Veliki prilog: Vukovar – 25 godina poslije – o (ne)kažnjavanju zločina(ca)

Povodom 25. obljetnice sjećanja na žrtvu Vukovara

Danas je 25. obljetnica pada Vukovara, grada heroj(a) čije je žrtva utkana u same temelje hrvatske države. Grad Vukovar simbol je herojske obrane hrvatske države, ali i grad u kojemu su agresori počinili strašne zločine nad hrvatskim narodom. I dok se se praktički svaki odgovor hrvatskih dužnosnika na temu uhićenja u Orašju svodi na odgovor da se svaki zločin treba sudski goniti, u praksi često nema takvog postupanja, pa tako i danas svjedočimo nekažnjavanju zločina u Vukovaru i činjenici da silovane Vukovarske šeću pored svojih silovatelja.

O ovoj problematici za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore: Marija Slišković, Stipe Kutleša, Damir Borovčak, Mate Knezović, Maja Runje, Matko Marušić, Mile Stojić i Mile Prpa.

Marija Slišković: U potpunosti je izostao pravni odnos prema zemlji agresoru i zločincima

Vukovar je simbol ratnog stradanja, ali i poslijeratne državne politike prema vlastitom stradanju, dostojanstvu i odnosu prema onima koji su stali u obranu napadnute zemlje. U potpunosti je izostao pravni odnos prema zemljiagresoru i zločincima. I to otvoreno pitanje zatvara mogućnost pomirbe naroda, političari nisu ti koji svojim odlukama mogu promijeniti te odnose, oni stvaraju zavaravajući privid.

Vukovar je prekrasan gradić koji je građen stoljećima, razrušen u tri mjeseca, preživljavao teško vrijeme okupacije i velikim dijelom obnovljen u nepunih 15 godina. Hrvatska je učinila jako puno u materijalnoj obnovi. Danas je Vukovar lijepo uređen, vrijedni objekti su restaurirani, a kuće su moderno uređene i konforne. Na taj dio Hrvatska može biti ponosna. Hrvatska plaća obnovu, branitelje, invalide, žrtve, udovice. Agresor ništa.

Ostaje velika mrlja jer je izostala pravda, kažnjavanje zločinaca, obeštećenje za ratnu štetu, narod je opterećen davanjima koja su usmjerena u saniranje, a ne napredak.

Kada govorimo o počinjenju ratnog zločina seksualnog zlostavljanja, koji ističem jer se time bavim onda je važno za reći da je bio potpuno pod političkom blokadom nepostojanja. Ne ulazim od koga. Žrtve nisu evidentirane, ne postoje iskazane brojke stradalih, nisu bile pozvane da daju svjedočenje, nisu imale društvenu brigu i uspostavljeni status.

Potaknuti javni govor o ovom prešućenom ratnom zločinu dao je saznanje da se pravilnim zalaganjem oslanjajući se na javnu potporu i institucije može napraviti puno više od protestiranja. U institucije morate doći i postaviti što želite, koliko ozbiljno to zastupate toliko ćete ih prije dovesti u situaciju da im nije moguće izbjegavati dobro postavljene činjenice. Uvijek ćete naići na ljude koji će u ovim uvjetima straha za radno mjesto pomoći i dati dobre upute.

Morate željeti 100% i biti jako sretni da ostvarite dio od toga. To nije prostor za razočaranje, na prvom mjestu je činjenica da se nije željelo ništa.

Učinili smo da je napravljen Zakon za žrtve seksualnog zlostavljanja kojim žrtve ostvaruju svoja prava. Zakon ukazuje na važnu spoznaju da je ovaj ratni zločin zbog brojnosti bio dio ratne strategije Srbije, Crne Gore i pripadnika JNA. Odnos prema žrtvama koje su ga doživjele je društveno ispravljen. Danas su žrtve priznate, nisu više tajna, primaju financijsku potporu, imaju programe psihološkog osnaživanja. Zakašnjelo, ali možemo reći nikada nije kasno. Koliko je značajan govori i dimenzija napada na njega.

Zločinci, počinitelji ratnog zločina uglavnom su izmakli pravdi. Da je Hrvatska i ranije započela s progonom oni imaju mogućnost pobječi u Srbiju koja ima zakon da ne isporučuje svoje građane. Kako ratni zločin ne zastarijeva njih se može uvijek progoniti i pokrenuti tužbe. Za tužbu su potrebni svjedoci i pravni dokazi. Izostanak prikupljanja svjedočanstava otežava traženje pravde. Upravo zbog važne činjenice da su svjedočenja najvažnija u dokazivanju postojanja zločina svakoj žrtvi koja nam se prijavila dogovorili smo svjedočenje u Državnom odvjetništvu. S naše strane prikupljeno je dosta važnih dokaza o zločinu. Dalje nam nije moguće utjecati što će Odvjetništvo učiniti s tim dokaziva.

Na koji način će Hrvatska završiti ratno stradanje nije mi poznato. Još ne vidim iskorak prema zemlji agresoru. Naprotiv agresor je preuzeo kreiranje pravde u kojoj se postavlja kao zemlja žrtva, napadnuta, stradalnička. Jedna mi je Poljakinja rekla, mi smo s Nijemcima danas dobro priznali su svoje zločine, s Rusima smo nikako – oni ništa ne priznaju i sve negiraju. Mislim da smo i mi u toj priči. Dok god bude tako ne treba zavaravati nikoga s mogučnošću uspostavljanja pozitivnih narodnih odnosa. Vukovar, a i sva ostala mjesta stradanja duboko su utkana u naše emocije, vrijeme straha, vrijeme uništavanja svega što je duboko naše. Bili smo prikovani za ekrane i pratili video zapise njihovih TV kuća koje su s ponosom isticali uspjehe osvajanja, pljačkanja, paljenja, orgija u osvojenom Vukovaru, zapaljenog Dubrovnika. Bili smo nemoćni rušili su naš e dostojanstvo, povrijedili su svaku osobu koja voli svoju domovinu. Danas se to dostojanstvo ruši na način specijalnog rata svega što djeluje u pravcu Hrvatskih interesa.

Nadam se da će Hrvatska iznači ljude koji će imati snage završiti ratno stradanje na pravičan način. Potrebno je ovo povijesno vrijeme stvaranja države završiti i osloboditi narod od opravdanog straha da je nepravda sastavni dio hrvatskog naroda.

Danas Hrvatska i u obilježavanju zajedništva oko Vukovara i ima puno razloga za ponos. Hrvatska ima 25 godina samostalnosti, puno za one koji je nisu željeli i malo za napraviti sve što treba da bude zemlja sretnih ljudi. Zločinci ne smiju biti zaboravljeni, ali ni nešto što nam oduzima snagu i radost pobjede. Završit ću riječima naše Eve, žrtve iz Berka, starog slavonskog hrasta, kako je zovem: “svako toliko čujem, odlazi jedan po jedan od bolesti, nesreće svojih zlodjela. Bog ih odnosi jednog po jednog. Ja sam još tu, lijepo mi je u domu, imam prijatelje, krunicu i našu Kapelicu, molim za sve, ništa se ti ne boj, svaki dan molimo”.

Hvala starim slavonskim hrastovima da je njihova mudrost, vjera i praštanje naša vodilja.

Prof. dr. sc. Kutleša: Vukovar već 25 godina doživljava poniženja

Vukovar već 25 godina doživljava poniženja. Agresor ga nije mogao tako lako osvojiti i na njemu je slomio zube, a Hrvatska je dobila zalog za obranu ostalog dijela domovine i uspostavu vlasti na cjelokupnom teritoriju RH. Stoga je Vukovar s pravom simbol herojske obrane ne samo grada nego i čitave države. O počinjenim zločinima uglavnom se puno zna. Ostaje još nepoznato gdje su žrtve za koje se vode kao nestale. Nemoguće je da vlasti agresorske države to ne znaju kao i sudionici zločina. Ali oni šute. Ni sve dosadašnje hrvatske vlasti nisu bile posebno za to zainteresirane. Da jesu već bi došle do rezultata. A kao što se zna, nisu došle. Važnije je bilo dodvoriti se susjedima/komšijama, a „domaće“ sudionike zločina „nagraditi“ abolicijom, sigurnim radnim mjestima i povlasticama. Da to ne bude premalo onda su im još dodijeljene odgovorne funkcije u vlasti na lokalnoj i državnoj razini. Zato npr. abolirani i dokazano osvjedočeni neprijatelji hrvatske države (ali ne hrvatske kune) predstavljaju veliki dio policije u Vukovaru; oni čak na smrt premlaćuju hrvatske branitelje bez ikakvih posljedica. A Hrvate se sankcionira, i to pred međunarodnim institucijama, kada pozdrave „Za dom spremni“. Ili kada ne dopuste ćirilične natpise u Vukovaru.

Hrvatske vlasti općenito i veliki dio pojedinaca u njima nisu mogle oprostiti, a ne praštaju ni danas, braniteljima što su oslobodile i stvorile državu Hrvatsku. Zato se na branitelje i njihove obitelji udaralo najjače, od omalovažavanja, uskraćivanja prava do razjedinjavanja, što kod Hrvata ide bez većih problema. Budući da nema gotovo nijedne hrvatske obitelji u kojoj netko nije sudjelovao u domovinskom ratu (osim naravno onih koji su se za sebe i svoje pobrinuli i pobjegli u sigurnost daljine, a kada se sve smirilo dotrčali su da bi pokazali kako se vlada u državi – to je jedino što ih je zanimalo), slijedi da su gotovo svi Hrvati egzistencijalno ugroženi. Da nisu ne bi sustavno bježali u inozemstvo. A to je nekima dobro došlo. Ispraznit će najbogatije krajeve u koje će se netko drugi doseliti. Zar to nije smišljen program?

Zamislimo samo silovane Vukovarke koje svaki dan mogu sresti svoje silovatelje na ulicama svoga grada. Dok one, tko zna od čega žive i imaju li posao, njihovi silovatelji uredno primaju hrvatsku plaću. Koliko ih je kažnjeno za zlodjela? Usporedimo broj onih kažnjenih s brojem aboliranih. Ne samo da se takvi cinički smiju svojim žrtvama nego s prezirom gledaju na svaku hrvatsku vlast i činjenicu postojanja hrvatske države; kada to već ne mogu zanemariti važno je da sebi prigrabe što više vlasti. Oni tako imaju veliki utjecaj u svim dosadašnjim hrvatskim vlastima zahvaljujući tzv. svojim „hrvatskim“ prijateljima. Kako objasniti tolike silne žrtve, a nitko kažnjen, zločinaca nigdje nema? Zločin bez zločinaca?!

Umjesto da se vlastitom narodu, posebno mladima koji nisu doživjeli to doba, ali i svijetu, pokaže istina hrvatskim se novcima financiraju filmovi, knjige, udruge, pojedinci  koji vode specijalni rat protiv Hrvatske. Koliko je npr. filmova o Vukovaru snimljeno i tko ih je financirao? Tko je to odgovarao za nanošenje štete ugledu RH u svijetu ali i štete učinjene hrvatskim poreznim obveznicima? Umjesto toga takvi su unaprijeđeni čak do ministara i ministrica.

Kome je to stalo da se sakrije povijesna istina, bilo bliža ili malo dalja, i istina Vukovara i Hude jame i sličnih jama? Naravno, tzv „antifašistima“ jer oni su se uvijek borili protiv slobodne i nezavisne hrvatske države. Antifašizam je i danas najisplativija „privredna“ grana u Hrvatskoj. Takvi još uvijek ne moraju seliti uz Hrvatske. Zato se i troši tolika energija i financije da se „dokaže“ kako je RH utemeljena na tzv. antifašizmu, što je, naravno, velika laž. Zar tzv. „antifašisti“ nisu napadali i sa zemljom sravnili Vukovar i to s „antifašističkim“ obilježjima i počinili tolike zločine? Zar i domaći „antifašisti“ nisu bili, onda i sada, s tim suglasni? Kako objasniti izjave nekih današnjih „antifašista“ i „antifašistkinja“ kada za Hudu jamu kažu da drug stari (zna se tko je to) nije posao odradio kako treba. Oni bi to, očito, bolje uradili. I danas, samo da imaju priliku. Kako takvima Vukovar i njegove žrtve, kao i žrtve cijele Hrvatske, mogu značiti išta plemenito. A pripadnici neke Radničke fronte opravdavaju zločine u Hudoj jami (a sasvim vjerojatno i u Vukovaru) tvrdnjom da žrtava nije bilo jer ti stradalnici nisu ni Hrvati, ni Slovenci, ni Austrijanci, nisu ni ljudi nego su, zamislite, fašisti. Oni i ne mogu biti žrtve. Slično ni žrtve Ovčare ne mogu biti žrtve. Ni one nisu ljudi jer Hrvati kao „fašistički“ i „ustaški“ narod ne zaslužuju tu oznaku. Strašno za „prosvijetljene“ „antifašiste“ 21 stoljeća (u Hrvatskoj)!

Što se pak tiče hrvatskih dužnosnika na temu uhićenja u Orašju i njihovih odgovora da se svaki zločin treba sudski goniti, to su samo floskule za zabavu masama. Koliko je optužnica u RH podignuto za poznate zločine u domovinskom ratu? Odgovor na to pitanje demantirat će ili potvrditi svaku sumnju u praktične sudske postupke državnih institucija.

Današnja sjednica hrvatske vlade u Vukovaru (17. studenog 2016) još jednom potvrđuje da je Hrvatska u raljama etnobiznismena i njegovih istomišljenika. Zašto npr. nema izvješća o tome što Ministarstvo znanosti želi učiniti s obzirom na Vukovar, ćirilicu, kurikul u vezi s Vukovarom i sl.? Kako objasniti i to da su u razna povjerenstva opet imenovani „podobni“ kadrovi „antifašističke“ provenijencije? Ukratko, hrvatske vlasti i dalje slijede zacrtani kontinuitet.

Damir Borovčak: Ulogorčena, silovana, masakrirana i ubijena istina o zločinu

Na Ovčari je 20. i 21. studenoga 1991. od 17 sati do 1 sat ujutro ubijeno 276 osoba, a još se traga za posmrtnimostatcima 76 osoba. Najmlađa žrtva imala je 15, najstarija 84 godine, a među žrtvama je bila i Ružica Markobaši, ubijena u sedmom mjesecu trudnoće. Film ‘Ovčara neispričana priča’ navodi imena nekažnjenih počinitelja. Film govori o najstrašnijim detaljima vertikale zločina i zapovjedne odgovornosti ubijanja u Vukovaru.

Bila je farsa suditi samo 13 osoba zbog zločina u Vukovaru na Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Dapače, zločinci se i danas nalaze na slobodi jer je presuda dvaput ukinuta. „Počinitelji i oni koji su prikrivali taj zločin danas primaju hrvatske mirovine, žive u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Makedoniji, dužni smo prezentirati istinu“, rekao je Kajkić u ime Sindikata policije, navodeći da ona „istina“ koju je u “montiranom procesu” u Beogradu utvrdio sud nije istina, jer su svjedoci govorili da je na Grabovu bilo od 50 do 90 počinitelja, a sudili su samo 13-orici.

Bio sam na premijeri filma u Zagrebu. Ovčara je poznata bolna rana i podaci iz filma me nisu toliko pogodili kaopodatak koji je bio izrečen poslije filma: Hrvatska je između 2003. – 2005. svu svoju dokumentaciju o Ovčari isporučila Beogradu!!! Tko je tada bio ravnatelj DORH-a, tko predsjednik vlade RH, tko predsjednik RH ? Tko je to od njih naredio i dopustio? Dakle, radi se o IZDAJI, u hrvatskoj su vlasti umreženi IZDAJNICI!!! Jude izdaju razapetu Hrvatsku. To je pravi sotonizam koji nas trese. Zato sam napustio premijeru sav osupnut teškim mislima.
Prisjetih se prije 5 godina. Pravi šok za branitelje dogodio se 5. siječnja 2011. kada je na granici s BiH uhićen vukovarski branitelj Tihomir Purda, na temelju srbijanske međunarodne tjeralice. Nakon oslobađanja branitelja Purde, tvrdilo se kako se ništa slično više ne može ponoviti. Tada, pod naslovom Srbijanske optužnice – revizija povijesti i nova agresija na Hrvatsku Vjesnik 17. studenog 2011. opisuje kako je ta godina za vukovarske branitelje bila izuzetno stresna i teška. Mnogi od njih ponovo su se morali prisjećati ratnih dana iz 1991. godine pritisnuti optužbama pristiglim iz Srbije. Pedesetak branitelja bilo je tada suočeno je s nevjerojatnim optužnicama. Optužilo se i dr. Vesnu Bosanac za nesavjesno liječenje nekog vojnika JNA. A ovih dana uoči 25. obljetnice Vukovara opet slijede uhićenja hrvatskih branitelja, imamo slučaj iz Orašja, očito po nalogu iz Beograda preko tzv. republike srpske iz Banja Luke.

Zamagljivanje i zatiranje svake istine, tko je napadač i zločinac – a tko žrtva, intenzivno kreće poslije 2000.g.Veleizdaja počinje od Račana i Mesića, cvate s Milanovićem i Josipovićem, rezultati su opaki i trajno ostaju rana za budućnost. Zločini iz Veleprometa u Vukovaru i zločini veleizdajnika s Pantovčaka i Banskih dvora, imaju isti nazivnik. Zločinu kojem se u politici na vrijeme ne suprotstavi svim sredstvima – jasnom i beskompromisnom istinom, ostaje za duga vremena kao rana cijelog naroda, talog i mulj pokoljenjima u budućnosti. Ne samo stigma već i kao izgledna opasnost novog prolijevanja krvi.

Što jedna politička protuha zakuha, stotine časnih ljudi kasnije ne mogu ispraviti ni očistiti. A kod nas je takvih političkih protuha bilo i previše, upregli su i svu silu medijskog ološa. Rezultat je bio da se žrtva stalno ponižava, ponovno obeščašćuje, opet se ubija. Branitelji su bili ponovo suđeni i utamničeni, medijski silovani, birokratski masakrirani. Potom su istinu ubijale političke protuhe. Rezultat toga su nekažnjavanje zločinaca u Vukovaru, odnosno da se nekažnjeni zločinci i silovatelji provokativno šeću Vukovarom. To je zločin poslije zločina u Vukovaru, koji traje punih 25 godina.

Mate Knezović: Bitna su djela odnosno institucionalno rješavanje problema uzrokovanih agresijom

Teško je stvarno zaključiti što se to događa s hrvatskim narodom. Hrvatima kao da je pozicija žrtve uobičajena.  Kao da nas je povijest naučila da su nepravde koje nam se čine naše prirodno stanje. Kao da se Hrvate smije ubijati, vršiti genocid, otimati im zemlju, prisvajati materijalna u kulturna doba, a da to ostane bez ikakvog valjanog odgovora.

Degutantno mi je slušati kako smo mi dio EU i NATO-a. Znači da su naše političke, medijske, duhovne i intelektualne “elite” našle novu krinku za nečinjenje. Priznajem da bih radije vidio učinkovite zakone i institucije koje sankcioniraju agresore, nego vukovarsku kolonu. Čini mi se da nam je i Vukovarska kolona sjećanja alibi za nečinjenje? Svi oplakuju, tuguju, sjećaju se, a pravednog postupanja nema. Svake godine se tamo nađu Vlada, Sabor, predsjednik, a krvnici i silovatelji mirno šeću gradom.

Bez sankcioniranja krvnika, bez čišćenja institucija od velikosrpskih kadrova, bez čišćenja Hrvatske od komunističkog i titoističkog nasljeđa kolona je besmislena. Ako toga ne bude Hrvatska nema budućnost. Vlada, Sabor i predsjednica ako ne poduzmu korake ka institucionalnom rješavanju ovih problema postaju zaštitnici zločina. Njihove šetnje me ne zanimaju. Zanimaju me njihova djela, odnosno institucionalno rješavanje problema uzrokovanih agresijom i političkim optužnicama političkog pravosuđa u Bosni i Hercegovini protiv onih zbog čijeg junaštva i žrtve postoji ta država. Zasad nema nikakvih naznaka da će se u tom području nešto dogoditi.

Maja Runje: Biti ustrajan

Krivo je isticati da se nacionalni interesi najslabije brane u Hrvatskoj. Može se čuti: Pa gdje ima toga osim u Hrvatskoj…!“ A ima! „Izdajice su blago kojim je Svevišnji obdario sve narode.“ (Mile Budak, Gospodin Tome). Nitko se krajem osamdesetih nije žešće borio protiv ujedinjenja Njemačke od zapadnonjemačkih socijaldemokrata. Žešće nisu bile ni zemlje koje su se bojale da će morati vratiti otete teritorije, ni one koje su se bojale nove njemačke dominacije.

Istina je druga: Kada bi bilo metra koji mjeri spremnost ljudi da se izlože za nacionalnu slobodu, bilo bi malo ravnih Hrvatima. Desetljeća su bila puna velikih stradanja, ali i velikih junaka – sve do pobjede, demokratske i neovisne Države.

Neadekvatno kažnjavanje zločinaca u Vukovaru? Hrabrost može privremeno podnijeti i nepravdu. Ali, u bitnome se odlikuje pouzdanjem i ustrajnošću. Ima snagu izdržljivosti. Ne odustaje, trajno se sprema na nove inicijative, za novu pobjedu.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Sjetite se onoga strašnog časa

Vukovar 1991. nije samo domoljublje, sloboda, bitka za opstanak, novi Siget, nego je to i svjedočenje naše duše da je ona ljudska, ona za kojom čeznemo (i malokad je nalazimo) i u sebi i u drugima. U onom strašnom času kada je padao Vukovar, a nije bio čas nego su bili dani i tjedni, čak i mjesec… u tom času – sjetite se! Sjetite se svojih srca, svojih misli, molitava, obećanja, žrtava, suza! Vi, koji ste tada živjeli, mislili i osjećali; sjetite se – zbog sebe, a onda, kad se naplačete, otkrijte onima koji to ne znaju i ne osjećaju. Govorite im o sebi, a ne o Vukovaru, opišite svoje tadašnje srce, a tek poslije gubitke, mrtve ranjene i prognane. Ni o pobjedi ni o slavi ne govorite, nego samo o svojemu srcu. Jer tada ste bili najbolji i najveći čovjek u svojemu životu i važno je da se to zna, da znate Vi, Vaša djeca, Vaši dragi, pa i nepoznati i manje dragi.

Bili smo spremni na sve; da se po Vukovaru nazovu ulice, trgovi, gradovi, djeca netom rođena, pjesme, himna; čudili smo se što se to ne zbiva odmah, sutra, jer svi znaju što je učinio i pokazao Vukovar, nama i o nama, i to se mora zabilježiti, ovjekovječiti, tome moramo dati svaku zahvalnost i spomen, svaku koju znamo i svaku koju možemo zamisliti. Tada smo bili stvorenja koja svijetom kroče s ljubavi, u ime ljubavi, koja su našla i znala ljubav, koja su propovijedala ljubav i onda kada je ta ljubav bila nesretna, kada se činilo da je izgubljena.

Najprije nismo znali, a htjeli smo znati, a onda smo znali, a nismo htjeli znati. Nismo mogli vjerovati da je život toliko strašan i nepravda toliko velika da Vukovar padne, a mi smo toliko nemjerljivo željeli da ne padne. Tada smo shvatili koliko smo ljudi, koliko smo – strahotnom puninom svojega osjećaja – iznad nežive i žive Prirode, iznad svega što nije čovjek.

I neka znaju Vukovarci, i oni koji ne znaju, koji su premladi, previše nesretni, previše ranjeni – to smo doživjeli mi, u onom strašnom času, i to svjedočimo. Moramo svjedočiti, jer – ugledali smo sebe i vidjeli: gle koliko sam ja čovjek, pravi čovjek, dobar čovjek, jer sam tako neizrecivo tužan što je Vukovar pao.

