S. Kutleša : Predstava oko pozdrava „ZDS“ kao dio specijalnog rata protiv Hrvatske

Još o „spornom“ pozdravu „Za dom spremni“

Posljednjih nekoliko tjedana ne prestaju prepirke oko pozdrava „Za dom spremni“ koji se aktualizirao protestom protiv spomen ploče podignute u Jasenovcu u čast pripadnicima HOS-a poginulim u Domovinskom ratu. Hrvatski političari uglavnom odgovaraju tako da se nikome ne zamjere pa otuda nebulozne i sramotne izjave iz samoga vrha vlasti. Samim time zamjere se najvećem broju hrvatskih državljana. Političarima uglavnom i nije stalo do mišljenja većinskog naroda nego do toga kako se dodvoriti svojim „poslodavcima“, a u isto vrijeme ostati kod svojih uvjerenja koja nisu uvjerenja većine naroda kojim vladaju.

Tako je npr. predsjednik Vlade Plenković, vrlo brzo nakon što se počelo pisati o „spornoj“ spomen ploči u Jasenovcu, kao pravi „državnik“ i političar vodeće stranke (partije) u državi odmah lakonskom kratkoćom zaključio, i izjavio, da treba osnovati povjerenstvo koje bi odredilo odnos prema znakovlju totalitarnih režima. Na prvi pogled mudar potez “mudroga“ premijera. Ali malo pozornije razmišljanje o toj „mudroj“ izjavi pokazuje suprotno: ili da premijer nema previše političke mudrosti (o državničkoj da i ne govorimo) ili da sve to radi po nečijem nalogu ili iz vlastitog uvjerenja ili da nema jasan vlastiti stav o totalitarizmima. Što bi neko povjerenstvo imalo odlučivati o znakovlju totalitarnim režima? Zar se o tome već davno nisu izjasnili Vijeće Europe (VE) svojim rezolucijama iz 1998. i 2006. godine i Hrvatski sabor svojom deklaracijom iz 2006. godine? Znači li to da premijer ne prizna zaključke Vijeća Europe i Hrvatskog sabora? Ako ih prizna što će mu povjerenstvo? A ako ih ne prizna bilo bi dobro da to jasno kaže. Njegova odluka da formira povjerenstvo navodi na zaključak da on ipak ne prizna ni europske ni hrvatske institucije i njihove zaključke. To bi se od jednog slijepo europski orijentiranog političara teško moglo očekivati. Ali politika ne bi bila to što jest da nema mnoštvo iznenađujućih nedosljednosti.

Kad smo već kod povjerenstva pitanje je tko bi bili njegovi članovi i tko bi ih birao? Kakav bi zaključak i odluku oni mogli donijeti? U suglasju s rezolucijama VE i deklaracijom Hrvatskog sabora ili protivan VE i Sabora? Bi li se moglo očekivati da to povjerenstvo donese zaključak kako komunizam nije totalitarizam? Sasvim sigurno. I to ne bi bilo nevjerojatno nego suprotno, posve vjerojatno. Takav zaključak slijedi iz naše svakodnevne društvene i političke prakse. Ne divljaju li upravo sada u Hrvatskoj oni koji otvoreno napadaju sve hrvatsko, a brane sve jugoslavensko, a to u krajnjoj liniji znači sve velikosrbsko. Mi „živimo pod intelektualnim terorizmom nove vladajuće elite“ (Edo Pivčević u intervjuu Hrvatskom tjedniku od 29. prosinca 2016.). Ako nijedna hrvatska vlast nakon donošenja rezolucija VE i deklaracije Sabora nije ništa poduzela u praktičnom smislu po pitanju komunizma kao totalitarnog sustava onda se zaključak sam po sebi nameće. Naprotiv, ono što su radili bilo je upravo suprotno zaključcima VE i Hrvatskog sabora. To onda znači da te hrvatske vlasti ne samo da ne priznaju europske institucije i njihove odluke nego ne priznaju ni svoje vlastite. Tko više podcjenjuje instituciju Hrvatskog sabora nego sami političari i vrlo veliki broj zastupnika koji sjede u tom istom Saboru?

Svaka nova spoznaja o prošlosti naziva se revizionizmom

Jedna od važnih stvari u nepoštivanju, dapače protivljenju europskim i hrvatskim institucijama je ukidanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zloćina nakon Drugog svjetskog rata. Najveći dio onoga što znamo o komunističkim zločinima dolazi nam ne iz Hrvatske nego iz, uz Hrvatsku de facto jedine komunističke zemlje EU, Slovenije, točnije od pojedinaca koji se bave istraživanjem komunističkih zločina. Hrvatske vlasti, naprotiv, žele zataškati, umanjiti, reinterpretirati, relativizirati i opravdati komunističke zločine, a da pri tome ni same nemaju znanstvenog dokaza. Sasvim suprotno, znanstveni dokazi vode prema otkrivanju i osvjetljavanju komunističkih zločina te se upravo zbog toga ta istraživanja zabranjuju. Svaku novu spoznaju o prošlosti „intelektualni teroristi“ nazivaju revizionizmom za koji je, prema njihovim mjerilima, treba snositi odgovornost. Vrlo je izvjesno da je u Jasenovcu daleko više žrtava komunističkog nego ustaškog režima. Da je suprotno istraživanja bi bila provedena po hitnom postupku. Blokada tih istraživanja traje 70 godina, a u tzv. samostalnoj Hrvatskoj četvrt stoljeća.

Umjesto da premijer poštuje one koji su Hrvatsku stvorili, on dovodi u pitanje sve njihove zasluge. I znakovlje pod kojim su se borili. Umjesto da odgovori kako bi odgovorio svaki premijer na svijetu koji predstavlja svoj narod i državu i koji minimalno drži do njih, on izvrdava izjasniti se što misli o tome. Zamotava sve, kao i većina drugih političara, u fraze kako je protiv svih totalitarizama i sl. i razbacuje se sličnim floskulama kojima više nitko ne vjeruje jer nisu potkrijepljene onim što se u praksi radi. Ako je protiv komunističkog totalitarizma neka pod hitno (onako hitno kako je odletio u Bruxelles po „savjet“) obnovi već osnovani Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zloćina nakon Drugog svjetskog rata. Prije toga u njegovu vjerodostojnost nitko ne može vjerovati. Uostalom, svoju je vjerodostojnost pokazao odmah nakon izbora.

Slična je i „mudrost“ predsjednika Sabora Petrova. Njegov stav je (ako se to uopće može nazvati stavom?) da „spornost“ spomen-ploče u Jasenovcu ovisi o tome s kojim je motivom ona postavljena. Ako je postavljena da nekoga vrijeđa onda bi je trebalo skinuti, a ako su motivi bili da nikoga ne vrijeđa onda bi je trebalo ostaviti. Ono što nam Petrov nije odgovorio jest kako se sa sigurnošću može saznati motive? Dubinu takve „mudrosti“ jedino je moguće provjeriti eksperimentalno. Upitat ćemo npr. pripadnike četničkih postrojbi koji su rušili i ubijali po Hrvatskoj, a sada su u samom vrhu vlasti u Srbiji, ili možda domaće izdajnike i „hrvatske“ antife koji su se tada borili, a i sada se bore protiv samostalne i neovisne Hrvatske. Njihov odgovor svakodnevno slušamo: ploču treba skinuti i to bez rasprave, po mogućnosti na najbrži i najučinkovitiji način i to šarafcigerom (šrafencigerom) marke „nesuđeni tajnik/tajnica UN-a“. Bi li sličan zaključak donijelo i premijerovo povjerenstvo? Zasad ne znamo. Vjerojatno bi, ali vidjet ćemo. Eksperiment dalje i ne treba provoditi jer već ima onih koji misle da je spomen-ploča u Jasenovcu postavljena s namjerom da vrijeđa. Ne pomažu ni argumenti onih koji su ploču postavili, ni povjesničara koji dokazuju da pozdrav „Za dom spremni“ (ZDS) nije samo ustaški pozdrav nego je postojao i prije i poslije ustaša, niti većine hrvatskih državljana koji ne vide ništa sporno ni u ploči ni u pozdravu ZDS. I tako se iz „mudre“ izjave predsjednika Sabora nedvojbeno treba zaključiti da ploču treba skinuti.

Zar njemu nisu dovoljni motivi postavljanja spomen-ploče 11 poginulih (imenom i prezimenom) pripadnika hrvatske vojske? Zar to nije opravdanje o podizanju spomen-ploče? O njegovu stavu o ploči u Borovu Selu ili u Trpinji (to je u Hrvatskoj) podignutim srbo-četnicima nismo čuli, tj. bi li trebalo ispitivati motive s kojima su te ploče postavljene. Te spomenike čuvaju tzv. hrvatski policajci. Ali hrvatski policajci nisu u stanju čuvati ploču u Jasenovcu pa se i moglo dogoditi da su mladi SDP-eovi fašisti, koji sebe nazivaju nekom inicijativom mladih za ljudska prava, tu ploču prekrili tekstom u kojemu se poziva HOS Jasenovac i UDHOS grada Zagreba da „uklonite s ovog i svakog drugog mjesta simbole fašizma i mržnje“ i to tobože u ime „demokracije, mira, stabilnosti i sigurnosti“. Jadna su ta ljudska prava i demokracija koje oni budu u budućnosti provodili. Kako to da se ti isti SDP-evi skojevci, u ime istih tih načela, nisu založili za skidanje pravih simbola mržnje kao što su crvene petokrake, komunistički i četnički spomenici diljem Hrvatske i sl. Kako to da ove provokacije ne uznemiruju hrvatske vlastodršce?

Sporno je to da je stvorena hrvatska država

Što je zapravo na stvari kada se radi o pločama i pozdravu ZDS? Ploča je postavljena 11-orici hrvatskih branitelja pripadnika postrojbi HOS-a koji su poginuli u Jasenovcu. To da su poginuli u Jasenovcu nema nikakve veze s ustašama. Točnije, ima jer su se kao i ustaše borili za samostalnu hrvatsku državu. I to s hrvatskom zastavom i s grbom (koji počinje s prvim bijelim poljem, što je ovdje nevažno) i s pozdravom ZDS. S istim su se simbolima borili i svi drugi pripadnici hrvatske vojske na bilo kojemu ratištu u Hrvatskoj. I izborili su ratnu pobjedu i stvorili hrvatsku državu. Što tu ima spornoga? Pa „sporno“ je upravo to da je stvorena hrvatska država, a time je „sporno“ i sve znakovlje te države. Bi li ta 11-orica HOS-ovaca, da su možda poginuli negdje drugdje, imali pravo na spomen-ploču? Nisu oni htjeli poginuti u Jasenovcu. Kamo sreće da uopće nisu poginuli! Ako oni nemaju pravo na spomen-ploču onda nema nitko na bilo kojem mjestu u Hrvatskoj. Ako se mora skinutu ploča u Jasenovcu onda treba poskidati sve ploče hrvatskim braniteljima diljem Hrvatske. Da se jasno vidi da smo kolonija.

Što je „sporno“ na ploči u Jasenovcu? Na ploči se nalaze: u sredini križ, s jedne i druge strane križa popis imena 11-orice ubijenih, u lijevom gornjem kutu službeni hrvatski grb, u donjem desnom kutu udruga koja podiže spomen-ploču, a u lijevom donjem kutu službeni grb te udruge. Nigdje na spomen-ploči posebno ne piše ZDS. A kad bi i pisalo bilo bi primjereno. Istina, u sastavu grba udruge koja je postavila ploču nalazi se pozdrav ZDS. Ako je to „sporno“ zašto su hrvatske institucije registrirale tu udrugu? I još sličnih sedam udruga koje sve po redu u svom znaku imaju natpis ZDS? I to nikome nije smetalo već 18 godina. Čak ni tzv. „hrvatskim“ antifama, ni beogradskim srbo-četnicima ni drugima.

Ako se antife doista zalažu za sustav prava i pravne države (što uvijek, očito licemjerno, ističu), onda bi morali ishoditi zakon kojim će se zabraniti sve udruge koje u svom znaku imaju natpis ZDS, a tek onda legalno poskidate sve njihove spomen-ploče, popaliti sve njihove zastave, zabraniti pozdrav ZDS, uhićivati one koji budu pozdravljali ZDS i sl. Ukratko, izbrisati iz pamćenja HOS i ZDS, a usput još mnogo toga. Sve dotle spomen-ploče moraju ostati tamo gdje jesu. Ako smo pravna država?

Da su predsjednici Vlade i Sabora nedosljedni svjedoči ne samo slučaj jasenovačke ploče nego i brojni drugi događaji. U slučaju bujanja spomenika s četničkim obilježjima, s obilježjima crvene petokrake ili s totalitarističkim komunističkim pozdravima usred Hrvatskog sabora, na predizbornim skupovima reformirane Komunističke partije (KP) (tj. SDP-a) i sl. ni riječ nisu rekli. Zar crvena petokraka ili pozdrav „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ (SFSN) i slični pozdravi nisu simboli totalitarnog režima? Vrijeđaju li ona ikoga? Možda će i tu trebati tražiti motive da se utvrdi vrijeđaju li oni nekoga ili ne? Znam da vrijeđaju mnoštvo ljudi, pa čak i onda kada se crvena petokraka proglašava „simbolom ljubavi“ (Ivo Josipović). Da su komunistički simboli znak najveće mržnje u povijesti čovječanstva svjedoči i blaženi A. Stepinac koji 27. listopada 1956. nije uzalud rekao: „Moć sotone, to je prava moć komunizma. Uništiti čast čovjeka, poniziti ljudsku dušu. To je djelo sotone…“ Zašto se onda prezire one koji su povrijeđeni takvim „simbolima ljubavi“ i kada traže brisanje svih komunističkih simbola? Zašto se vlasti već desetljećima oglušuju na zahtjeve onih koji traže brisanje imena ulica, trgova i sl. zločinca J. Broza (JeBeTe). Vrijeđa li taj „simbol ljubavi“ građane Zagreba koji svakodnevno prolaze preko toga lijepoga zagrebačkoga trga? O tome se predsjednici Vlade ni Sabora, kao ni svi njihovi prethodnici, nisu izjasnili (postoje neke rijetke i časne iznimke). A nije ni predsjednica države.

Predsjednica nadvisila obojicu predsjednika

Ipak je ona u nečemu nadvisila obojicu predsjednika. S malim zakašnjenjem u božićnom intervjuu Večernjem listu osvrnula se i na spomen-ploču u Jasenovcu i rekla ono što je već davno (i bez briselskih i berlinskih konzultacija) morao reći svaki hrvatski političar, a to je: „Ovdje je bitno da je riječ o spomeniku 11-orici poginulih hrvatskih branitelja i to nema nikakve veze s bivšim ustaškim logorom. To nije poruga Jasenovcu ili Srbiji, već iskaz pijeteta prema 11 mladića koji su poginuli pod tom zastavom braneći Hrvatsku. Želim jasno naglasiti, u Hrvatskom saboru nijedna strana ne zastupa proustašku ideologiju koja bi se otvoreno zalagala za ustaški režim“. Time je predsjednica pokazala da ipak osluškuje mišljenje većine svojih državljana. U takvim bi stvarima morala biti odrješitija. Ona mora, po svojoj dužnosti braniti nacionalni interes. Stoga je na mjestu njezina izjava: „Nemojmo, dakle, dopustiti da nam stalno nabacuju tu „ustašku guju“, a onda se mi u Hrvatskoj šutamo međusobno i od toga radimo prvorazredno političko pitanje, što u konačnici iskrivljuje percepciju o samoj državi.“

Kao da u Hrvatskoj nema važnijih pitanja od pozdrava ZDS? Postavljanje toga pitanja u središte interesa hrvatske javnosti jest programirano i dobro isplanirano. Dok je npr. pozdrav SFSN usred Hrvatskog sabora „normalan“, pozdrav ZDS se demonizira. Može li se zamisliti što bi se dogodilo kada bi netko u Hrvatskom saboru pozdravio javno, pred TV kamerama, pozdravom ZDS? Bio bi razapet pred očima javnosti. Zato što je ZDS ustaški pozdrav? Nisu li već zbog toga počela otpuštanja s TV postaja (Marko Jurič)? Pa što onda ako je pozdrav ZDS i ustaški? On nije korišten samo u doba NDH nego postoji u raznim varijantama otprije, a postojao je u Domovinskom ratu i postoji i sada u grbovima raznih zakonitih udruga. I danas se ljudi pozdravljaju s tim pozdravom. I pozdravljat će i u buduće tim više što ga se bude više zabranjivalo. Zar se sve što je bilo ustaško mora odbaciti? Ovdje se ne misli na ono što je za osudu. A nema li i HDZ i SDP i druge stranke i pojedinci svojih „zločina“ protiv hrvatske države?

Nisu li npr. ustaše govorili hrvatskim (ne ustaškim) jezikom, živjeli u hrvatskim (ne ustaškim) gradovima i selima, šetali hrvatskim (ne ustaškim) ulicama i trgovima, živjeli u hrvatskim (ne ustaškim) stanovima, išli u hrvatske (ne ustaške) škole i crkve, primali plaću u hrvatskim (ne ustaškim) kunama i sl. Zar bi sve to trebalo uništiti i baciti u zaborav? To i jest bio plan JeBeTe i njegovih ondašnjih i sadašnjih slugana. To potvrđuje i vođa (vožd) novoosnovane „Nove ljevice – stranke za demokratizaciju i održivi razvoj“ Markovina koji kaže: „Ja sam i dalje žešći Jugoslaven od ikoga…Meni Hrvatska ništa ne predstavlja“. No, on nije jedini. Sva ljevica u Hrvatskoj je antihrvatski raspoložena; Hrvatska do danas nije uspjela stvoriti ljevicu koja bi bila hrvatska, iako je bilo takvih pokušaja. Kad bi svi današnji ljevičari u Hrvatskoj „postali“ Hrvati onda u Hrvatskoj ne bismo imali toliko problema koliko ih imamo. Najveći krivci za hrvatska zla u posljednjih sedamdeset godina su upravo ljevičari (ali ne hrvatski nego antihrvatski) pa makar neki od njih danas bili u tzv. „desnim“ strankama.

Sastavni dio specijalnog rata

Zašto sva ta predstava oko ZDS? Glavni cilj zapravo i nije sam pozdrav ZDS niti rasprava oko njega. Ali to je sastavni dio i važan čimbenik specijalnoga rata. Glavna je stvar da se pozornost skrene s važnih tema. A prave su teme u ovom trenutku otvaranje poglavlja u pristupnim pregovorima oko primanja Srbije u članstvo EU. To srbski političari znaju puno bolje od hrvatskih koji im nisu dorasli. Cilj je „zakuhati“ oko manje bitnih stvari, a dobiti ono što se želi i što je važnije, a to je pristanak Hrvatske da deblokira Srbiju u pregovorima s EU. Strategija je jasna: najprije treba napasti hrvatski narod i hrvatsku vlast zbog „ustašizacije“ i „fašizacije“ Hrvatske. Obrana od strane ljudi iz vlasti uglavnom je neuvjerljiva, ako po srijedi nije još nešto gore. Sve to ponekad liči na predstavu za puk kao što pokazuje nedavna najava deblokade Srbije oko poglavlja 26.

Ministar vanjskih poslova Stier nije ni „izdržao“ u svojim „zahtjevima“ prema Srbiji ni nekoliko dana. Trijumfalno je objavio: „Hrvatska je spremna podignuti rezervu na otvaranje poglavlja 26 u pregovorima Srbije i EU-a.“ Srbija, izgleda, ima veći utjecaj u Bruxellesu i Berlinu od Hrvatske (kao da je Srbija članica EU, a ne Hrvatska), a Zagreb po hitnom postupku, poslušnošću koja graniči s perverzijom, deblokira Srbiju. A što je Srbija učinila za tu obećanu „uslugu“? Ona je pristala potpisati aneks po kojemu se rješava pitanje osnovnih škola za hrvatsku manjinu u Srbiji. Time je kao Srbija „ispunila“ sve svoje obveze? A što je s ostalim obvezama: što je sa srednjim školama, s kadrovima katedre za kroatistiku, s prosvjetnim nadzorom i sličnim problemima? Jesu li Hrvatskoj vraćene sve pokradene umjetnine koje je Srbija prisvojila? O tome više nitko i ne govori. Što radi Ministarstvo kulture? Jesu li pronađeni svi nestali iz Domovinskoga rata? Što je sa srbijanskim Zakonom o univerzalnoj jurisdikciji (nadležnosti) i sl? Umjesto da Hrvatska od Srbije traži ratnu odštetu, ona gradi kuće onima koji su Hrvatsku napadali, osigurava im položaje na vlasti mimo načela reciprociteta. To ne radi nijedna normalna država.

“Velikodušnost Srbije”

Kada se radi o „velikodušnosti“ Srbije da se za pučkoškolce prevedu udžbenici na hrvatski jezik znači li to da će djeca i dalje učiti o Domovinskom ratu i općenito o hrvatskoj povijesti ono što piše u srbijanskim udžbenicima, samo prevedenim na hrvatski jezik i latinsko pismo? Što će biti sa srednjoškolcima koji nisu obuhvaćeni srbijanskom „velikodušnošću“? Moglo bi se još navoditi puno primjera na kojima se pokazuje bijeda hrvatskih vlastodržaca i nesposobnost da zaštite nacionalne interese. A što će se tek dogoditi kada Hrvatska pristane na poglavlje 23. u pregovorima Srbije i EU? Onda je za očekivati da će srbijanski sudovi umjesto hrvatskih (ili možda s njima u suradnji?) donositi odluke o skidanju ploča, rušenju spomenika, zabranama raznih vrsta te uhićenjima svih koji spomenu pozdrav ZDS i sl.

To je lako može dogoditi pred očima EU kojoj, to se jasno vidi, nije stalo ni do ljudskih ni nacionalnih prava ni do demokracije. Da joj je stalo zaštitila bi najprije svoje vlastite građane (Nijemci npr. bježe iz svoje zemlje, koja je bila uzor uređenog i prosperitetnog društva, jer drugi nad njima vrše teror uz dopuštenje njemačkih i briselskih vlasti). Zato su „demokrati“ EU i izvršili pritisak na hrvatske poslušnike koji odrađuju što im se naredi. Hrvatski premijer i ministar vanjskih poslova pod hitno su odletjeli u Bruxelles i Berlin po savjete (čitaj naredbe). Kancelarica Merkel ne zna i ne želi brinuti ni za svoj narod, a kako bi se moglo očekivati da brine o nekim Hrvatima. Kod velike većine hrvatskih političara nema ni trunke brige za nacionalne interese (uz rijetke iznimke), nema tu ljudi od formata kao što je npr. Orban ili političari zemalja tzv. Višegradske skupine. Nisu Britanci napustili EU zato što ona nudi ostvarenje onih načela za koja se deklarativno zalaže. Oni koji drže do sebe, kao Britanci, kako god su ušli u EU, mogu je i napustiti. Može li se Croexit dogoditi Hrvatskoj? Nemoguće pored izdajničkih garnitura svake vrste. Uostalom Hrvatske su vlasti prevarile hrvatske državljane oko ulaska u EU. I varaju ih još uvijek. Hoće li u Hrvatskoj doći na vlast, i kada, oni koji više neće varati i terorizirati svoje državljane?

Stipe Kutleša/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo