Vladimir Jakopanec : A ZAŠTO SE (BAREM ZA SADA) NE BIH VRATIO U HRVATSKU?

Je li moguće da bi neki iseljenik postavio i takvo pitanje? Pogotovo onaj koji je napisao i ono: “Zašto bih se vratio….?” Moguće je, dakako da je moguće. Ako postoji ono “Zašto bih se vratio”, nažalost postoji i ono “Zašto se ne bih vratio”, s time da je ovo potonje bolno. Mislio sam dvaput, smijem li i to razmišljanje pustiti u javnost, nisam li možda preosjetljiv, nisam li jedini koji sve to vidi, ne očekujem li suviše od ove naše mlade dvadesetpetogodišnje jogunaste ljepotice Hrvatske? Neće li sve to biti protumačeno kao nedostatak ljubavi prema zemlji u kojoj sam gurnut u postojanje i koja ostaje moja ljubav i zvijezda vodilja na ovom prašnjavom iseljeničkom putu?

………………Piše :Vladimir Jakopanec 

No, razumni će shvatiti da se ni roditelji uvijek ne obračaju svojoj djeci riječima pohvale i obožavanja. Jer, ljubav je i briga, i srdžba, i plač i psovka, u tenucima poteškoća i neizvjesnosti. Imajući to u vidu, zašto se dakle ja, barem za sada, ne bih vratio u ovaj prirodni raj od Hrvatske, koga je naš dobri Gospodin možda i greškom povjerio baš nama na čuvanje. Jer pogledajte:

Scena 1.

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Nastupaju Wiener Concert-Verein i zbor HRT-a. Na repertoaru između ostaloga Mozartov Requiem. Zato sam i kupio karte još u Melbourneu. Ljudi još uvijek polako ulaze, iako je već vrijeme da koncert započne. Svirači na pozornici, izlazi dirigent, ali svjetla se ne gase, vrata se ne zatvaraju, redari na vratima mirno gledaju kako ljudi polako, živo gestikulirajući i glasno govoreći ulaze u dvoranu. Dirigent s rukama na genitalijama strpljivo čeka. Galama se ne stišava.

Izgleda da su konačno ipak svi ušli, jer redari polako zatvaraju vrata. Meni s lijeva jedna debeljuca stoji na kraju reda, glasno razgovara s prijateljima koji sjede u tom redu i debelo se smije dok prva violina stoji i uštimava orkestar. Očito da zbog galame to nisu bili u stanju uraditi ranije. Dvorana je konačno dupke puna. Čini mi se da vidim u sredini u najboljem redu, na najboljem mjestu i samog gradonačelnika sa svitom od pedesetak svojih suradnika ili rođaka koji sjede oko i iza njega kao najefikasniji sigurnosni sustav. Kako znam da je to njegova svita? U redu, bijele čarape nisam vidio, ali mobilne telefone jesam.

Desetak minuta prekrasnoga Requiema. Ustaje Ivica Čikeš, bas, i počne pjevati prekrasnu ariju, a u tom trenutku pali se u mraku telefon u blizini gradonačelnika. Plavuša s kukastim nosom kao mostarski most, povlači programe po zaslonu i traži očito poruke. Nalazi ih, čita, piše odgovor, šalje, ja se uhvatio da od užasa više i ne slušam Requiem. U mraku telefon i dalje svijetli. Mačka skrola programme, valjda otvara FB, vuče gore-dolje, traži imal’ što nova, čita nekih 5 minuta, meni promakao sopran i dva zbora, ona konačno zatvara FB, skrola programme, nije sigurna šta bi još, ja čekam da je netko opomene, da zareži na nju, da je ubije i sakrije pod red stolica, ali ništa. Čovjek do nje bulji s njome u telefon i onda ga konačno gase. Za deset minuta pali se telefon na lijevoj strani. Scenario isti, osim što dama s lijeve strane ima i slušalice koje gura u uho i sluša valjda glazbeni broj koji je netko od njenih pajdaša stavio na FB. Za 4 minute ga zatvara. Pjeva zbor. Opet sam nešto propustio. Adrenalin mi kola krvožilnim sustavom i strahujem da ću završiti na Svetom duhu na hitnoj.

Punih 15 minuta mira i tišine nakon toga. Ja se konačno smirim, a onda pale se dva telefona daleko naprijed s lijeva i desna, izvan gradonačelnikova zaštitnog kruga, ali suviše daleko od mene da bih se uzbuđivao. Ustaje ponovno Ivica Čikeš i počinje jednu od najljepših arija, a ja se pretvaram u uho. Međutim, hoćeš vraže! Diže se jedna mljekarica u crnoj haljini, par redova ispred mene, malo udesno, pali kameru i na ekranu vidim orkestar i zbor, ali mljekarica oče Čikeša. Naočit frajer i još dobro pjeva. Zamisli ga da ti pjeva sevdah gol na uvce u krevetu, a? Mljekarica kažiprstom i palcem pažljivo razvlači sliku ko da si, da prostite, razvlači znate šta, dok joj konačno ne uđe cijeli Čikeš u ekran telefona. Opali jednom, ali avaj, zaboravila blic. Stoji i traži gdje se uključuje blic, stiska, uvježbanim pokretima prstiju opet razvlači, pardom na asocijaciji, sliku na zaslonu telefona i pljus jednom, pljus dvaput i onda polako zadovoljno sjeda.

Čikeš sjeda, a ja ne čujem više glazbu. U skladu s Requiemom, zamišljam da sam vrag u paklu ognjenom i stiže mi na račun ova s kamerom. Jooooj što sam joj sve radio. I dok još nisam svršio s njome, evo ti opet one prve, pali telefon i udri skrolat po programima iz čiste dosade. Ni sama ne zna što bi. Otvara poruke, gleda, vuče ih gore dolje, očito ništa, gasi poruke, igra se s programima još koju minutu i telefon se gasi. Ja još uvijek vrag u paklu, ovaj put užarenim noktima kopam oči ovoj potonjoj i polako se pribirem, očekujem nekoga od redara da ih upozori, nekoga od onih koji sjede blizu njih da ih trknu, pljunu, zadave, ubodu nožem, bilo što samo da zaustave ovo kriminalno skrnavljenje umjetnosti, glazbe, Mozartova Requiema, ali nitko se očito ne uzbuđuje oko toga osim mene. Isto ono: Hrvatska na Pupavca.

Nema sumnje, to je ovdje, u ovom hramu kulture ustaljena praksa. To mi je vani pri izlazu objasnila i dama u garderobi kojoj sam se, ne izdržavši, požalio. Kaže mi žena, moja žena, koju sam od jada tek sada pored sebe primijetio, a koja je i pored mobilnih telefonaa uspjela odslušati Requiem, da je bio izveden prilično grubo, da je zbor bio ponešto neujednačen, da su se tenori derali, a ja si mislim, ako su pjevači dio tog istog naroda koji je sjedio pred njima u publici, onda su stvar još dobro i odradili.

Scena 2.

Moram hitno platiti jedan račun svom izdavaču. Odem u Zagrebačku banku u Sopotu. Tamo gužva radi Badnjaka. Čeka nekih dvadesetak i više ljudi. Rade samo dva od 4 šaltera. Uzmem broj i sjednem. Na jednom šalteru službenica čavrlja s nekom svojom prijateljicom koja je očito obavila transakciju, pa sad malo da vele riječ dvije o dječici, sniženju cijena u Avenue Mall-u, ljubavniku, zločestom mužu, glumljenju orgazma, kiseloj repi s grahom….smiju se, ali to nikako ne prestaje. Vidim okolo oni mali uredi puni službenika koji pijuckaju kavu u to kasno popodne, ali nikome ne pada na pamet otvoriti i ostale šaltere da sve to nekamo krene.

Sjetim se kako to ide u Melbourneu: Čim se pojavi više ljudi, otvara se novi šalter, povlači se osoblje iz ureda. Ovdje ništa. Šef banke, tko bi drugi tako drsko i samouvjereno kao paun marširao gore dolje čekaonicom, pa iz ureda u ured, tako da bude primiječen, s prijezirom gleda na nas jadne udundane mizerije u zimskim kaputima. Na jedinom šalteru koji radi, starija gospođa, po izgledu nekakva bivša učiteljica ili nastavnica, gnjavi nešto sa svojom mirovinom koju nije dobila, čudi se, križa, ova na šalteru joj objašnjava, provjerava joj knjižicu, opet čuđenje, stajanje, ženska se ne odvaja od šaltera, 5, 10, 15 minuta. Ja čekam da dođe netko, da se pobuni, da pita što se dešava, da ju iznese van da se smrzne sebična stara kokoš, ali nitko ništa. Dolazi sve više ljudi, a na šalteru ni makac. Zaglavio se babac i ni mrdac. Na šalteru do njih službenica i dalje veselo čavrlja sa svojom prijateljicom koju ne namjerava otpustiti, očito do poslije Božića.

Poslije 18.5 minuta, babac se konačno polako odvaja od šaltera i prozvan je mladić u nekim neurednim trapericama i jakni u kojoj je valjda zadnjih mjeseci pekao burek od sira i špinata. Objašnjava on nešto službenici, službenica njemu, vadi dokumente, maše rukama, službenica niječno vrti glavom, on podiže glas, pita kako je prošli put moglo a sad ne može, vadi dodatne dokumente, nastavljaju raspravljati, masno opsuje, opet rasprava, 5, 10, 15 i više minuta, te nakon toga dečko iznerviran odlazi, ali vide vraga, prethodni babac se vratio i preko reda šmugnuo drito na šalter. Još je nešto babac zaboravio pitati. Opet 5, 10 minuta, a ovce i koze Gospodnje naokolo sjede mirno i trpe svoj usud na onaj isti način na koji su trpjeli Mesića, Josipovića i na koji sada trpe Pernara i onog isusa s dugom kosom koji brani deložirane, a zove se Sinčić valjda, a izgleda sasvim odrastao, iako nije. Nitko da bi pisnuo, nitko da bi se požalio tom namrgođenom vjetropiru od šefa koji maršira tude svakih 10 minuta, jer treba valjda ispucati energiju koju je prošle noči napucao u sebe kod punice na večeri. Nitko da priupita zašto se ne otvori još koji šalter, zašto službenice nisu efikasnije, ništa, apsolutno ništa.

Više nisam mjerio vrijeme. Izašao sam do prvog kafića, naručio kavu, iako sam namjerio popiti litru konjaka da se smirim, ali razum je ipak prevladao. Pijem kavu, prevrćem po FB, čitam Večernji i vidim da je prošlo više od jedan sat kako sjedim ovdje. Ustanem, krenem natrag u banku dok ne zatvore da vidim što mi je usud namijerio s brojem koga zgužvana nosim u džepu, jesam li zakasnio, pa sve ispočetka, ili ću imati malo sreće poslije svega.
Ne vjerujem svojim očima kad za nekih pet minuta na ekranu ugledam svoj broj. Objasnim šalterici situaciju, kako trebam platitii hitno račun, a mačka me prekine i vrlo neljubazno pita: Imate račun s nama? Nemam, velim ja. Pa onda idite u banku s kojom imate račun. Pa daleko je, velim ja. Kako daleko? U Australiji. Mačka se smrkne ko da sam joj oca, mater i dvije tetke opsovao. Onda ne možete! Kako ne mogu, pa valjda ima načina da sa svog računa u Australiji prebacim novac na njihov račun u Splitu. Nema. Nema? Nema. Pa prošle godine sam platio bez problema u vašoj banci na Črnomercu. Idite onda u našu banku u Črnomerec. Dođem kući, psujem, otvaram prozor, hoću se bacit s četvrtog kata dolje na ulicu, žena me vuče i moli da to ne radim jer ću uništiti nečiji auto, svi su parkirani na nogostupu ispod našega prozora, kako bi se pješaci mogli služiti cestom….
Sutra ujutro odem u neku Reisffeissenngebaunstundurme (osjećam se ko u Austro-Ugarskoj, sve je na njemačkom), ili tako nekako, banku i obavim stvar za desetak minuta, skupa s čekanjem. Veli mi službenica ljubazno: Izvadite novac tu iz automata i uplatite račun kod mene. Molim? Tako jednostavno? Da. U čemu je problem? Hvala! Znači i u Hrvatskoj se može, samo tu nema pravila, tu ovisiš isključivo o raspoloženju službenika i sreći dragoga nam Spasitelja.

Scena 3.

Nakupujem ja još u Melbourneu hrpu karata za Gavellu, u slučaju da nemam gdje boraviti, pa da mi to u ovim hladnim danima bude dom. O kvaliteti predstava sam već pisao, to znate. Svaka čast. Još samo da dodam da svaki večer gledate iste glumce, s kojima poslije treće večeri postanete bliski ko da ste spavali s njima, pogotovo s glumicama. Režija je fora. Nisam baš gledao, ali ako nije isti režiser, onda mora da su svi u jako bliskim rodbinskim odnosima, budući da koriste iste klišeje. U Pričama iz Bečke šume i Umišljenom bolesniku glavni likovi hodaju okolo s gačana oko gležnjeva, što je bilo fora, a u svim ostalima, osim u Moj slučaj, muškarci obavezno glume bosi s podvrnutim nogavicama, što je jako dobro da se ne poskliznu, jedino sam se cijelo vrijeme bojao i od tog straha ništa drugo nisam ni vidio, da se jadničci bosi ne našpranje na drvenom podu, i s obzirom na hladnoću da ne ozebu, pa onda sutra neće biti predstave, a ja potrošio toliki novac bez veze.

Evo prizora iz predstave Kao na nebu. Drama se dobro razvija, sve ide kako treba. Stvar napeta da napetija ne može biti, do te mjere mjere da sam se bojao da će tipu na prenaštimanoj električnoj gitari puknut žica. Sad ne znam točno jel gitara bila u toj drami ili Pričama iz bečke šume ili obadvije, ali znam da je u nekoliko predstava bila? Ne, mislim da je bila u Kolovoz u okrugu Osage. Dobro, nema veze, uglavnom napeta stvar. Nema gaća oko gležnjeva, ima samo bosih muškaraca s podvrnutim hlačnicama, od kojih se srećom nitko nije našpranjio. Odjednom, repriza iz Lisinskog. Iz čista mira, ničim isprovocirani, ljudi počinju paliti telefone, čitati poruke, pretraživati FB da im nešto ne promakne, ali podalje mene, pa sam se uzdržao da ne počnem plijeniti te proklete sprave, kojima je ovaj seljački i neuk narod do te mjere fasciniran da ne mogu ni jednu vražju predstavu pogledati do kraja, a da barem dvaput ne upale toga vraga.

Međutim, našao se ja i na Gospođi Bovary. Ne doslovno, nego na predstavi. Idealni deveti ili deseti red, sjedalo 7 i 8. Oni koji su bili u Gavelli znaju o čemu govorim. Garantira ti dobro društvo i najbolji pogled na pozornicu. Vrlo moderan i po meni vrlo kontroverzan kazališni komad. Da nije bio na hrvatskom, umislio bih si da sam u Parizu. Naravno, do trenutka dok se opet nisu počeli paliti telefoni. Ovaj put obasja me u mraku telefon moje prve susjede. Nagnem se ja upadljivo da vidim što otvara? Otvorila moja prisilna drugarica i susjeda neki program za poruke. Skrola gore, dolje i otvori jednu. Ja se nagnem prema njoj još malo da vidim tko joj se to tako tiho javlja u ovaj zao čas i gotovo joj glavu položim na rame. Mislim, ako njoj nije neugodno nasred predstave pored mene palit telefon, zašto bi meni bilo neugodno provjeriti čija je poruka i što je u njoj. Uostalom, mačka je zgodna, zašto ne bih bio ljubomoran? Međutim cura primijetila da sam ljubopitljiv i počne i ona buljit u mene. Da mi nije bilo žene sa suprotne strane i njoj dečka, bogdragizna ne bismo li završili na podu u nekom gadnom razmnožavajućem klinču, no, vidim da se u mene zapiljio i njen dečko, za koga nisam bio voljan pokazati neki veći interes, i s obzirom da je drugarica okrenula telefon na drugu stranu, pa i tako ništa nisam vidio, najpametnije što mi je sljedeće palo na um, bilo je da je zamolim da zatvori telefon, jer da sam ja zapravo došao vidjeti gospođu Bovary, a ne nju i njen telefon.

Za divno čudo, mačka zatvori telefon, ali se počne sa svojim dečkom gotovo na glas kikotati da se cijeli red tresao nekih 12 minuta, jer nisu mogli shvatiti da još uvijek u Zagrebu ima seljačina koje ne trpe mobitele na predstavama. Ugasi se njezin, ali se upali pet drugih oko mene, tako da na svu sreću gospođu Bovary nisam ni vidio. I bolje što nisam, jer se navodno budala na kraju ubila. Ili udala, pojma nemam, nema neke velike razlike.
A onda se usud pobrinuo za još dva iznenađenja na toj predstavi. Tako nešto, pa da živim i stotinu godina, ne bih vidio niti u Melbourneu, niti u Londonu, a bormeš niti u Parizu. Dvadesetak minuta prije kraja, tamo negdje u petom redu valjda, u sredini, diže se od dosade četvero, petero ljudi u sredini i hoće pod svaku cijenu van. Zanimljivije će biti u Gavellinu kafiću. Diže se cijela desna strana u tom redu kako bi se dosadna družina polako provukla, a njima se na svu sreću ne žuri, pa se polako, kojih 3-4 minute izvlače i na kraju reda oblače, otvaraju vrata da uđe dovoljno svjetla i zraka u dvoranu gdje smo sjedili, i tako nakon ukupno, nekih šest minuta nestaju sa scene. Propustio sam vidjeti tko je za to vrijeme bio na gospođi Bovary, ali nije mi bilo žao, jer takvu predstavu u životu nisam vidio.

A onda, deset minuta pred kraj, zvoni nekome ispred mene telefon. U torbi. Čuje se kako, očito neka dama kopa po torbi, ali telefona ni za lijek. Pomislio sam da su možda tako najavili gospođu Bovary, jer je do tada od svih tih telefona i dogodovština u gledalištu nisam ni primijetio, ali za nekih četiri minute telefon je utihnuo. No avaj, za minutu drma telefon opet i to sad mnogo glasnije jer više nije u torbi počiniteljice zločina, već u njenoj ruci. Odjednom, na peti ili šesti zvonki signal diže se ona negdje u šestom redu malo desno od sredine i krene se gurat van. Ljudi se u panici dižu da je propuste, jer telefon luduje od zvonjave i konačno negdje kod predzadnjeg sjedala, mačka stisne zelenu tipku i progovori odlučno: “Halo! Čekaj u kazalištu sam”, te nestade kroz vrata gledališta. Zadnjih 6 minuta predstave bilo je neopisivo dosadno, jer osim dva telefona koja su se u tišini negdje ispred mene upalila, ništa se drugo nije događalo. Osim, naravno na pozornici, ali koga danas u Hrvatskoj više zanima pozornica, kad jednom naučiš na bolju predstavu u gledalištu.

Bilo mi je drago vidjeti da sam se na kraju i ja polako navikao na takav red na javnim mjestima. Moram naglasiti da ne samo da je publika bila krajnje inventivna s tim telefonima, koji su vjerojatno u Hrvatskoj tek nedavno uvedeni u javni život, inače narod ne bi bio toliko fasciniran tim svjetlećim spravama, nego su se vratari, redari i sigurnjaci, pokazali izuzetno miroljubivima i punima razumijevanja, te nisu niti u jednom jedinom slučaju, niti u Gavelli, niti u Kerempuhu, a bormeš niti u Lisinskom, intervenirali. A to mi opet govori o širokoj kulturi uprave tih institucija, koje se ne žele miješati u private poslove i zaokupljenosti publike na njihovim predstavama i koncertima. A o glumcima i glazbenicima da ne govorim. Koja je to koncentracija, kad se apsolutno ničim ne daju smesti na sceni.

Sjećam se kad je ne tako davno jedan pijanist imao recital, mislim baš u Jeruzalemu i nekome u dvorani zazvonio telefon, a on se uvrijedio ko susedova Marička, ustao i otišao sa scene u nepovrat. Kasnije je izjavio da on seljačinama ne svira. Šta to nije strašno? Ili slična scena u Melbourneu. U kazalištu nekome zazvoni telefon. Predstava se zaustavi. Glavni lik sa scene bulji u prekršitelja i sarkastično ga pita, hoće li uzeti poziv, jer da oni mogu pričekati. Jadničak s telefonom propada u zemlju crnicu… Čisti fašizam. Ko da su im ustaše na vlasti po tim kulturnim institucijama u svijetu.

Scena 4.

Zahvaljuući prijateljima stanujem u ugodnom i toplom stanu u Sopotu. Ako idem u grad, koristim se tramvajem broj 6 i 14, ovisi na koju stranu. Jutros krećem četrnaesticom do Frankopanske. Gledam kroz prozor. S desna neka ReifFenssen ili tako nekako Bank. Stanica druga. S lijeve strane velika nova staklena zgrada, preko koje velikim osvjetljenim slovima piše: AVENUE MALL. Molim? Pa gdi sam ja to? U Londonu? Wellingtonu? Dolazimo u Savsku. S lijeve strane: Coin Laundry. Što tramvaj brže hita ulicom više uglavnom engleskih firmi na dučanima. Tobacco, Top Grill, Sensibility, Motherhood, We Buy Gold (ti bokca, mislim si ja, tu više ni zlata nema), Northern Star, you name it. Pokušavam pronaći nešto na hrvatskom – jako teško. Da ljudi u tamvaju nisu govorili hrvatski, pobjegao bih van i potražio na Google map gdje se ja to nalazim.

Vozimo se za Zagorje. Kod Save ogroman Shoping Centre: Westgate. Tu je i Harvey Norman, McDonald’s everywhere, Kentuckey Fried Chicken…, negdje pred Bedekovčinom ogroman Western Kingdom ili tako nekako. Vračamo se na Sesvete, ništa na hrvatskom. Moji pretci okreču se u grobu, meni muka u želucu. U Dubravi još jedan shoping centre, Garden City Mall ili tako nekako, nisam zapamtio, ali znam da počinje s Garden. Sjećam se kako smo nekada mrzili iseljenike jer su dolazili doma i pravili se da su zaboravili hrvatski. Osjećam se ko magarac. Ja i nakon 30 godina iseljeništva još uvijek, i to izgleda sam, govorim hrvatski. Vračamo se u Sopot. S desne strane veliki zeleni dučan: Zoo City. Bentisveca i životinje su poenglezili. U našem lokalnom Sparu, blagajnica svaki čas s customerima govori sorry, enjoy, sory (sad više od te zbrke ne znam jel se sori piše s jednim R ili double R), enjoy, thanks… Ja je pitam jel iz Engleske? Veli, ne. Australije? Ne. Amerike? Ne. Nove Zelandije? Ne, zakaj me pitate? Pa, vidim dobro govorite engleski. Ja engleski, veli ona? Da. Vi ste ponoreli, kae vama, kakav emgleski? Velim svojoj ženi da zove hitnu, jer z menom fakat nekaj nije u redu. I zvala bi, ali je provjerila i za psihičke bolesti nemamo cover u inšurensu. Dodaj još Kauffman, Spar, Interspar i sve one strane banke: Wellcome to Babilon.

Scena 5.

A posebno mi se u Hrvatskoj sviđa politička kultura. Tu je demokracija podignuta na jedan viši stupanj, posve nepoznat ostatku svijeta. Zašto ne. Ako smo bili kadri svijet obogatiti kravatom, padobranom i plačanjem parkinga telefonom, zašto ne bismo dali svoj obol i demokraciji ovoga svijeta. Taj hrvatski model demokracije mogli bismo nazvati neodemokracijom ili novom demokracijom, možda još bolje crocracijom, a ona se sastoji u tome da samo 39.5 – 50.3 % stanovnika izlazi na izbore. Nakon izbora ti koji nisu izašli na izbore, mogu po želji rušiti legalno izabrane političare i predstavnike u Saboru, jer ih oni, naravno nisu birali. Prema njihovu kazivanju, birali su ih Hercegovci i Imoćani, koji jedino, mulci izlaze na izbore. I ovi kreteni iz dijaspore, naravno. Pa kaj budu oni nama pamet solili!

Uzmite već zaboravljeni slučaj Hasanbegović. Legalno izabrana vlast postavi legalno izabranog političara za ministra kulture, ali avaj, što mu to vrijedi kad ga više od 50% građana koji nisu izašli na izbore nije biralo. Tada stupa na snagu ta neodemokracija ili crocracia. Taj nebirački dio ulice, a taj dio predvode novinari, glumci, pisci, režiseri, sveučilišni profesori, ljudi koji se razumiju u kulturu i demokraciju, koji su i izmislili crocraciju, s pridruženom srpskom falangom naravno, na najprimitivniji način nagazi, dotičnoga ministra, jer ulica svakako više znade o njemu nego li neki tamo politički odbor koji rukuje njegovim dokumentima. U toj dakle crocraciji, ulica hoće postavljati i svrgavati ministre i predsjednika vlade, jer za njih su izbori i odluka većine, čista primitive, stvar prošlosti. Ulica dakle jaše na svome odabraniku, koji je redovito ustaša, nikad partizan, dok cijela stvar ne zaglavi u općem političkom i društvenom apsurdu. Po toj neodemokraciji prihvaćeni su političari kojima jedino lijevi žmigavac radi, Bez obzira što ih stil života, bankovni račun, otuđivanje državne I privatne imovine (Mesić u Australiji) i sve ostalo vuče desno. Nije li čak i vrli gradonačelnik Zagreba dokazivao svoju vjerodostojnost pod Titinim kipom u Kumrovcu?

Još bolji primjer: institucija države do koje se u svim demokratskim državama drži, osim naravno u neodemokraciji Hrvatske, u redu, i sada u SAD, predsjednik ili predsjednica države. Gospođa predsjednica države Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, unatoč tome što je legalno izabrana na priznatim izborima, doduše po biračima iz Hercegovine i Imotskog, uključujući i dijasporu, čitava nacija pljuje po njoj, izmišlja joj da je seljača, traktorist, da se ne zna obući, da je neobrazovana, neobrezana, da je gadno kriminalno zabrljala u NATO-u, zato se kandidirala za predsjednicu, da nije bila niko i ništ u NATOu, da ima bolesnu prostatu, da je bespravno izbacila dragog nam druga Tita s Pantovčaka, vjerojatno je ona skrivila i gnjilu nogu milog nam maršala i kolaborirala sa Slovencima koji su mu dotičnu najbezobraznije odrezali, zbog čega je rečeni valjda i izdahnuo; ustašica, narkomanka, debela, u redu, ako nije ona, onda joj je Jakov, koji se onako glupo vuče za njom, pingvin u crvenim cipelama, gadura, kurva, ličinka bez mozga….

U svakoj demokratskoj zemlji za takvo vrijeđanje šefa države išlo bi se u zatvor, ali ne i u neodemokratskoj Hrvatskoj. Tu se tijekom cijele bogovetne godine politički viče i galami u apsolutno svakom kafiću, u svakoj kuhinji, na svim kolinjama, u bračnom krevetu pri hoblanju i razmnožavanju, spolno zreli građani i građanke svršavaju s njenim imenom na usnama; galami se o predsjednici pri čišćenju koca i operaciji presađivanja srčanih zalizaka – jedino je tišina na dan izbora. Svatko toga dana uredno obavlja svoje poslove i ko da je crkveni svetak, nitko da bi nos pomolio iz svog stana ili avlije. Osim u Hercegovini i Imotskom. I dijaspori, da prostite. Jer, nisi valjda glup da ideš na izbore. I onako nemaš koga birati. Bolje ne glasovati, jer onda možeš mirne duše rušiti. Briga te za one koji su se potrudili i izašli na birališta.

Pardon, da ne mislite kako mi nije poznat glas naroda na ulici, kad treba svrgnuti s vlasti nekog kretena. U zemlji u kojoj živim svaki čas je promet u centru grada usporen radi demonstracija najrazličitije vrste, ali političarima se daje vrijeme, 100 dana, godinu dana, pa se onda vrednuje njihov rad, osim ako je netko stvarno zasvinjio na samom početku. U Hrvatskoj nema roka. Izbacuje se nepodobnog i prije nego je uspio sjesti u svoju novu fotelju. Moramo li se prisjetiti inauguracije vrle nam predsjednice Kolinde Grabar Kitarović? Sprdačina na TV do te mjere da je čak i RAdman morao otpustiti gusku koja se tom prilikom na ekranima ponijela kao tusta kokoš.

Znam, dragi moji domicilni Hrvati, neodemokracija je fora, ali vjerujte mi na riječ, čuo sam da neodemokratske zemlje nemaju perspektivu. Navodno da znaju zaglavit u kaosu, metežu, a ponekad i krvoproliću, a onda ih pokupe Srbi ili Talijani, a ni Mađari nisu bezopasni, a svi ti stalno kruže oko vas. A još ako vas napusti Trump i NATO, i Putin će bacit oko na vas. A vidite, ako Hrvatska nema perspektivu, s obzirom da vi u njoj živite, nemate je ni vi. Osim ako vidite perspektivu u savezu s naprednim zemljama poput Srbije, Kosova i Makedonije.

Trebalo bi se, dakle trgnuti dok je još malo vremena, jer čovjek ne mora biti nuklearni fizičar da bi dosta pouzdano mogao prognozirati kako se tako, ajmo blago reči, naivnom narodu dobro ne piše, pogotovo ako je to mali i po mnogo čemu beznačajan narod i ako Bog, nedajbože, zaključi da je ovu divnu zemlju Hrvatsku dao posve neozbiljnom narodu na čuvanje. Eto, između ostalog, pored svega onoga divnog i pametnog u Hrvatskoj i njenom narodu, zbog svega gore navedenog se danas ipak još ne bih vratio u Hrvatsku.

P.S. Neki od vas ste primijetili moj osvrt “Zašto bih se vratio u Hrvatsku?” Neki dan priključi se komentarima i jedna meni posve nepoznata dama koja mi se na spomen Obamine Zdravstvene skrbi za Amerikance, koju sam skrb posve usputno spomenuo, obratila ovako: “Gospodine Jakopanec, da ste se potrudili malo bolje proučiti Obamino….. ne biste ovako laprdali….” Molim? Laprdali? Pa šta se tako komunicira s posve nepoznatim ljudima? A među nama Hrvatima to je opće prihvaćeni način komuniiciranja na FB. Upravo taj incident me je nagnao da objavim i drugi tekst koga sam napisao poslije povratka iz Hrvatske prije desetak dana. Tek toliko da se zna, da uzurpatori ne misle da smo glupi i da ništa ne vidimo.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2017/01/23/vladimir-jakopanec-zasto-bih-se-vratio-u-hrvatsku/

Vladimir Jakopanec/Hrvatsko nebo