Marija Dubravac : U spomen hrvatskim mučenicima spaljenim u Rajšićevoj pekari, u Vukovaru god. 1991. Slava im!

0

Kuća smrti

kuca smrti Vukovar

Usred noći gluhe, crne, staricu ćeš Katu sresti,

Vukovaru kroči, grne, po Bogdanovačkoj cesti.

Krunicu u ruci stišće, na prsim’ joj svetost velja,

Sliku milu, gle, pritišće, krasnog sina branitelja

I tepa mu: ‘‘Slatko moje, od srca mi srca dio,

Jesi l’ žedan, jesi l’ gladan, jesi l’ majku poželio?

Gdje ćeš noćas prespavati, hoće li ti biti hladno,

Hoćeš li me u snu zvati, milo moje čedo jadno?

Osamnaest te godinica majka brižno odgajala,

Bio si mi tek pupoljak Domovina kad je zvala.

Ispratih te s blagoslovom, jer dužnost je roda, sine,

Očuvati barjak stari na braniku djedovine.

Ne kajem se što si oš’o, bez borbe nam nema spasa,

Već brinem se, ne javljaš se; ne šalješ mi pisma, glasa…

Tražit će te tvoja stara, valjda ću te gdjegod naći.

S kraja na kraj Vukovara, u svaki ću kutić zaći.’’

 

Iznad bake lete sove, prkose joj mračne sjene,

Ona ime Božje zove. Naprežući oči snene

Čas posrne, pa ustane; otežaše već koraci.

Umori se pa oda’ne… Drvenoj će gle, pijaci…

Korak desno, korak lijevo, smalaksale noge stare.

Kući nekoj stigla evo, Đorđu Rajšić do pekare

Gdje no jučer Vukovar je mirisao svježim kruhom,

Gdje no Srbin hvalio se da kršćanskim diše duhom,

Da mu Hrvat brat je mio; kruh hrvatski, svetu hranu,

Đorđe Rajšić veličao da ga nema na Balkanu.

Klekla baka pored zida, crnoj zemlji ljubi lice,

Rane duše suzom vida i ponavlja: ‘‘O, zemljice,

Znaš li sudbu o mom sinu, o majčinom suhom zlatu?

Branio je naš Vukovar u krvavom strašnom ratu.

Oj, ne taji, znaš li išta, možeš li me utješiti?

Nemam kuće ni ognjišta, nemam nikog da me štiti.

Gdje li nesta sivi soko, de žalosnoj majci kaži.

Napola mi slijepo oko dio srca svoga traži.

Preklinjem te, Zemljo, reci, istina se mora znati.

Gdje su spomi našoj djeci, gdje ih jugobanda sprati?”

 

Vukovarom usred tmice glas jeknuo iz dubina:

”Tužna majko Hrvatice, znam za sudbu tvojeg sina.

Svjedokom sam nijemim bila, strahota mi cijela znana,

U utrobi mojeg krila istina je upisana.

Pisala ju kob Hrvata nek kroz povijest vječno bdije

Tragedija groznog rata, mučeničke Kroacije.

Užas je to, kćeri draga, strahovito djelo gadno,

Zbog zločina jugovraga puknut će ti srce jadno.”

”Majko, Zemljo, neka puca, istina se mora znati;

Radi sinka srce kuca, rad’ njega ću umirati.”

 

Otpočela zemlja priču – s bola teškog munja sinu

I odnese gorak vapaj do Gospoda u visinu.

‘‘Bilo je to onih dana kad Vukovar u boj trebo,

Kad lešinar sa Balkana na hrvatske ljude vrebo.

Kad no dvanaest sokolova u Borovu smrtno strada

Sbijanskih od orlova; vadili im oči rada,

Pokazali ćud i znanje, Aleksandra krutog sliku –

Mrcvarenje, silovanje, vlastitoga roda diku.

Puška pukla, vatra planu, dom za domom plamen guto,

Koga stiže, or’o-hrišćan uništio, ropstvom sputo.

Svud urnebes, strašni lomi, srbomržnja i osveta,

Reć bi – sudnjeg dana gromi najaviše konac svijeta.

Gledala sam Velepromet i hangare na Ovčari –

Naslušah se bolnog vriska; Srbi, grozni janjičari

Kao ljuti divlji tigri hrvatskom se krvlju prali,

Uživali baš u igri, glave sjekli i bacali.

Ajme, kćeri, što sve vidjeh ne daj Bože više toga.

Neizmjerne bjehu muke naroda nam hrvatskoga.

Držao se naš Vukovar, jurišali moji lavi,

Junak Mile Dedaković bio mi je oslon pravi;

Ime slavnog Blage Zadro čija hrabrost djelo zlati –

U srcima domoljuba nikad neće umirati.

Borila se moja garda, goloruka, ispaćena,

Opkoljena četnicima, na nemilost prepuštena.

Junaka nam samo šaka, u ranama, izgladnjeli,

Sto krvavih dugih dana jugobandi odoljeli.

Vojevahu za rod, za Dom, poštenje im krasi lice,

Gorda glava, pogled bistar, Hrvatine uzdanice.

Gdje no jučer grad je staj’o, ruševina danas bila,

Vukovar nam draga majo srpska rulja uništila.

 

Jednog dana, Bog nek prosti, po Bogdanovačkoj cesti

Srbin tjer’o roblja dosti, izmučenog do besvijesti.

Ti ubogi nesretnici, branitelji rodnog praga,

U lancima i u žici, bjehu žrtve srbovraga.

Dvjesto duša, dvjesto ljudi, ajme što će od njih biti?

Hoće li ih susjed hudi Boga radi požaliti?

Još im pamtim stravne zjene, još me pogled njini boli.

Bi međ’ njima i dječaka. Moljahu za život goli:

–  Striko, striko, pusti mene, šesnaest mi je tek godina.

Nikog nisam uvrijedio… Striko, i ti imaš sina…

”U dvorištu Rajšićevom napadoše janjce, vuci,

I kamen bi proplakao; mjere ne bi njinoj muci.

Pandža željno grkljan hvata, malj i čekić Srbin prima,

Udarcima teškog bata mozak pršt’o Hrvatima.

Sjekira je zvjerski sjekla krv nevina mlazom lila,

Niz ulicu tekla, tekla, u rijeku se pretvorila.

Sred orgija luciferskih urlikale zvijeri pjane:

‘‘Braćo Srbi, svi na ručak! Daj salate, Slobodane!

Đorđe! Simo! Lazo! Gledaj, pečenke će slasne biti.

Peć je vrela, prasce redaj, al’ ćemo se počastiti!

Zenge, hajde, tko će prvi, da ste hrabri, netko reče.

Guraj Zenge u pakao da čujemo kako dreče.”

Nasta užas, jaukanje, preklinjanje, otimanje,

Kroz jauke razliježe se mučitelja hihotanje:

–  Zbogom majko, ženo, djeco! – Do Neba se vrisak čuo,

Glas janjaca vapijao i kroz vatru utihnuo.

Užarenih ispred vrata zadnja žrtva mirno klekla,

Na zlikovca glednu, pljunu, prkosnim mu glasom rekla:

–  Proklinjem te, vraže, vazda, krv hrvatska nek te guši,

Nek  Lucifer, pakla gazda, sudac bude tvojoj duši.

Srpska četa ruknu, vrisnu: ”Daj bre Zengi jezik seci!”

Zadnju žrtvu u peć tisnu… Oj peci se, prase, peci!

”Praštaj majko, moraš znati, taj junak je sin tvoj bio,

Stišćuć križić na grudima, pozdrav ti je uputio.

Izgorjeli nesretnici, izgorjelo meso, kosti.

Nesta ime i prezime, tek pepela bilo dosti.

Željeli su vražji sini nek pepeo zemlja skrije,

Nek ishlapi trag istini, u dubini nek sagnjije.

Usmrtiše roblje golo, mene nisu mogli ubit.

Ja, kraljev’na Tomislava, pepeo ću sveti ljubit.

Mučenici, moji ljudi, branitelji časni, vrli,

Pokoj vječni vama budi, hrvatska vas Zemlja grli.

Nek vam pjeva uspavanku golubica sa Mitnice,

Nek vam slavu Dunav nosi preko brda i ravnice.

Vukovar će uskrsnuti iz krvavog vašeg praha,

Hrvat će ga na grud sviti i čuvati dok je daha.”

 

Zora sviće, budi ševu, sunce bijelom danu teži,

Uz pekaru Rajšićevu stara Kata mrtva leži.

Prepuklo joj bolno srce zarad sudbe dragog sina,

Kom na s’vijesti bje Vukovar, trobojnica, Domovina…

Tu je našla svoj počinak, tu završi vakat grubi,

Gdje prolio krvcu sinak, hladna usna kamen ljubi.

 Rodna gruda, Zemlja mila, dobroj djeci blaga, meka,

U krilo je ženu svila, neka sudnji danak čeka.

 

Kroz noć, a u gluho doba na Bogdanovačkoj cesti,

Kad ustane duh iz groba, staricu ćeš jednu sresti.

Pomrčinom glas joj ječi, k pekari se Rajšić vuče,

Časkom cvili, čas zadreči, zid na kući grebe, tuče

I nabraja: ”Ubojice, spalili ste mojeg sina!

Dabogda vam pokoljenje trla kazna sa visina!

O, pucajte neba gromi, munje šalji ruko sveta,

Pomozi mi osvetiti krv nevinu svog djeteta.

Dokle pravda ne pobijedi duša mi se smirit neće,

Pomozite Božji sveci da u miru snivam veće!”

 

Zalud tražit duši mira, zakon pravdu još ne reče.

Iz pekare Rajšićeve krv Hrvata i sad teče.

Uživaju ubojice, hrvatsko ih sunce grije,

Čemu skrivat oči, lice, čuvaju ih jugo zmije.

Nema pravde… Umrla je kad no Krist na križu mrio,

Kad no Hrvat na Blajburgu zlikovaca žrtva bio;

Kad čovjek zbog kese zlata crnom vragu dušu prod’o,

Kada izrod od Hrvata za crvenom zvijezdom hodo;

Kad Srbina Hrvat hvata, izljubi mu ruke, lice,

Za svojeg ga piše brata, oprašta mu stranputice,

Ubijanje i mučenje, silovanje i zla ljuta,

A pekaru Rajšićevu nek zaborav vječni guta.

Nek izblijedi i Ovčara, Velepromet i hangari,

Strašna sudba Vukovara, nek umire, nek zastari.

Nema pravde… Ko i prije, grijeh će Hrvat prostit rado,

Praštanje mu dušu grije, s dobrote je gin’o, strad’o.

Stara Kata i sad jeca i jecat će do kraj svijeta.

Lutat će joj bolna duša nepravdama razapeta.

 

Rode, dokle život teče, neka vrijeme spom ne briše.

Pamti što no Radić reče: ”U Beograd nikad više!”

I dok jedeš kruh svagdanji ne suzbijaj srca gnjeve,

Spomeni se mučenika iz pekare Rajšićeve.

Eno, i sad kuća smrti stoji gdje je nekad bila,

Duša žene Hrvatice još se nije umirila.

U Vukovar brate pođi, svijeću pali, zemlju ljubi,

Gdje je sveta krvca tekla, nek se znamen ne izgubi.

Nek unuci tvoji znaju što im prošlost djeda piše,

Neka marno ponavljaju – U Beograd nikad više!

 

Marija Dubravac Brisbane/Hrvatsko nebo

 

Facebook komentari

komentara