ČETVRTI TJEDAN DOŠAŠĆA – ČETVRTAK

Dok po tko zna koji put čitam misna čitanja dana, iznova i iznova, riječ doziva riječ…, Pavlovu riječ: „Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo — Gospodinovi smo.“ (Rim 14, 7 – 8)

Sve mi dolazi od Gospodina, pa i ja sama, njegova sam svojina, on je tu za mene, u meni, oko mene, posvuda, bez obzira na situaciju, u trpljenju i slavlju, na Taboru i križu, u oštroj slamici, u Hramu i na Gori. Tu pripadnost ne mogu dokinuti, ni moji grijesi je ne mogu dokinuti. Sve što danas imam, sve što me muči ili veseli, za čim posežem ili žudim, sve, baš sve će proći samo će Gospodin ostati. Zašto se onda brinem zbog prolaznih stvari?

Večeras je jedan dragi Frane malo uranio na pričest na što mi je susjed u klupi prišapnuo: „Ogladnio Frane.“ Nasmijah se uz pomisao: „I ja sam gladna.“ Zato je naš Bog i sišao k nama, u kući kruha – kruh za nas gladne. Još samo dva dana, pa kad se zaori iz svih grla „U sve vrime godišta, mir se svitu navješta…“ Gladni smo mira, mira u srcu a On je mir.

1 Sam 1,24-28; 2,1-1.4-8

Čim ga je odbila od prsâ, povede ga sa sobom uzevši uz to trogodišnjeg junca, efu brašna i mijeh vina; i uvede ga u dom Gospodnji u Šilu. A dječak je bio još vrlo mlad. Tada zaklaše junca, a majka dječakova pristupi k Eliju. I reče Ana: »Dopusti, gospodaru! Tako ti života tvoga, gospodaru, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Gospodinu. Molila sam za ovo dijete, i Gospodin mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Gospodinu za sve dane njegova života: ta isprošen je od Gospodina.« I pokloniše se ondje Gospodinu.
Nato se Ana pomoli ovako: »Kliče srce moje u Gospodinu,
raste snaga moja po Bogu mom.
Šire mi se usta na dušmane moje,
jer se radujem pomoći tvojoj.
Lomi se lûk junacima,
nemoćni se snagom opasuju.
Nekoć siti sad se za kruh muče,
nekoć gladni ne gladuju više.
Nerotkinja rađa sedam puta,
majka brojne djece svježinu izgubi.
Gospodin daje smrt i život,
ruši u Šeol i odande diže.
Gospodin čini uboga i bogata,
obara čovjeka i uzvisuje.
Diže slabića iz prašine,
iz bunjišta izvlači uboga,
da ih posadi s knezovima
i da im odredi počasna mjesta.
Jer Gospodinovi su stupovi zemlje,
na njih je stavio ovaj svijet.

Lk 1,46-56

Tada Marija reče:
»Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu,
mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji
zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje,
rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja,
a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima,
a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga,
kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu
njegovudovijeka.«

Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo