Vesna Ujević Prvi tjedan Došašća – Srijeda

Jutros mi nije lako razmišljati, nije mi lako misli svesti u jedno korito. S jedne strane preobilje Božje riječi, a s druge živahna dvogodišnjakinja koja zdušno zahtjeva svu moju pažnju.
Danas je blagdan svetog Andrije pa su i misna čitanja „Andrijina“, a meni je teško ne uključiti u razmišljanje čitanja od srijede prvog tjedna Došašća.

Puna sam mana, slabosti, grijeha, trebala bih se pozabaviti preispitivanjem, kajanjem,  treniranjem vrlina . I trudim se, ali dođu dani umornosti od kritika i samokritičnosti, od borbe sa sobom i drugima, sa životnim nedaćama… čitanja današnje srijede su upravo za takve dane, utješna, odmarajuća. U njima se objavljuje Bog koji ispunja svoje vjerne preobiljem, uništava patnju, liječi i brani, brine se i hrani…
“I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti…“
„Jahve je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam…“ i sve tako redom…

Nisam samo ja umorna, svi smo umorni,  gotovo iscrpljeni, izmoreni smo narod, a Isus kaže: „Žao mi je naroda…“
Eto, vidi On naša trpljenja, umore, bolesti, ne će nas ostaviti, poduzeti će nešto. Ponekad se  učini da kasni s intervencijom. Gubimo strpljenje, mrmljamo… A On zna naše misli, baš zato kaže: „Čekajte! Ja ću sigurno doći!“

Volim razgovarati s Isusom i s Ocem u Svetom Pismu.  „…uziđe na goru i sjede ondje.“ – piše Matej, nije to neka visoka gora, tek uzvišica, tako ga narod može okružiti, podignuti pogled, uzdignuti glavu, a potrebno je to, uzdignuti glavu i pogled, otkovati se od zemlje i uskog vidokruga. Pred Isusa baciti svoje bolesti, bolesti svojih bližnjih, svog naroda.

„Tada nagrnu k njemu silan svijet s hromima, kljastima, slijepima, nijemima i mnogim drugima. Polože mu ih do nogu, a on ih izliječi.“

Učinimo li i mi tako, bit će nam dobro, probudit će se radost u nama, u svima nama. Dvogodišnjakinja je upravo utonula u san, na moju radost. Bog sve uredi i posloži, uglavnom onda kad mi prestanemo uređivati svojim snagama.

Vratiti ću se malo u liturgijsko korito, na Andriju.  Značenje imena Andrija dolazi od grčkog Andreas što znači  „muževan ili hrabar“, ponekad se prevodi i kao „ratnik“ jer je prva dužnost muškarca u staroj Grčkoj bila obrana vlastitog doma. Moglo bi se reći: „Svi smo mi Andrija“ (neki možda i nisu). Uglavnom, kada smo umorni, kada nas pomalo hvata malodušnost ili tjeskoba, potrebno je sačuvati hrabrost i obraniti dom (u prenesenom i drugom smislu).

U današnjem prvom čitanju  (Rim 10, 9-10) piše: „Nema uistinu razlike između Židova i Grka jer jedan je Gospodin sviju, bogat prema svima koji ga prizivlju. Jer: “Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“
To je radosna vijest kojoj su potrebni glasonoše i propovjednici. Smo radosno srce može vjerodostojno prenijeti radosnu vijest. Biti Kristov glasnik zahtjeva hrabrost, a radosni s hrabrošću nemaju problema.

I za kraj, još malo o žustroj dvogodišnjakinji koja i dalje spava. Jedno jutro njena mama nazove i kaže: „Mia želi babi otpjevati pjesmu.“
Uto mala preuzme mobitel. Pitam ja:“Hoćeš li meni otpjevati pjesmu?“
A  ona će odlučno:“Nije aleluja!“
I ne znajući da jesam, prenijela sam poruku ovoj mrvici. Svi smo mi Andrija, pa i ja.

Čitanja: Iz 25, 6-10a; Ps 23, 1-6; Mt 15, 29-37

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo