I. Šojat: Nepodnošljiva lakoća nemira

Krv iz Hude jame viče i poziva na pravo na pravdu, a istina je jedina pravda i jedino tlo iz kojega može izrasti istinski mir

Najgore kletve gotovo poslovično odnose se na nemoćne i nemoć, na one koji se više ne mogu braniti, odnosno na one koji još nisu stasali za obranu. Uz kletve vezane uz djecu, onu postojeću ili onu koja je još u sjemenu, najgore kletve vežu se uz pokojnike. Baš kao i najstrašnije surovosti. Bilo da je riječ o doslovno umrlome ili onome koji je umro politički, odnosno ostao bez moći koja ga je nekoć štitila poput energetskoga štita. Jer moći i moćnih paradoksalno se najviše boje najbrojniji, oni o kojima opstojnost moćnih i ovisi. Jer moć i strah temelje na morbidnome zakonu spojenih posuda, zakonu koji nalaže da se strahom i brigom za vlastitu opstojnost zaraženih pojedinaca koji u većini zapravo predstavljaju moć koja same sebe nije svjesna sklanjaju pred moći koje ne bi ni bilo da nije straha. Strah većine uvijek iščezava kad iščezne i moć pojedinca ili skupine koja im ga je ulijevala. Kako bi se sa strahopoštovanjem priklonili novom epicentru moći. To priklanjanje valja i simbolički prikazati gotovo epifanijski – u svrhu dokazivanja prisutnosti u sjeni što ju na zemlju baca novo „božanstvo“. A to se najbolje čini krvoločno, jer tako je najdojmljivije, neporecivo.

Primjeri su brojni. Nakon biblijskih i grčko-mitoloških, novovjeko, tu je „prispodoba“ o Mussoliniju kojega talijanskipartizani uhićuju na jezeru Como u pokušaju bijega u Švicarsku, 28. travnja 1945. Njega i njegovu Claru pogubili su na licu mjesta, a njihova tijela poslali u Milano gdje su ih nekoć krotki naglavce izvjesili na središnjemu trgu kao svinjske polutke.

Slična je sudbina pogodila 2011. i Gadafija koji je na čelo Libije diktatorskom čizmom zasjeo nakon „beskrvnoga“ vojnog udara, 1969., udružen u silu savezništva s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Idila planetarne ravnoteže sila potrajala bi do Gadafijeve prirodne smrti da je spomenuti imao dovoljno „mudrosti“ biti skrušen. Jer skrušenost je majka svake idile sa silom poduprtom oružjem i financijama. Gadafijeva „neposlušnost“ bila je povodom inscenacije famoznoga Arapskog proljeća u kojemu su tek malobrojni vidjeli ingenioznu dramatizaciju s potpisom Velikog Brata. Većina se iz sigurnosti drugoga kontinenta poznatijega kao Majčica Europa radovala „bujici slobode“ koja je strašnoga diktatora zatukla kao živinče. Uz tehnološku podršku mobitela koji cijeli svijet u sekundi pretvaraju u golemi središnji trg za vješanje poraženoga silnika. Za javno izražavanje privrženosti novome gospodaru. Do pada istoga i dolaska novoga.

Hrvati su „zaslužili kaznu“

Pobjednici pobjeđuju. Do temelja. Zatiru moguće buduće „kvislinško“ sjeme pobune. U tome je smislu čak u nekuruku moguće shvatiti potez Titovih partizana koji na licu mjesta, prvo na bleiburškome polju, kao snoplje kose pripadnike poražene vojske, te se ne obaziru na činjenicu da među tom, najvećim dijelom razoružanom vojskom ima i žena, staraca i djece. Činjenicom da neprijatelj koji je pao, no još uvijek puže, što znači da može ponovno ustati i krvoločno napasti, mogu se nakon traume ratnoga stanja opravdati i one jame i rudarska okna iz kojih i danas izvlačimo sedamdeset godina zatajivane kosture. Jer: postoji učinak ljudski posljedično objašnjiv ogromnom traumom što je kolokvijalno nazivamo ratom ili tiranijom. Onako kako nam je nekako ljudski shvatljiv onaj Rumunj koji je na Božić 1989. rafalom pokosio svrgnutoga diktatora Ceauşescua i ženu mu Elenu.

Nešto je manje shvatljivo bacanje ranjenika, pripadnika mrske neprijateljske vojske kroz prozore bolnice u, primjerice, zagrebačkoj Vlaškoj ulici, njihovo odvoženje do, primjerice, Jazovke. Jednako je tako afektom manje moguće objasniti djecu, starce i žene njemačke nacionalnosti koji su umirali po partizanskim logorima za  omražene u , recimo, Valpovu ili Krndiji, višemjesečne putove koje smo prozvali križnima, sve one koje je noć progutala strijeljanjem prije izricanja presude, one kutije u koje su Zagrepčani tjedan dana u lipnju 1945. mogli anonimno ubacivati imena fašista i izdajnika koji, dakako, nisu ni morali biti fašisti i izdajnici, nego jednostavno nekome mrski iz nekoga plitkog, ljudskog i osobnoga razloga.

Afekt je sjajna stvar za opravdavanje košnje koja djeluje gotovo pastoralno kad je riječ o odrubljivanju glava ljudima koji su titulom fašista odjednom izgubili pravo biti ljudi. No, afekt paradigmatski nije dovoljno djelotvoran tijekom dugih vremenskih razdoblja. Nužno je osmisliti drugi adut kojim će se unedogled opravdavati sustav dvostrukih mjerila. U tom smislu Jasenovac je monumentalan, savršeni adut koji dopušta čak i opstanak tako često izricane ispraznice: „U Hudoj jami možda ima nevinih, no u Jasenovcu su pobijeni isključivo nevini.“ Možda i isključivo – mitološki sraz neupitne istine i mogućnosti pogreške. Zato zasigurno Jasenovac kao strašna mrlja na licu hrvatske povijesti uvijek pobjeđuje, pobija čak i Vukovar, Škabrnju, Voćin. Naime, na Jasenovcu izgrađena teza kako su Hrvati genocidan narod (koliko god se ispričavali i kajali zbog Jasenovca) objašnjava i opravdava svakoga nasilno „proizvedenoga“ mrtvaca na hrvatskoj strani. Hrvati su zbog Jasenovca u doživotnoj kazni, a svaki njihov pokušaj državotvornosti doživljava se kao pokušaj reanimacije strašne, totalitarističke i kvislinške tvorevine iz četrdesetih godina prošloga stoljeća. Svako dijete usmrćeno artiljerijskim projektilom u Vukovaru, Slavonskome Brodu ili Dubrovniku može se objasniti božanskom ili povijesnom kaznom za grijehe otaca. Balvani na cesti devedesetih prošloga stoljeća po toj su logici refleksna reakcija na zlo počinjeno gotovo sedamdeset godina ranije, baš kao i pokolj u Lovasu, palež u Ćelijama, mučenja po kninskim zatvorima, vukovarska silovanja. Hrvati su, dakle, zločinačkim djelovanjem „zaslužili“ kaznu da ih se razmatra služeći se dvostrukim aršinom. Poslije Vukovara ili Pokupskoga, Hrvati nisu imali prava na afekt, nego su morali dokazivati miroljubivost. I pribranost, te onima protiv kojih su ratovali, koji su im gradove zasipali projektilima iz svih topničkih oruđa, protjerivali ih i satirali, morali omogućiti suživot. Čak i ako ovi i dalje ustraju na „staroj“ dijalektici, ako sustavno miniraju svaki pokušaj dijaloga i iznošenja svih, baš svih istina na svjetlost dana. Čak i ako ovi reviziju do sada ideološki itekako obojane povijesti nazivaju revanšizmom i rastućom fašizacijom.

Lekovićevi prepiljeni vijci nakon 300 km vožnje

Napetost je stanje koje uvijek nužno dovodi do pucanja. Dijalog je jedino rješenje za alarmantno stanje opipljivebipolarnosti. Dobro to znaju oni koji sustavno inzistiraju na tome da neki ljudi nisu ljudi, koji sustavno larmaju kad god se dogodi neki pokušaj izjednačivanja prava na dostojanstvo u smrti, prava na pravdu. Primjer tomu je Vesna Teršelić koja se otišla pokloniti zemnim ostatcima onih koji su dušu ispustili zazidani u Hudoj jami, čiji su dolazak u spomen-park Dobrava u Teznome huškački napali i oni s lijeva i oni s desna. Jer: nepomirljivost je sjajno stanje za sve koji bez njega ne bi mogli preživjeti ni financijski, ni medijski. Poput hrvatskoj javnosti gotovo savršeno anonimnoga Lekovića, predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva koji baš na dan pokopa zemnih ostataka žrtava iz Hude jame u javnost izlazi sa „skandaloznom“ viješću da su ga pripadnici „fašističkih hrvatskih snaga“ pokušali ubiti prepilivši vijke na jednome od kotača njegova automobila, te nas tako uvodi u novo doba. Doba kad je nakon tristo prijeđenih kilometara u sabotiranu vozilu moguće na autocesti pronaći vijke te kad postaje jasno kako nacionalizmom maskirane mafije s ovih prostora prelaze na suptilnije načine pogubljenja istinoljubaca. Naime, iste su se te mafije do Lekovića koristile metkom, eksplozivom ili bejzbol palicama.

Bez smrti (čak i ako je riječ o njezinoj inačici sročenoj u prijetnju), dakle, nema ni života. Osobito metaforički. Teško je to, doduše, objasniti, primjerice, vukovarskim majkama koje još ne znaju gdje su im pogubljenu djecu odbacili kao vreće s gnojivom, kojima nikada ne će moći biti jasno kako u nekim slučajevima braniti svoje, znači biti fašist. Teško je objasniti djevojačku kosu iz okna rudnika zazidanoga za polaganu i bolnu smrt. Neki vele kako valja zaboraviti prošlost i nahrupiti u budućnost. Neki koji ne znaju kako je to ne znati gdje zapaliti lampaš na Dušni dan ili šutjeti pola stoljeća. Neki koji među mrtvima kojima se služe za ideološki badminton nemaju nikoga svog. Ima ih i koji tvrde kako je šutnja zlato. Kao da krv iz zemlje ne viče i ne poziva na pravo, na pravdu. Istina je jedina pravda, jedino tlo iz kojega može izrasti istinski mir što ga ne mora palicom čuvati nijedna država policajac. Ne zato da bi se pokrenula neka nova odmazda, nego kako bi se ovaj zapravo maleni komad Zemlje konačno oslobodio napadno retuširane crno-bijele slike povijesti nastanjene isključivo pravednima i isključivo zlima. Jer zlo nije posjed samo jedne nacije, nego je plod pojedinačnih odluka: pristajanja uza nj, prešućivanja ili ustanka protiv njega.

Ivana Šojat/Hrvatski tjednik/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo