku. Tako je i radio. A taj posao je PROTUUSTAVAN.

Matvejević je bio jugoslaven prosrpske orijentacije od glave do pete. Čime je zadužio hrvatski narod i hrvatsku državu? Ako ga je zadužio samo svojom književnom ostavštinom, onda moram reći da hrvatski književnici umiru gotovo svakodnevno bez saborske minute šutnje, bez brzojava i bez spomena javne HRT-u. Među njima ima puno većih književnih opusa, pa i političkih i nacionalnih dosega od narečenoga ideologa. Je li moguće da je državnu počast Matvejević zaslužio opanjkavanjima, projugoslavenskim protuustavnim pamfletizmom?

Književnom ostavštinom Hrvate je zadužio i veliki književnik Mile Budak. Zbog njegove političke orijentacije i djelovanja izbačen je iz javnoga života. Matvejević je, nasuprot tomu što je politički djelovao suprotivo interesima države i nacije, dobio državnu počast. Država koja se ne ponaša načelno, u skladu s pravdom i istinom, nema bogznakakvu budućnost.

Bolešću, još više i trećejanuarskom politikom shrvani književnik Mile Pešorda, međutim, i ovih je dana dobio strukovnu satisfakciju. U New Yorku je izišla dvojezična antologija The canon of croatian poetry 1450. – 2000. u kojoj je zastupljen s tri pjesme: Moj otac, Posljednja večera i Židovsko groblje u Sarajevu. Pravosudni obrambeni rat koji je vodio s agresivnim klevetnikom bio je duži od Domovinskoga rata. Uvjeren sam da će i taj spis ući u antologiju hrvatskoga pravosuđa kad Hrvatska jednom izađe iz matvejevićizma.

HDZ nije održao komemoraciju za Matvejevića!

Koliko sam uspio pratiti čini mi se kako HDZ nije poslao brzojav sućuti i nije održao komemorativni skup. Sva sreća!

Jer kraval bi u tom slučaju bio totalan, ovako je pak „samo“ civilizacijski neprobavljiv. Matvejević je, naime, o predsjedniku Tuđmanu pisao agitpropovskom crno-bijelom tehnikom, izrazito kritizerski i vrlo negativno. Sveo ga je na „smetlište povijesti“.

Ovaj navod je tipičan za Matvejevića kad govori o predsjedniku Tuđmanu: „Uspio je odcijepiti hrvatsku državu tek nakon što ju je miloševićevska soldateska odgurnula iz Jugoslavije. Ostavio ju je lišenu dostojanstva i poštovanja, bez onog što je imala prije njega. U prošlosti, koja joj nije bila laka, okradala su je carstva i kraljevstva, savezništva i zajedništva: nitko kao njegova stranka i vladavina. Premda mu je najuža obitelj nacionalno izmiješana, uspio je ‘etnički očistiti’ lijepu našu domovinu kao nitko prije njega, više i temeljitije nego oni koji su urlikali: ‘Bjež’te psine preko Drine!’… Današnja bi Hrvatska, pod njegovom vlašću, mogla ostati nedonošče… Prijedlog da podnese ostavku, upućen već prije, podnosim ponovno“ (P. Matvejević, Nacrt za portret Franje Tuđmana, prometej.ba).

Matvejević je Tuđmana još za života i u hrvatskom medijskom prostoru proglasio diktatorom. Nikad Tita nije nazvao diktatorom. Tvrdio je da je Tuđman od države napravio karikaturu. Nikad Jugoslaviju nije nazvao karikaturom, niti je u njoj organizirao međunarodne skupove o ljudskim pravima. Tuđman njegovu neznatnost nije ni mrko pogledao, kamoli mu davao državni (inkluzivistički) značaj kakav su mu iskazali Sabor, predsjednik Vlade i HRT. Vraćamo li se, dakle, ili smo već vraćeni u okvire socijalističke jugoslavenske republike?

Provelikosrpsko smetlište povijesti

Matvejević je za svoju propagandu koristio i tršćanski Il Piccolo. Dao mu je intervju iz kojega Jutarnji list 10. siječnja 2006. prenosi neke dijelove pod naslovom „Matvejević: Osudio me Tuđmanov sljedbenik“ u kojemu se žali da će po povratku u Hrvatsku morati u zatvor (koji mu nikad nije prijetio). Sabor, predsjednik Vlade i HRT morali bi upamtiti ove riječi izgovorene kao odgovor na pitanje, tko mu u Hrvatskoj želi zatvor.

„’Sigurno ne onaj koji radi na tome da uvede Hrvatsku u Evropu. I tko je učinio sve da Ante Gotovina bude zatvoren’. Naime, premijer Ivo Sanader je, podsjeća Matvejević, istupio u njegovu obranu, ali kao pisac. ‘Sanader je kulturan, govori nekoliko jezika, daleko je od tuđmanovskog ‘verbuma’, veli Matvejević i identificira kao mračnu stranu Hrvatske one koji nisu htjeli da general Gotovina bude nađen i procesuiran u Haagu i koji Matvejevića osuđuju zbog delikta mišljenja jer su, kaže, među sucima mnogi Tuđmanovi sljedbenici“. Matvejević nije stao u obranu nijednoga lažno optuženoga hrvatskoga branitelja. Nijednoga! Zalagao se za politiku „locirati, uhititi, transferirati, osuditi“ ne samo hrvatske branitelje lažno optužene u Haagu, već i sve koji su bili protiv jugoslavenskoga pozicioniranja hrvatske države.

