Vjeroučitelj Miletić: Grad Rijeka bi bez vjeroučitelja bio jedan tužni grad

Da su barem pohađali vjeronauk, a ne marksizam i oni bi bili puno otvorenijeg duha.

Gradonačelnik Obersnel: Što čine vjeroučitelji?
Vjeroučitelj Miletić: Grad Rijeka bi bez vjeroučitelja bio jedan tužni grad

Istina je ustvari jednostavna. Bez vjeroučitelja bi naša Rijeka bila jedan sasvim tužni grad. Vjeroučitelji daju dimenziju različitosti i najviše doprinose ekumenizmu, toleranciji, promociji volontiranja među svim svojim učenicima. Nažalost, promičemo i domoljublje i naravne vrednote koje očigledno, dragi Lastane, neki ne mogu baš nikako tolerirati.  Da su barem pohađali vjeronauk, a ne marksizam i oni bi bili puno otvorenijeg duha.

Dragi Lastane, zamisli Grad koji teče da njime ne teku rijeke milosti koje proistječu upravo iz predmeta vjeronauka u osnovnim i srednjim školama. Dragi Lastane, zamisli da Riječani nikada nisu upoznali Vukovar kroz prizmu projekta „Vukovar u Rijeci“ koji organizira baš – vjeroučitelj. Da nije bilo vjeroučitelja, bez lažne skromnosti, Rijeka bi obilježavala Dan sjećanja na Vukovar u dimenziji nekoliko političara koji polože vijenac u aleju branitelja na Drenovi i sa nekoliko svijeća na Mostu branitelja. Dimenziju projekta koji je odavna nadišao jedan Grad upravo je dao predmet – vjeronauk. I jedino vjeronauk, budući u vlastitoj srži ima temelje okupljanja, tolerancije, slobodarske ideje – može oko sebe okupiti sve struje. I lijeve i desne, branitelje svih udruga, dragovoljce, ove i one. Nitko nikada u Rijeci nije okupio takav dijapazon različitosti: muslimani, katolici, protestanti, pravoslavci, branitelji, mobilizirani i oni dragovoljci – svi okupljeni oko ideje Vukovara. Svjedočanstva po srednjim školama, susreti s predstavnicima različitih vjerskih zajednica, s Armadom, prigodna akademija… dragi Lastane, samo nekolicina probranih zna da nije bilo vjeronauka čak se ne bi dogodio niti mural VUKOVAR u Vukovarskoj ulici. Ali, to je ipak za neke druge priče i neka druga svjedočanstva.

Dragi Lastane, istraživanje kaže, a riječki Gradonačelnik se čudom čudi, da su polaznici vjeronauka netolerantniji od onih koji vjeronauk ne polaze. Sva (ne)sreća pa (ni) smo dovoljno pronicljivi uvidjeti sva ona istraživanja naručena njihovim nalogodavcima čija svrha nije promicanje i isticanje dobra ili pak poboljšanje onoga što ne valja, već notorna difamacija svega što je povezano s vjeronaukom i vjeroučiteljima.

Dragi Lastane, vjeroučitelji organiziraju međuvjerski sadržaj kakav niti jedna institucija nije nikada organizirala. Dragi Lastane, igrali smo tako nogomet u Sušačkoj ljepotici, gimnazijalci, Romi, muslimani, protestanti, pravoslavci, katolici. I radovali se istinskom prijateljstvu. E sada, ako ipak kojim slučajem pokoji Rom žica (a znamo da mnogi žicaju dragi Lastane) kunice srednjoškolce, pa dobiju pritom i koju ćepu, zar ne treba tu prvenstveno djelovati cijeli odgojni sustav i na koncu – policija, jer logično je kada pitaš tako srednjoškolce o Romima da pokoji nema dobrih iskustva radi navedenoga. Reći pak da su vjeroučenici netolerantni i pitati javno što rade vjeroučitelji – malo mi zvuči površno nepoznavanje materije, zar ne? A i pitanja se mogu postaviti baš u onom smjeru u kojem naručitelj istraživanja želi dobiti odgovor, da prostite. Na vjeronauk dolaze drugi vjerski predstavnici. Tako na naše satove dolaze pastori, riječki imami – svi svjedočimo bogatstvo različitosti i radimo na toleranciji. Lastane, kojim strujama to smeta?

Nitko u našem Gradu koji teče, ne radi kao riječki vjeroučitelji na toleranciji, suživotu, smirivanju niskih strasti, slobodarskih ideja. Mi smo prvaci religije ljubavi – kršćanstva.

Kako bi žalostan bio naš grad bez „Marijinih obroka“ o kojima godinama skrbi vjeroučiteljica Maja, kako bi okrnjen bio naš grad bez preko dvije stotine humanitarnih akcija vjeroučitelja Radića, kako bi siva bila Rijeka bez hiljade dobrih akcija vjeroučiteljice Turković. A koliko je pak onih anonimnih, dobrih vjeroučitelja koji toliko dobra čine za djecu baš svaki dan u školama? Stotine i stotine djece se baš vjeroučiteljima povjeravaju koji im mnogi čak zamijene i razrednika i mnoge druge, jer djeca osjećaju nepatvorenu ljubav i brigu.

Dragi Lastane, a zamisli da nema moje malenkosti (hejteri, ne likujte sada, ne radi se o samopromociji, radi se o činjenicama). Ne bi bilo Vukovara, ne bi bilo Dana državnosti (u veličini u kojoj to radimo), ne bi bilo toliko radosti siromašne djece Srebrenice, muslimana i pravoslavaca, ne bi bilo radosti djece Vukovara, Slavonije, ne bi bilo sreće djece Banjalučke biskupije – za sve te klince upravo vjeroučitelj organizira besplatna ljetovanja. Koliko drva smo namirili siromašnim obiteljima, koliko puta smo bili na Pehlinu kod naših prijatelja Roma, koliko puta smo baš preko vjeronauka darivali krv, odlazili u kućne posjete siromašnih i bolesnih, koliko puta smo skupili hranu za gladne, sredstvima obiteljima kupovali potrebito, koliko puta smo učinili tisuće akcija dobra, a najveći dio njih smo radili u tišini vlastitih srca, po Isusovoj „neka ne zna ljevica što ti čini desnica.“

No, dragi Lastane, mi nismo političari. Shvaćamo da se političari moraju svidjeti svojim glasačima. Pa se uvijek bude iz dugog sna i prije izbora živnu. Katkada nažalost koriste teške riječi, katkada čak i bole te riječi koje nisu utemeljene u istini. Dragi Lastane, baš žalosno da i političari ne mogu biti ljudi otvorena srca i uma. Kako bi ovaj svijet i naš Grad bili ljepši kada bi se svi malo više voljeli i kada bi malo više ljubili – istinu.

Lastane, htjedoh ti još nešto reći. Koliko uopće današnjih adolescenata koji ne pohađaju vjeronauk, ide redovito u kazalište, slušaju samo Pink Floyd ili pak klasičnu glazbu, čitaju Ericha Fromma ili Tolstoja, koliko njih sudjeluje u akcijama pomoći siromašnima, koliko njih radi na toleranciji svih vjera, koliko njih cijelo svoje ljeto provodi sa siromašnim pripadnicima drugih naroda, koliko njih baš iskreno i radosno ljubi onog drugog – različitog?

Znamo odgovor Lastane, zar ne?

Istina je ustvari jednostavna. Bez vjeroučitelja bi naša Rijeka bila jedan sasvim tužni grad. Vjeroučitelji daju dimenziju različitosti i najviše doprinose ekumenizmu, toleranciji, promociji volontiranja među svim svojim učenicima. Nažalost, promičemo i domoljublje i naravne vrednote koje očigledno, dragi Lastane, neki ne mogu baš nikako tolerirati.

Da su barem pohađali vjeronauk, a ne marksizam i oni bi bili puno otvorenijeg duha.

Marin Miletić/rijecanin.com/Hrvatsko nebo