Otac Domovine i ministrica hrvatske kulture

Vrijeme:2 min, 49 sec

 

Kad je Kolinda Grabar-Kitarović postala Predsjednica Republike, ona je, došavši na Pantovčak, blagoslovila Ured predsjednika (a bilo bi točnije ustvrditi da je provela egzrocizam i istjerala ostatke crveno-bledunjavih zloduha), nakon čega je s Pantovčaka izbacila bistu “najdražeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti”.

Bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović je svoj ured (vjerojatno i jedini državni ured u cijeloj Hrvatskoj) ukrasio slikom oca domovine Ante Starčevića. Hasanbegovićeva nasljednica Nina Obuljen Koržinek je, preuzevši tu funkciju, vratila portret oca domovine Matici Hrvatskoj, s obrazloženjem da je ugovor o posudbi sklopio Zlatko Hasanbegović. Ako se već brinu oko ugovora, mogli su samo javiti Matici Hrvatskoj da ugovor ostaje na snazi – i to je to.

Međutim, Starčević, kao najveći političar kojeg je Hrvatska imala, veći i zaslužniji i od Stjepana Radića, a prema mnogima i od samog Tuđmana – koji je program obnove hrvatske države djelom temeljio i na Starčevićevom učenju, kao zagovornik građanske nacionalne i pravne države, kao čovjek od načela… nije bez razloga nazvan ocem domovine; no takav očito određenim krugovima smeta, zapravo ulje na platnu koje ga prikazuje smeta i užasava, zbog ideja i politike koju je zagovarao. Zanimljivo je i jako znakovito da mnogima, poput Nine Obuljen, ne smetaju stotine i stotine tisuća starčevića na bankovnim računima i novčanicima koje im dodjeljuje ministarstvo kulture.

Nova ministrica je izjavila da “kultura nije ni lijeva ni desna”. To je točno, i slika Nives Kavurić-Kurtović, „Usamljeni usprkos II“, koja je zamijenila portret oca domovine, nije ni lijeva ni desna. To je naprosto šund, koji izgleda kao da je netko razrjeđivačem zalio „Poljubac“ Gustava Klimta.

Ipak, treba razlikovati sljedeće: portret Ante Starčevića ima političku vrijednost i poruku, akvarel Kavurić-Kurtović je apolitičan i ukazuje samo na ukus onoga koji je sliku odabrao. Ako se već daje priznanje hrvatskom slikarstvu i kulturi uopće, što za potrebe Ministarstva nije posuđena slika Zvonimira Mihanovića čije cijene idu između 200 i 300 tisuća dolara? A ako netko želi pokazati koliko drži do kulture, što se nije posegnulo za slikom jednog Ingresa ili Rubensa, pa da pokaže u kojem će smjeru kultura u Hrvata krenuti.

Možda je ipak primjereno; za narod koji „drma“ na srpsko-turske „cajke“, čiji je kulturni doseg Frljićeva predstava u kojoj “Krist siluje žene”, naposljetku narod koji je dvaput birao Stjepana Mesića za predsjednika – zaista – „Usamljeni usprkos II“ je sasvim primjeren. Otac domovine bi se, da je živ, odrekao i ovakve domovine i ovoga naroda.

Hasanbegović je, doduše, u krivu kad kaže da bi primjereniji bio portret Hrvoja Hribara ili Marina Blaževića. Ne bi se mnogo pogriješilo s portretom, primjerice, Kardelja ili Moša Pijade, a bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi komentirali portret Aleksandra Rankovića; zamjeraju li mu i dalje što je pokušao srušiti “ljubičicu bijelu”?

Iako ima najmanja proračunska sredstva, kultura je najvažnije ministarstvo jer pokazuje stanje duha hrvatskog naroda čija je Republika Hrvatska nacionalna država. Nakon više od stoljeća posrbljivanja i preobražavanja nekoć kulturnog srednje-europskog naroda u jednog od južnoslavenskih naroda i narodnosti, nikakav novac ne može pomoći hrvatskoj kulturi, pa radilo se o 0,7% ili 0,00001% proračunskih sredstava, jer kultura mora početi odozdo, dakle iz naroda i kulturnih djelatnika te umjetnika.

No, kad je već bilo spomena Ante Starčevića, za kraj jedno retoričko pitanje: kakav je to narod koji točno 120 godina nakon njegove smrti, nema tiskana sabrana djela oca domovine?!

 

Josip Gajski/http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo

Facebook komentari

komentara

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.