Nadam se da zastupnici i Predsjednik Vlade nisu Matvejevićevi sljedbenici, no, duh vjerodostojnosti i vremena je takav da više ni u koga nisam siguran. Kako prema Matvejevićevim kriterijima spadam u „mračnu stranu Hrvatske“, onu stranu koja je izborila slobodnu hrvatsku državu, očekujem ispriku Hrvatskoga sabora, predsjednika Vlade i HTV-a. Zbog nepotrebnoga veličanja jugoslavenskoga provelikosrpskoga „smetlišta povijesti“. Ako se ne ispričaju zbog nedvojbene uvrjede temeljima moderne hrvatske države, onda neka obrazlože čime je klevetnik, detuđmanizator, lustrator i idejni predvodnik neokomunističke diferencijacije zaslužio poštovanje hrvatske države. Gospodo, karte na stol!

Nenad Piskač/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Prilog 1.

Matvejevićeva talibanizacija iznad zakona

Doznali smo da je Mile Pešorda izvršio uvid u spis kojim DORH traži od Vrhovnog suda poništenje pravomoćne presude kojom je Predrag Matvejević proglašen krivim za klevetu. Zahtjev je potpisao Milojko Vučković, zamjenik glavnog državnog odvjetnika. Ovih dana očekuje se odluka Suda, ako već i nije donesena s obzirom na to da je Novi list 15. studenoga na str. 8. objavio: ‘Bajić oslobađa Predraga Matvejevića’.

Pešorda, kojega je Matvejević oklevetao, jedan je od najuglednijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Odlikovan je od Prvog predsjednika Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.). Od 1990.do 1994. predavao je na francuskom sveučilištu, iznimno zauzet u potpori Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao žrtvama jugosrpske agresije izrasle na jugoslavenskoj ideologiji, kojoj je nemjerljiv prinos dao i pravomoćno osuđeni Matvejević. Spomenimo samo njegov naslov „Jugoslavenstvo danas“, tiskan u miloševićevskom BIGZ-u u Beogradu 1984. u tridesetak tisuća primjeraka. Matvejević je bio (vidi Vjesnik 8. srpnja 1992.) na državnoj listi za Zastupnički dom Sabora kandidat izrazito projugoslavenske SDU dr. Branka Horvata, kao, dakako, Jugoslaven. Stoga smo skloni konstatirati kako je zahtjev Milojka Vučkovića politički udar projugoslavenskih snaga na jednog od osnivača Hrvatskoga slova i hrvatskoga književnika europskoga formata. Podsjećamo da je iz istih jugokrugova Pešorda proglašen čak ‘kunderistom i antikomunistom iza kojega stoje snage međunarodne reakcije i specijalnog rata protiv Jugoslavije’, kako je to rekao jugosrpski pisac Mihailo Lalić.

Dok je Pešorda još 1992. na jedno francusko sveučilište uveo hrvatski jezik, dotle je Matvejević u svim mogućim varijacijama na europskoj sceni reklamirao jugoslavenstvo i nepostojeći srpskohrvatski jezik. Matvejević je bio i ideolog UJDI-a, ali i vjerni član Šuvarove partije SRP. Je li svojim minulim radom stekao naklonost Državnog odvjetništva, ili pak činjenicom da se na presudu nije ni žalio? Je li Matvejević već kod izrijeka presude znao da će DORH učiniti sve da je poništi? Čime je pak Pešorda stekao nenaklonost Milojka Vučkovića i DORH-a? Moguće time što je 1997. bio član Glavnog kandidacijskog odbora za izbor dr. Franje Tuđmana. Ako je tako, onda se i DORH uključio u proces detuđmanizacije. Iste one ideološke snage koje su svojedobno zapovjedile granatiranje Pešordina doma, nastoje ga i danas likvidirati sredstvima mirnodopskoga specijalnog rata protiv istine i pravde. Hoće li eventualno poništenje presude i Pešordu i hrvatstvo pretvoriti u trajnu metu kleveta jugoslavenskih snaga?

(Nenad Piskač, Hrvatsko slovo, 15. prosinca 2006., str.6.)

Prilog 2.

Mile Pešorda

BIJELA PJESMA*
Memento mučenicima i Srebrenicama našim

Bijela pjesma, sunčani mir
Živ od patnje spomenvir:

U sve kraje, u sve žice
Uvukli se ubojice

Ubijaju dan i noć
Ubojstvo je sva im moć

Kad su mrki, kad se smiju
Ubijanja samo sniju

S jednim, dva-tri, ili bez roga,
Ubojice to su Boga

Božju kuću, ljudski dom
Ubijača cilja grom

Ubijaju kamen, njivu
Ubijaju zemlju, zrak

Ubijaju djecu živu
Kao luč im dajući mrak

Usred dana, ili tmuše
Mladost radost oni guše

Od gradova prave greb
Otimaju selu hljeb

Ubijaju duh i kruh
Ubijaju pjesmu, sluh

Jasenova krše snove

Croatiu razapinju
Rugaju se moru sinju

Rugaju se Knjizi, Slovu
Nazaretskom mirozovu

Sa pet kraka po Širokom
Udarili svakim zlom

Hudojamski ubijači:
Dovom, zovom, sestro, plači

Ubiše nas, al ne dosti
Ustanite, svete kosti

Dižite se, fratri, otci
Zbori kamen, vidioci

Rane vida Buna, Vuka
Spasitelja je li ruka

Oj maslinsko zelen-more
U biligu sunca gore

U riječi nam gorja zore
Kraljice Naša, bili dvore

Behar bjelina, uskrsni pir
Oprosta prepun spomenvir.

Hrvatsko Kulturno vijeće/Hrvatsko nebo