ZORICA VUKOVIĆ: ZAŠTO SU DOŠLI VLAKOM

Profesor ginekologije i porodiljstva na medicinskom fakultetu predstavio je problem svojim studentima:

„ Muž je alkoholičar, a njegova žena ima tuberkulozu. Do sada su imali četvero djece: jedno je umrlo, a ostalo troje su oboljeli od neiz­­­lječivih bolesti. Majka je trudna. Što predlažete?“

Nakon bučne rasprave, profesor je rekao neka dignu ruku oni studenti koji bi ženi preporučili abortus.

„U redu,“ rekao je profesor, „upravo ste ubili Beethovena“.

Ovo je prenio Vjesnik prije više godina.

Prvi puta sam strahotu abortusa spoznala kao mlada djevojka kada sam poslužila nešto starijoj djevojci B. kao rame za plakanje. Detalji su vrlo mučni.  Naime, ona nije imala podršku najbližih u trudnoći. Njen dečko, čiji su roditelji posjedovali trgovinu, imao je po njihovu odabiru oženiti bogatu djevojku.

1. je nakon abortusa otišla u Njemačku, a vrata trgovine su uskoro bila zakucana daskama. To je epilog ovog slučaja. Ostale pojedinosti ne znam.

Neki dan  sam na https://www.bitno.net/mulitmedija/video/zasto-su-dosli-vlakom-josko-marusic-animirani-film-abortus/  pogledala  animirani film Joška Marušića iz 2015. godine „Zašto su došli vlakom“. Ne moram ni reći da me film ganuo do suza. Joško Marušić samo ukazuje kako bi bilo da nije bilo abortusa. Ne optužuje nikoga.

A komentari ispod teksta i filma su različiti: od odobravajućih do onih drugih. Tako izvjesna Monika Pudić komentira: „Animacija je odvratna, a ‘poruka’ i općenito cijeli ‘film’ potpuno glup. Tko želi dijete imat će ga, tko ga ne želi, neće. Žene imaju pravo raditi sa svojim tijelima što hoće, do drugog mjeseca to ‘dijete’ nema ni mozak ni osjećaje ni ništa. Zamislite situaciju-vi koji ste protiv pobačaja- zamislite da vas vlastita država tjera da imate nešto u sebi-nešto što ne želite. Svaka osoba pripada sama sebi i jedino je pravedno da svi odlučuju za sebe. Netko tko ne želi dijete, kada bi bila prisiljena ostati trudna, ili bi ga na kraju ostavila pa bi dijete bilo siroče ili bi bila vrlo loša majka i upropastila to dijete, a i sebe zbog svih stvari koje je htjela u životu, a nikad neće imati, jer ima dijete. Probudite se i malo istražite o temi, umjesto da slušate svoga svećenika ili navedenog Joška Marušića koji naravno nije žena i to pravo odluke mu nikad nije bilo uskraćeno.“

Ne treba ovdje neka velika nauka. Svaka žena, koja je trudna, osjeti da se nešto događa. A ispitivanja su pokazala da do tada dominanta skupina hormona, estrogena,  daju prednost progesteronu koji čini ono što se naziva „blaženim stanjem“. Žena je usporena, više vremena provodi u mirovanju … I to se vrlo brzo uočava. Ovo je sasvim pojednostavljeni prikaz  jer je hormonska struktura žene vrlo složena baš zbog uloge žene kao majke.

Posebni doprinos praćenju trudnoće dao je ultrazvučni aparat. Zbog njega su mnogi ginekolozi odustali vršiti abortus. Jedan od najpoznatijih je Bernard Nathanson koji je učinio, po njegovoj procjeni oko 75 000 induciranih pobačaja.

Ispred njegove klinike često su molili članovi Pro life pokreta na čelu s Joan Andrews. Bili su zlostavljani i zatvarani, ali nisu odustajali. Joan je provela čak pet godina u zatvoru.

Kad je vidio, ultrazvučno, kako se  fetus bori za život, zgrozio se. Prestao je raditi abortuse, a svog prijatelja, koji je to još uvijek radio, zamolio je da snime film o tome. Film je obišao svijet pod nazivom „Nijemi krik“.

Od Židova bezbožnika, Bernard je postao kršćanin 1996-te godine. Krsna kuma je bila Joan Andrews. O tome u knjizi B. Nathansona:  „Iz smrti u život“,  u izdanju Verbuma, Split,  2009. svjedoči svećenik C. J. McCloskey III (str. 217-218):

„Prošlog ponedjeljka pozvan sam da prisustvujem krštenju u kapeli katedrale sv. Patricka u New Yorku. Krštenik nije bio nitkodrugi nego Bernard Nathanson, svojevremeno jedan od prvaka industrije abortusa, čovjek koji je odgovoran za više od 75 000 abortusa, uključujući i abortus vlastitog djeteta.

Promatrao sam Nathansona dok je koračao prema oltaru. To je trebalo vidjeti! Baš kao da smo u prvom stoljeću – židovski obraćenik koji silazi u katakombe kako bi ondje sreo Krista. Kuma mu je bila Joan Andrews. Kako je svijet prepun ironije – pomislio sam.

Prizor mi se urezao u svijest jer je točno iznad glave kardinala O` Connora (krstio B.N.) visio križ… Bacio sam pogled na njega i shvatio da je istina ono što piše u evanđeljima: Krist je pobjeda.“

Je li naše društvo napredno zato što se rade abortusi? I postoji li način da se sazna kako se zaštititi od neželjene trudnoće…

Još je Rimsko pravo štitilo nerođene. To su koristili i neki vladari kojima je otac umro prije njihova rođenja kako bi mogli naslijediti prijestolje.

Nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de eius commodis agitur. Zametak se smatra već rođenim ukoliko se radi o njegovim interesima.

Stoici, čija su mišljenja prevladavala,  nisu to smatrali pa im se protivio Tertulijan i Laktacije. Shvaćanje stoika je pogubno  utjecalo na moral i porođajno pravo rimskog carstva koje je ostalo bez vrijednosti.

Institucija obitelji tako je povrijeđena što je u konačnici dovelo do raspada društva i država.

Žalosno je da su i danas Pro life pokreti ostaju medijski diskriminirani. Tako se o  Hodu za život u Parizu  22. siječnja 2017. i u Washingtonu 27. siječnja 2017. na našim medijima nije čulo premda su u Hodu sudjelovale deseci tisuća ljudi, a u nekim slučajevima i  nekoliko stotina tisuća ljudi. Nešto je promrmljala Branka Slavica iz Washingtona, ali onaj tko ne zna o čemu se radi, iz njenog izvještaja  koji nije bio ni jedna rečenica, nije mogao ništa saznati.

Ali se zato na svim mogućim vijestima provlači izvještaj samo  jedne aktivistice iz Kuće ljudskih prava o zlosilju nad migrantima iako je policija sve demantirala.

Zaključak prepuštam sv. Majci Terezi: “Pobačaj je najveći neprijatelj mira, jer ako majka može ubiti svoje vlastito dijete, što onda sprečava mene da ubijem tebe ili tebe da ubiješ mene? Zaista ništa.”
“Donijeti odluku da dijete mora umrijeti da bismo mi živjeli po svojim željama, to je bijeda.”

Hrvatsko nebo