Načas budite sebični, okrenuti sebi i nikome drugome i – sjetite se da nam je u onom strašnom času Vukovar dao i nešto možda i vrjednije od svojega vojnoga i moralnoga značenja, više od svoje žrtve, stradanja i patnje, od ljubavi za Hrvatsku – dao nam je da prepoznamo sebe kao dobre ljude koji neizmjerno jako mogu voljeti i neizmjerno duboko tugovati. A više od toga u životu i ne treba; pjesnik je rekao da je dvadeset minuta blaženstva dostatno za cijeli život. A dostatno je i dvadeset minuta nesebične tuge.

Vukovar je simbol hrvatske ljubavi, ponos hrvatske vojne sile i oltar hrvatskoga stradanja i žrtve. Ali Vukovar je i kremen naše duše i dokaz dobrote, ljudskosti i moći voljenja, zanemarene riznice naših ljudskih osjećaja. Još više nego što je obranio Hrvatsku, Vukovar je obranio i nas kao ljude.

Fra Miljenko Stojić: Budimo konačno Hrvati, ma koje ideologije

Kada gledamo ne samo na Vukovar nego uopće na Domovinski rat, uvijek se trebamo prisjetiti da među nama imaonih koji devedesetih godina nisu željeli slobodu hrvatskom puku. Zacijelo među takve najprije spadaju Velikosrbi koji su oružano ustali protiv države u kojoj žive i oni Velikosrbi koji su to napravili izvana u skladu sa svojim nebulozama o Velikoj Srbiji. No, tu su i oni među nama koji bi trebali biti na pravoj strani, a nisu jer su se predali otrovnom zovu jugoslavenstva. Takvima zbog Vukovara, Bljeska, Oluje… nije došla sloboda, nego tmurne godine. Zahvaljujući demokraciji činili su i čine sve da toj novonastaloj državi što prije dođe kraj. Kada imamo na umu ovaj ključ, onda nam je puno lakše razumjeti nečuvene događaje oko nas, pljuvanje na žrtvu Vukovara i žrtvu čitave Hrvatske.

Na trenutno vladajućem naraštaju političara stoga je velika odgovornost. Mogu konačno hrvatski brod upraviti prema mirnijim vodama ili ga i dalje zadržavati na uzburkanim vodama »regiona« i sličnih hudih namisli. Nije to previše složen posao da ga ne bi znali i mogli učiniti. Ako vjeruju u Boga, neka si dozovu u pamet što on govori o pravednosti, a ako ne vjeruju neka si dozovu u pamet što o tome govore raznorazni dokumenti o temeljnim ljudskim pravima. Tada će znati tko je sve napao i zbog čega Hrvatsku, te ne će više govoriti o građanskom ratu da bi se sve zabašurilo. Jednostavno rečeno, Hrvatska je bila žrtva.

One koji sve ovo ne razumiju obično nazivamo ljevičarima. Prilično je to nesretan pojam, ako ništa drugo onda zbog toga što se pod tim kriju i ljevičari koji nisu jugoslavenski, nego su hrvatski. Takvi nisu protiv hrvatske države, samo su za to da ona bude utemeljena na nekim tim njihovim vrijednostima. Hrvatski ljevičari smoći će snage odmaći se od zločinačke ljevičarske jugokomunističke prošlosti i ugledati se na ljevičarstvo kakvo je u svimuređenim državama. A jugoslavenske ljevičare i slične, hrvatska će država označiti kao veleizdajnike i odnositi se prema njima sukladno tomu. Tada će biti nezamislivo da se pokraj silovanih Vukovarki šeću njihovi silovatelji, da oni koji su napadali hrvatsku državu sada službuju u njezinoj policiji i, kao, čuvaju tu državu, da ljudi u medijima iz jugokomunističke i velikosrpske prošlosti i dalje neometano rade svoj posao, da…

Odnos prema hrvatskoj državi i Vukovaru možemo vrlo jasno vidjeti i na odnosu prema negdašnjem hrvatskom policajcu Igoru Gilji. Ovih dana zapalio je svoju kuću i dospio na psihijatriju. Naizgled sve logično. Ali to je sin palog hrvatskog branitelja, oca kojega nije upamtio. Kad su ono jugoljevičari stavljali ćirilične ploče po Vukovaru, on je u odori hrvatskog policajca jednu od njih skinuo. Rekli su mu da je teško pogriješio, a nisu rekli da su prije toga oni učinili još teže šaljući ga da čuva te ploče. I bezobzirno su ga najurili iz policije, dok su u njoj ostavili one koji su razarali Vukovar. Igor se našao na ulici. Očekivao je da će barem ovi novi ispraviti nepravdu, ali do dana današnjega od svega toga ništa. I jednostavno rečeno, pukao je. Hrvatska država ne smije ga nakon svega osuđivati, nego mu vratiti posao i da može u miru graditi svoju budućnost.

Dok hrvatski političari na 25. obljetnicu zauzeća Vukovara, koji je omogućio svima nama slobodu, budu šetali njegovim ulicama dao Bog da odluče uistinu biti hrvatski političari. Takvi ne će misliti na svoju karijeru i zbog toga donositi pogrješne odluke, već na »karijeru« svoga naroda i svim se silama tući da mu bude bolje. Jednom moraju doći takva vremena, samo treba izdržati. Zazovimo Boga u pomoć i nemojmo za poginule govoriti »Slava im«, već »Pokoj vječni daruj im Gospodine«. Izvrgli su se pogibelji zbog Boga i domovine, a ne zbog neke slave.

Mile Prpa: Zločini nisu kažnjeni zbog nas samih

Ne samo da zločini u Vukovaru nisu adekvatno kažnjeni, već brojni počinitelji zlodjela nisu kažnjeni nikako.Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru je, počevši od 1991. pa do 31. prosinca 2014. pokrenulo kaznene postupke protiv 291 osobe, od čega je u tijeku prekid istrage u odnosu na 20 osumnjičenika, protiv 232 osobe je podignuta optužnica, 85 osoba je osuđeno, a protiv 53 postupak je nakon podignute optužnice još u tijeku. (Prema podacima od prije godinu dana).

Zločin i kazna! Hrvatska je upala u začarani krug zločina i kazne, i iz njega više ne može izaći. Brojni su uzroci zašto, mnogi teški, pa i najteži zločini nisu kažnjeni. Ne samo u Vukovaru, već i u cijeloj Hrvatskoj. Ne samo zločini iz vremena Domovinskog obrambenog rata, već i zločini iz vremena Drugog svjetskoga rata, a posebno poraća, koji su učinjeni zločinačkim djelovanjem najprije OZNE, pa poslije UDB-e i slično.

Zašto gotovo bezbrojni zločini u vremenu od 1918 do danas nisu kažnjeni?

Selektivno kažnjavanje, usmjeravano politikom, političkim svjetonazorima na ozemlju bivših dviju Jugoslavija, pa time i na ozemlju Hrvatske, sve do danas razara same temelje države i društva. U Kraljevini Jugoslaviji nije kažnjen zločin u Skupštini, ubojstvo Stjepana Radića i dr. hrvatskih poslanika, nije kažnjeno ubojstvo dr. Milana pl. Šufflaya, što je tražio tadanji cijeli intelektualni vrh svijeta, nije kažnjeno ubojstvo Dr. Ive Pilara, i još na stotine, pa i tisuće zločina počinjenih u toj državi.

Komunistička Jugoslavija se obračunala temeljito sa svojim političkim protivnicima bez gotovo ikakvog suđenja i pritom počinila bezbrojne brutalne zločine, i do danas iz tog vremena niti jedan jedini masovni ubojica (poput onih za Hudu jamu) nije kazneno odgovarao. Zašto?!

Doista, Vukovar nije do kraja kazneno obrađen i sankcioniran. Njega je mimoišao i Haški sud, (osim u dijelu Ovčare) a hrvatsko pravosuđe u Vukovru, njegove zločince kao da se ne usudi ni dirnuti, a kamo li iste procesuirati, ili barem se tako stječe dojam.

Nema političke volje, odsutstvo političke volje je glavni  razlog neprocesuiranja okupatorskih zločinaca koji se i danas slobodno šeću po Vukovaru, prolaze pokraj svojih žrtava koje su i silovali i mučili i nikome ništa. Ali zato u političkim strukturama od 2000. godine postoji volja za procesuiranje Hrvata, gdje god bili i kad su krivi i kad nisu.

Ne kažnjavaju se ubojstva i silovanja u Vukovaru, ali se zato hitno procesuira skidanje ćiriličnih ploča koje su protupravno postavljane. Trenutno se, po saznanju da su postavljeni, ruše hrvatski spomenici koji imalo aludiraju na davno prošla politička vremena, a ne ruše se spomenici četničkim vojvodama u Hrvatskoj, posebno u istočnoj Slavoniji koji su po njoj žarili i palili ognjem i mačem u Domovinskom obrambenom ratu.

Hrvatsko kazneno pravosuđe općenito predvođeno DORH-om je tromo, neučinkovito, politički selektivno, počesto iantihrvatski nastrojeno, ako ne u cjelini ali sigurno u vođenju kaznene politike što je imalo katastrofalne posljedice za pravnu državu, ali i za pravdu kao visoko postavljenu moralnu kategoriju u demokratskom svijetu.

Hrvatsko kazneno pravosuđe nasušno treba radikalnu i hitnu reformu. Neshvatljivo je da u pojedinim predmetima kazneno procesuiranje traje godinama, neshvatljivo je da su spisi u pojednim sudskim predmetima debeli i po nekoliko tisuća stranica, a nerijetko i više desetaka tisuća stranica. Neshvatljivo je da se u pojedinim kaznenim procesima saslušava na stotine svjedoka i to onih koje predlaže Tužiteljstvo, a još, više i obrana. Tu nešto ne štima.

Nema principa ekonomičnosti postupka, nema principa učinkovitosti, nema principa – in medias res. U našim procesima najčešće se ide u preveliku širinu dokazivanja, gubi se u nevažnim stvarima, nema pravne lucidnosti koja će razgraničavati bitno od nebitnog, i još najvažnije pojedini sudci ne bi smjeli dopuštati da ih stranke u postupku vozaju kako god žele.

Javno se svakodnevno govori da okrivljenici trebaju dokazati svoju nevinost. Taj princip nije bio ni kod srednjevjekovne inkvizicije. Zapamtite jednom zauvijek – teret dokaza za izvršeno kazneno djelo nije na optuženom, već na tužiteljstvu da dokaže krivnju optuženika. Optuženi se brani, on ne dokazuje svoju nevinost. Zato postoji presumcija nevinosti. S druge strane, pravosuđe je izloženo linču javnih medija, koji najčešće unaprijed presuđuju i time čine najveću štetu upravo pravosudnim tijelima.

Da se ponovno vratim na Vukovar. On je oslobođen tzv. mirnom reintegracijom koja je za sobom povukla mnogotoga štetnog i nepredvidivog. Zakon o aboliciji je dodatno pravno zakomplicirao cijelu stvar. Taj zakon je postao utočište ratnim zločincima, jer u njega su se zaklonili i oni na koje se taj zakon nikako ne bi smio odnositi. Ni na razini Vukovara – nema lustracije, zato je to sve i moguće!

U policiju, DORH i sudstvo uključene su u velikom broju osobe koje politički tamo nikako ne bi smjele biti zbog svoje političke i udbaške prošlosti, a posebno iz redova okupatora za vrijeme Domovinskog obrambenog rata.
Političke strukture u Hrvatskoj, ni desne ni ljeve, ne shvaćaju da je hrvatsko kazneno pravosuđe Gordijski čvor kojeg treba temeljitom zakonskom reformom izmjeniti, drastično ga osamostaliti i udaljiti od politike i njenog utjecaja. Izbaciti iz njega političku selektivnost, koja se najčešće primjenjuje prema matičnom narodu, jer tu je otpor najmanji. DORH se mora preustrojiti u efikasnu i izrazito odgovornu instituciju hrvatskog pravosuđa, sposobnu da djeluje promptno i vrlo učinkovito.

U Ustavni sud ne bi se smjelo imenovati sudce koji su članovi neke političke stranke. To je apsurd, Ustavni sud da je stranački. To je nepojmiljivo zdravom razumu. Ustavne sudce treba birati isključivo iz redova velikih pravnih eksperata, ljudi koje ne vodi politika već struka. Koji su čestiti, uzoriti i nepotkupljiivi i nadasve stranački neuključeni.

Nažalost taj se sustav stranačkog nadmetanja i zauzimanja pozicija primjenjuje kroz gotovo sve sudske i pravosudne institucije. On je rak rana našeg cjelokupnog sudstva, a usudio bi se reći i državne uprave. Moramo jednom razlučiti struku od politike.

Vukovar se mora politički pročistiti, sudski pročistiti i ne dopustiti da postane leglo zlikovaca, silovatelja, ratnih zločinaaca i sl. Niti u jednom dijelu Hrvatske nije tolika potreba za lustracijom kao što je to u Vukovaru. Ne znam što će donijeti najavljivani Zakon o Vukovaru, mislim da će to biti dobar potez samo onda ako u sebi inkorporira i lokalnu lustraciju posebno unutar kadrova koji su sudjelovali u agresiji.

Mi, u organizaciji hrvatske države, nemamo neko tijelo koje bi to sve nadziralo, zato sam i u svome Codexu moralis Croaticum predložio uspostavu Ministarstva domovinske sigurnosti i informiranja sa širokom lepezom djelatnosti kao nasušnu potrebu praćenja, s aspekta nacionalne sigurnosti, trendova koji mogu ugroziti nacionalnu sigurnost i tako omogućiti njihovo pravodobno suzbijanje. Nefikasnost pravosuđa ne samo da ugrožava nacionalnu sigurnost, već razara i same temelju države.

Ovo je tema koja bi mogla biti predmet obrade jedne opširne studije, a ovaj članak su samo natuknice. Zahvaljujem se Portalu HKV-a koji me pozvao da obradim temu; Vukovar – zašto zločini nisu adekvatno kažnjeni?!
Zašto zločini nisu adekvatno kažnjeni?! Sažet ću sukus odgovora u tri riječi – zbog nas samih.

Davor Dijanović/HKV/http://www.hkv.hr/izdvojeno/Hrvatsko nebo