DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA – PETAK

Božić dolazi, a životni tijekovi usmjeravaju mi pogled na one koji odlaze iz mog života i života mojih bližnjih. Baš sada pred Božić. Nije to za stalno, odlasci. Ti koji su otišli samo su prvi prešli preko rijeke.

Svećenik je danas u propovijedi govorio da nas smrt bližnjih pomalo uspori, natjera na zastajanje. Bio je glas koji glasno izgovara moje misli. Usred strke, usred planiranih i neplaniranih aktivnosti moram zastajkivati, usporiti, pa se pitam je li mi u tim događajima upućena skrivena poruka i preporuka o mijenjanju životnog stila?

Dok čitam Izaijine riječi, „Nikad ti se ime ne bi zatrlo, niti izbrisalo preda mnom!«, razmišljam o knjizi života. U knjigu života upisani smo još dok smo postojali tek kao Božja zamisao.  Plod smo Stvoriteljeve ljubavi. On bi volio da knjiga života ostane cjelovita, bez praznih redaka. Ali čovjek iz ljubavi i za ljubav stvoren često zastrani, često pada u napast biti poput djece iz današnjeg evanđelja što dovikuju jedni drugima: „Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.«
Eto takvi smo, htjeli bismo da Bog pleše kako mi sviramo. Pri tome ni sami ne znamo koju melodiju odabrati, pa histerično mijenjamo ritmove.
Dobro je kad prepoznamo vlastito zastranjene pa se vratimo putu kojim nam je ići. Ustrajemo li na pogrešnim putovima sami brišemo ime iz knjige života. Strašno mi je pomisliti da je umjesto mog imena u knjizi života neka crna rupa, a Bog mi po glasniku pri tom poruči:
„O, da si pazio na zapovijedi moje,
kao rijeka sreća bi tvoja bila,
a pravda tvoja kao morski valovi!“

S ljubavlju i zahvalnošću gledam na dobročinstva doživljena od onih koji su na drugoj obali. To što su upisani u moje srce, učvršćuje me u vjeri da su upisani i u Srce Božje.

»Doista, dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinikâ i grešnikâ!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim.«
Doista, i mi o svakom čovjeku kojeg poznajemo ili od drugih o njemu znamo imamo svoja mišljenja, pa nam se čini da su ovakvi ili onakvi. Uglavnom nisu nam po mjeri. Istina je posve drugačija od naših predodžbi. Samo Bog jedini zna što je u ljudskom srcu.
Mi često ne želimo drugima dati šansu. Nedostaje nam velikodušnosti, dobrostivosti i dobrohotnosti, širine, dubine i visine. A Bog svima nama, svaki dan, daje novu šansu.
Nije važno što ljudi misle, važno je što misli Bog. Toliko vremena i energije potrošimo uzalud, u ugađanju ljudima, pa i onima do kojih nam nije, umjesto da ugađamo Bogu. Toliko se upinjemo, gotovo prisiljavamo bližnje da ispune naša očekivanja umjesto da im pomažemo ispuniti Božja očekivanja.

Ps 1,1-4.6-6

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u zakonu Gospodinovu,
o zakonu njegovu misli dan i noć.

On je k’o stablo zasađeno
pokraj vódâ tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su k’o pljeva što je vjetar raznosi.
Jer Gospodin zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo