Marija Dubravac : Sunčica

SUNČICA

Rodila me mama, nježno mi tepala:
‘‘Janješce milo, lutko slatka mala,
Ti si moja sreća s Neba darovana
Nek ti je staza suncem obasjana.
Sunčica budi, grij me duše žarom,
Zrake domoljublja prospi Vukovarom.’’

U rodnome kraju, sred maminog krila,
Osam mjeseci sam ko princeza bila.
Snažila me ljubav miloga joj smješka;
Gle, preko noći stiže sudba teška –
Provali vulkan dušmanskoga hira
U gradu nesta jučerašnjeg mira.

Vukovar sakrio oblak crnog dima
Krv i suze tekle našim domovima.
Hrvate klali divljaci pomamni,
Lijepo mi ime ‘Sunčica’ potamni.
Bezbrižne snove ukradoše ljudi
Susjedi naši – grešnog srca, ćudi.

Žrtvom njinom posta dobra moja maja,
Groznom silovanju ne bijaše kraja.
Slušah joj krike i jaukah s njome,
Oni se prijetili čedu hrvatskome.
Zatrpali me kaputima cijelu
Nek umukne glasić u sićušnom tijelu.

I bijah često ni živa ni mrtva,
A majka draga pohotnicim’ žrtva
Vikala očajana: ‘‘Guši mi se dijete,
O pustite me, siledžije klete!
Poklonite nam makar život goli…
Sunčice, ne umri, majčica te voli.
Isuse spasi nas iz đavoljih ruku,
Gospo pomozi izdržati muku.’’

Tek čudom Božjim ostadosmo žive
Nikome dužne, a još manje krive,
Greška nam samo što smo Hrvatice,
Sjemenje svete katoličke klice.

Odavno prošla strašna tragedija,
Al’ moju majku prati Kalvarija:
Užasno sjećanje agresorskog rata
Na vukovarsku sudbinu Hrvata,
Na dane srama, dane poniženja,
Zvjerskog silovanja, dugoga trpljenja…

U srcu plače vječno svjedočanstvo
I pogaženo majke dostojanstvo,
Istina bolna vijekom u njoj tinja –
Čovjek je gori nego životinja.
Hoće li ikad pravda pobijediti,
Majčica moja hoće l’ se smiriti?

Hrvatski ‘bogovi’ otvorite oči,
Siledžija i sad Vukovarom kroči.
Hrvatskim kunama budućnost si gradi
U poglavarstvu jedan mirno radi.
Čovjeku Hrvatu namećete lanac
Od vašeg roda miliji vam stranac.
Zemlja nam ispašta s tuđega ološa,
Ko i nekada u vrijeme Matoša.

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo