D. Pejčinović: Prvi preduvjet je da Hrvati definiraju svoje nacionalne ciljeve u BiH

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
Vrijeme:7 min, 9 sec

 

„BIH SHIT“

 

Nakon spektakularnog uhićenja desetorice pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u Posavini, najkraće objašnjenje stanja u susjednoj državi iznio je hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović:

„Uhićenja u Orašju su dio plana da se stvori BiH bez Hrvata.“ (Večernji list, 5.11.)

SARAJEVO, 21.srpnja (FENA) - Predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Dragan Èoviæ, smatra da je temeljni preduvjet za razgovor o spajanju, odnosno istodobnom održavanju opæih i lokalnih izbora u BiH, donošenje novog izbornog zakona. FOTO FENA/ARHIV

Čoviću se često prigovara da je, kao najviši hrvatski dužnosnik, trebao puno više učiniti na zaštiti nepravedno optuženih branitelja, iako se pritom zaboravlja da je i on sam dugo godina bio „predmet“ sudskih istraga i političkih optužnica. No, što bi Čović, HDZ BiH, HNS i ostali legalni i legitimni predstavnici Hrvata u BiH uopće mogli učiniti bez jakog, pouzdanog saveznika? Ne treba valjda nikome dokazivati da Srbi u zaleđu imaju Srbiju i Rusiju, Muslimani se oslanjaju na Tursku i SAD, a Hrvatima ostaju samo „ostaci ostataka“ podrške u Zagrebu i Banjaluci.

Ironično govoreći, Mostar se u Zagrebu može osloniti na haške svjedoke, bošnjačke lobiste i anglo-američke špijune, te potpuno dezorijentiranu, raspadnutu desnicu. Od 2000-te do danas hrvatska vanjska politika svodi se na ispunjavanje domaćih zadaća stranih središta moći, od reda nesklonih Hrvatima u BiH. Bečko „konjušarenje“ dosada se pokazalo pogubnim i za hrv
atski narod  u Hrvatskoj, pa jedva možemo zamisliti koliko je tek štete nanijelo našim sunarodnjacima u protektoratu.

74539_1dodikSretna je okolnost da tamošnji Hrvati ipak imaju jednog, istina nevoljkog, saveznika u Banja Luci, a to je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Koliko god ga mnogi u Hrvatskoj napadali zbog banalnih stvari (npr. nedavnog referenduma), činjenica je da se Dodik jedini učinkovito suprotstavlja sarajevskom centralizmu i njegovim međunarodnim sponzorima, podupirući pritom i nastojanja Hrvata za ostvarivanje ravnopravnosti u Federaciji. Dodiku je jasno da islamizacija države i svođenje Hrvata na obespravljenu nacionalnu manjinu dugoročno uvlači čitavu BiH u nesagledive sukobe s neizvjesnim ishodom, pa se u skladu s time i ponaša.

VIRIBUS UNITIS

SONY DSC

No, u srpskom entitetu postoji i druga struja, predvođena političarima poput Mladena Ivanića (srpskog člana predsjedništva), koja se zalaže za povijesni dogovor s Muslimanima-Bošnjacima o podjeli teritorija, odnosno, kako se to nekad govorilo, „interesnih sfera“, na štetu najmalobrojnijeg naroda. Takva politika u završnici vodi BiH u raspad na dvije države – srpsku i muslimansku, a Hrvatima „velikodušno“ ostavlja jedino zapadnu Hercegovinu, odnosno desetak posto državnog teritorija. Ne samo da bi, u tom slučaju, Posavina i srednja Bosna bile etnički očišćene i zauvijek izgubljene za hrvatski narod, nego se može očekivati da bi srpsko-muslimanska suradnja ugrozila i samu Hrvatsku. Banja Luka i Sarajevo mogli bi zajedničkim snagama staviti pod nadzor čitavu dolinu Neretve  i izaći na more kod Neuma, te tamo dočekati kombiniranu rusko-tursku eskadru.

Zvuči fantastično?

Takvi planovi postojali su i za vrijeme rata, a nisu se ostvarili pukim slučajem. 1993. godine, u jeku hrvatsko-muslimanskih sukoba, srpska strana odlučila je ostati neutralna i pustiti protivnike da se sami međusobno uništavaju. Gledajući iz današnje perspektive Karadžić i Mladić grdno su pogriješili; da su se svrstali na stranu Hrvata, prema navodnim sporazumima iz Graza i Karađorđeva, Armija BiH izgubila bi rat u roku od mjesec dana. Da su napravili suprotno i podržali muslimansku agresiju, Srbi su mogli potpuno uništiti Hrvate u središnjoj Bosni (i njihovim teritorijem namiriti muslimanske apetite), te zatim krenuti u osvajanje Neretve i dubrovačkog zaleđa u savezu s Alijom. Hrvatska bi, u međuvremenu, na poticaj Engleza, dobila sankcije zbog „agresije“ na BiH, ratnih zločina… Srećom za nas, Srbi su ostali pasivni i sporadično pomagali sad jednu, sad drugu stranu, Muslimane u Mostaru, Hrvate u Žepču.

Ono što je 1993. bilo moguće, i danas se ponavlja, uz svesrdnu podršku zagrebačkih dudeka. Nekadašnji ratni ciljevi ostvaruju se tihim etničkim čišćenjem, odnosno diskriminacijom Hrvata na svim razinama. Progoni hrvatskih branitelja od Orašja do Haaga, pljačka hrvatskih županija, pojedinačni slučajevi nasilja koji ostaju nekažnjeni, izborni inženjering, naseljavanje Arapa, stalne prijetnje tzv. međunarodne zajednice (uz časnu iznimku Rusije), sve su to čimbenici koji potiču iseljavanje Hrvata iz BiH i slabljenje njihove ukupne pozicije.

Jalova kuknjava tu ne pomaže, time se problemi ne rješavaju, baš kao ni pričama o euro-atlantskom putu.  Gdje je to NATO donio mir, a europska diplomacija smirila sukobe? Uostalom, zašto bi se Europska Unija uzbuđivala zbog islamizacije Federacije BiH, kad je sama“Đermani“ prošle godine primila mali milijun izbjeglica, pretežno muslimana?!

„Drunkeri“ u Briselu spremno će se uključiti u rješavanje balkanskih sporova tek kad ustanove da i na terenu postoje snage spremne za rješavanje problema (baš kao i Amerikanci uoči „Oluje“). Prvi preduvjet za to je da i sami Hrvati definiraju svoje nacionalne ciljeve u BiH, a u tom pogledu zasada vlada velika pomutnja.

ZABORAVLJENI SARAJEVSKI ZLOČIN

Vratimo se još malo banjalučko-sarajevskoj optužnici protiv Posavljaka. U njoj se, između ostalog, uhićene Hrvate optužuje da su prisilno vodili zarobljene Srbe na kopanje rovova prema neprijatelju. Ukoliko se pokaže da je pritom neki srpski vojnik stradao, to bi se zaista mogli okvalificirati kao ratni zločin. Nažalost, takvih je slučajeva bilo na svim stranama tijekom rata, pa bi neposredno odgovorni za takvu praksu trebali odgovarati neovisno o nacionalnosti.

Ono što najviše zabrinjava hrvatsku stranu je očita nepravda i dvostruki (zapravo, trostruki) standardi koje primjenjuju sudovi i tužiteljstva u BiH.

2036  Uzmimo za primjer ratno Sarajevo. Od početka rata u glavnom gradu BiH djeluje i HVO, sastavljen ne samo od Hrvata nego i od pripadnika svih drugih nacionalnosti. Nakon razbuktavanja hrvatsko-muslimanskog sukoba, Armija BiH odlučuje napasti i razoružati sarajevski HVO, odnosno brigadu Kralj Tvrtko, što se i događa 6. studenoga 1993. Kako bi izbjegli nasilnu mobilizaciju u muslimansku vojsku, manji dio pripadnika HVO-a prelazi preko rijeke Miljacke i predaje se srpskoj strani; od 75 prebjeglih vojnika trojica su poginula u srpskom zatočeništvu, pa bi bio red da se tužiteljstvo BiH raspita i o tom slučaju.

(v. knjigu Slavka Zelića: „HVO u obrani Sarajeva 1992.-1993., str. 132-133)

U isto vrijeme muslimanska vojska, tzv. Armija BiH, prisilno mobilizira zarobljene pripadnike HVO-a u svoje redove i šalje ih u borbu, što je, po svim međunarodnim konvencijama, čisti ratni zločin, puno veći od, primjerice, prisilnog kopanja rovova u Posavini. U redovima ABiH poginulo je, prema Zeliću, 15 zarobljenih pripadnika HVO-a. Posebno je tragičan slučaj Nemanje Trebića (otac Sreten), sudeći po imenu – Srbina po nacionalnosti. Kao zarobljeni pripadnik brigade Kralj Tvrtko i on je poslan u smrt od strane „svojih“ muslimanskih zapovjednika. Budući da je iluzorno očekivati da će Sarajevo (ili Zagreb, ili Haag) išta poduzeti da se ovaj mračni slučaj raščisti, autor ovim putem poziva tužitelje u Banja Luci da istraže sudbinu nesretnog Nemanje i podignu optužnicu protiv odgovornih osoba (umjesto da izmišljaju zločine u Posavini!)

„BIG SHIT“

Što u ovom trenutku može učiniti Hrvatska a da pritom ne dobije tužbu za miješanje u unutarnje stvari susjedne BiH?

21.09.2015., Zagreb - Na Vojno ucilistu dr. Franjo Tudjman odrzana je promocija knjige Ante Guge Oluja koju nismo mogli izbjeci u izdanju Vecernjeg lista. Mate Granic Photo: Davor Visnjic/PIXSELL

Za početak, državni vrh trebao bi pokazati da ozbiljno namjerava pomoći tamošnjim Hrvatima. Predsjednica države mogla bi, u znak dobre volje, otpustiti svog savjetnika Matu Granića i zaposliti nekog kvalificiranijeg za rješavanje problema u susjedstvu, npr. Ivu Lučića ili Ninu Raspudića. Predsjednik vlade mogao bi također iskoristiti priliku za čišćenje državnog aparata od suradnika stranih obavještajnih službi i veleposlanstava. Nema nikakvog razloga da „svi Bajićevi ljudi“ i dalje obnašaju svoje dužnosti kao da se ništa nije dogodilo, a isto vrijedi za one koji su logistički podržavali optužbe o udruženom zločinačkom pothvatu „hrvatske agresije na BiH“.

Već i male personalne promjene bile bi dovoljne da odgovarajuća strana veleposlanstva shvate poruku i obavijeste svoje vlade o kopernikanskom obratu hrvatske politike.

U nastavku priče hrvatska diplomacija morala bi, u skladu s našim ustavom i međunarodnim ugovorima o pristupanju NATO-paktu i Europskoj Uniji, upozoriti diplomate dotičnih zemalja da su uhićeni i diskriminirani Hrvati u BiH u golemoj većini i državljani RH. To saznanje nameće i obvezu brige za njih ne samo Hrvatskoj nego i partnerskim državama.

Zamislimo neku sličnu situaciju u Africi, u kojoj bi žrtve pravosudnog ili nekog drugog iživljavanja bili npr. francuski vojnici i građani. Legija stranaca odmah bi intervenirala i oslobodila zatočenike, a, ukoliko ni to ne bi bilo dovoljno, pomogli bi saveznici iz NATO-a.

Prije nekoliko godina imali smo još složeniji slučaj u Europi, kad su nadobudni belgijski pravnici, vjerojatno podmazani tkozna čijim novcima, pripremili nacrt zakona po kojemu bi američki vojnici mogli biti optuženi za ratne zločine počinjene na Bliskom istoku, te procesuirani na tlu Belgije ukoliko se ondje zateknu.

Pentagon je smjesta reagirao i pustio u javnost nacrt svojih  priprema za hipotetsku vojnu akciju u Belgiji čiji bi cilj bio oslobađanje uhićenih Amerikanaca. Nakon tog upozorenja, belgijska vlada odustala je od svojih planova o „univerzalnoj jurisdikciji“ i vratila se u mišju rupu. Još samo da napomenemo, Belgija je punopravna članica NATO-a, a ne neki, što bi rekao Milanović, „Big shit“!

 Dinko Pejčinović/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Facebooktwitterlinkedinrssyoutube
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

One thought on “D. Pejčinović: Prvi preduvjet je da Hrvati definiraju svoje nacionalne ciljeve u BiH

  1. Nažalost, i ilustracija uz tekst, BiH karte, pogriješna je i ne bi je trebalo nikako ni popularizirati, a ni navikavati se na nju! Posebice je neprihvatljivo omogućavanje koridora Srbija – RS.

    Privitci:
    1. Popis 1981.
    https://uploads.disquscdn.com/images/da100b55fa87e60a071dbc2e1f7aff5fa007b8d2c710133bee322d8ebfda69b8.jpg https://uploads.disquscdn.com/images/6538aaed225986b17be6a866dacd8494efe65281190b403bd2c46ccb6d74ffc2.jpg
    2. Vance / Owen 1993.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.