Mila Marušić : Zašto je manje zapravo više?

Koliko god se politikantski po medijima kalkulira tko će biti novi ministri i državni tajnici u novoj Vladi, opći je dojam da to više postaje stvar „Red carpeta“ i medijskog žutila nego izbornog pobjednika.

Ipak, jedno Ministarstvo, s punim pravom, izaziva najviše pozornosti. Nije u Repubici Hrvatskoj kultura bitna, upravo suprotno: kultura je samo nadgradnja, odnosno ukras ili nužno zlo solidno neobrazovanim osobama prerušenim u političare i prava tlaka u njihovom javnom nastupu.

Slično je i s narodom; glasači slušaju Severinu, Lepu Brenu, Acu Lukasa, Željka Joksimovića, Halida Bešlića, Stavrosa i slične estradne zabavljače. Zato nije kultura nekakvo čvorište hrvatske budućnosti, nego lakmus papir svjetonazora, duhovno stanje nacije te u dobroj mjeri – politička dijagnoza. Možda je apsurdno da Ministarstvu u koje su uprte oči javnosti pripada najmanji postotak državnog proračuna, mizernih ispod 0,5%, ali je istodobno kultura najbolji pokazatelj što sve hrvatske Vlade od oslobođena 1991. godine do danas misle o hrvatskoj kulturi.

Da je pobijedio SDP, sve bi bilo jasno i bez dvojbi: Agitprop bi nastavio sa svojim projektom ispiranja mozgova, kako to radi od 1945. godine, i s kulturom bi se i dalje „potkusurivale“ kadrovske križaljke, ustupci, koalicijski dogovori i obilno sufinancirali podobnici jugoslavenske komunističke nomenklature, njihovi jugonostagičarski i antihrvatski projekti.

Međutim HDZ je ponovno pobijedio na izborima i pripalo mu je Ministarstvo kulture. I tek sada kultura opet postaje važna, upravo ključna čak i sa slabašnih 0,47% udjela u državnom proračunu. Od Mistarstva kulture se očekuje da se Republiku Hrvatsku oslobodi agitpropovske agitacije i propagande, takvih ljudi i institucija, tzv. lijevih intelektualaca agitpropovskih plaćenika, i potkreše moć komunističkih kula zla poput Filozofskog fakulteta u Zagrebu (i Rijeci, naravno), Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, HRT-a, antihrvatskih nevladinih organizacija i sličnih organizacija za ljudska prava – koji su sve vrijeme Domovinskog rata i do danas radili na društvenoj i političkoj diskreditaciji hrvatskog naroda i samostalne i suverene Republike Hrvatske.

Od ove se Vlade očekuje upravo ono što je ministar Zlatko Hasanbegović započeo. Tako da će nam Ministarstvo kulture već u prvim danima vlade Andreja Plenkovića otkriti što se krije pod novom HDZ-ovom parolom „ političkog centra i hrvatskog pomirenja“ i ostalih političkih floskula?

Kroz kulturu, tj. proračunsko financiranje određenih filmskih, kazališnih i nakladničkih projekata – da ne spominjem elektronske medije, televiziju i portale – najbolje se očitava i oblikuje svjetonazor te dugoročna politička opcija stranke na vlasti. I tu nema muljanja. Otvaranjem (ili daljnjim skrivanjem) komunističkih arhiva može se odrediti koliko je Hrvatska napredovala u demokraciji i emancipirala od komunističke ideologije; koliko se, i je li se uopće oslobodila recidiva samoupravnog socijalizma te koliko doista radi na izgradnji građanskog društva oslobođenog komunističke ideologije i njegovog represivnog aparata.

Od svjetonazora se ne živi, ali se sa svjetonazorom nužno živi; on je okvir društva i svake nacije. Svjetonazor je pretpostavka i prepoznatljivost jednog društva, naroda, nacije i civilizacije. Agitpropovske floskule „dosta nam je ustaša i partizana, govorimo o gospodarstvu“ samo je mazanje očiju naivnima i pokušaj da društvom zavlada potpuni zaborav na poslijeratni genocid nad Hrvatima i jugoslavenski državni teror, a sve da bi se hrvatska budućnost nastavila graditi na komitetskim lažima i predrasudama. Ako je Titova Jugoslavija nastala na kosturima likvidiranih Hrvata u poraću, zar nije dužnost hrvatske države otkriti svom narodu i svijetu taj strašni genocid i svoju državu graditi na istini – kakva god ona bila.

O kojem to gospodarskom preokretu i velikim planovima govorimo?

Hrvati u najvećoj mjeri nisu poduzetnici i nastavit će sezonski konobariti po jadranskoj obali. Jednako će kao i svoji pradjedovi, djedovi i očevi nastaviti emigrirati trbuhom za kruhom. I to oni najbolji u tehničkim znanostima. O hrvatskim filozofima i pravnicima nismo čuli da su postizali bilo kakve uspjehe u inozemstvu ili da ih bilo tko u inozemstvima treba. Ili možda u novim gospodarskim planovima nova Vlada namjerava Hrvatsku pretvoriti u vodeću silu u izradi satova, konkurenciju Švicarskoj(?); zimmer frei ugostitelje novim gospodarskim planom pretvoriti u stručnjake za polimere i nanotehnologiju(?); šefove recepcija u šefove NASA-inog svemirskog programa; a krčmare i slastičare prekvalificirati u uspješne burzovne mešetare(?); hrvatska brodogradilišta na državnoj dotaciji pretvoriti u profitabilnu vojnu industriju…? Zar će Kurikularna reforma, tko god je sproveo, gurnuti hrvatska sveučilišta i fakultete među prvih sto u svijetu, ili će smanjiti broj virtualnih hrvatskih srednjoškolskih odlikaša, a samoupravljačke učiteljice pretvoriti u učiteljice koje će nove naraštaje pripremiti za tehnološku budućnost?

Hoće li Ministarstvo turizma potpisati samoupravni sporazum sa Svevišnjim da osigura sunčanu ljetnu sezonu bez kiše, a Ministarstvo poljoprivrede sličan samoupravni sporazum da Bog osigura kišu baš tamo i kad zatreba, a onda prionuti na intenzivnu sadnju konoplje kao u Brozova vremena kad je tadašnja Jugoslavija proizvodila više konoplje od Indije, više maka od „Zlatnog trokuta“ Jugoistočne Azije, a za procesuiranje „okice“ u heroin bio zadužen Alkaloid Skopje? Ministarstvo zdravlja će valjda konačno shvatiti da je Hrvatska predijagnosticirana pa će najredovitijim zgubidanima po bolničkim čekaonicama i velikim kućnim tezauratorima medikamenata uskratiti zdrastvenu pomoć, a s dobavljačima lijekova iskreno porazgovarati o svojim potrebama i enorminim dugovanjima, pa će se liječnici u ime javne dobrobiti odreći svog djela provizije? Ili će se bilo tko u Plenkovićevoj odlučiti dirati u osinje gnijezdo zvano pravosuđe, izaći na kraj s profiterima koji se kriju pod zanimanjem odvjetnik?

Ministartvo obrane toliko je naslonjeno na NATO, da je njegova suverenost određena ugovorom Hrvatske i NATO-a i tu nema solo izleta u bilo kakvu pustolovinu. Naime bilo je takvih izleta i nije dobro završilo, sjetimo se Ante Kotromanovića i njegova pokušaja rasprodaje vojnih objekata na jadranskoj obali. MUP je dio europskog policijskog sustava u svojim normama i postupcima. Ministarstvo vanjskih poslova na isti je način naslonjeno na EU i NATO i tu nema soliranja i soliranja, da se ne spominje koliko kadrovskog viška ima u tom ministarstvu.

Nakon 1991. godine, sve je ostalo na razini samoupravnog socijalizma, baš kako su Mika Tripalo i Savka Dabčević snatrili komunističku samoupravnu Hrvatsku unutar jugoslavenske (kon)federacije. Hrvatska svoju tranziciju još nije ni započela.

Promjene i tranzicija započeti su samo u Ministarstvu kulture, dok je ministar bio Zlatko Hasanbegović, i zato je to ogledno ministarstvo svim ministarstavima – nova matrica ponašanja i političkog stava oslobođenog komunističke zaraze. Jer promjene tamo započete trebale bi se proširiti na sva ministarstva pa u hrvatskom gospodarstvu. YUTA i ona prvobitna Markovićeva privatizacija ne bi određivali strukturu vlasništva hrvatskog gospodarstva. Isto tako ni MUP (i Državno odvjetništvo) ne bi mogli održati neokomunistički svjetonazor i prestali bi biti čuvari „tekovina NOB-a“, „bratstva i jedinstva“. Ministarstvo vanjskih poslova bi konačno shvatilo da više nema Pokreta nesvrstanih, podupiranja palestinskog terorizma ili ruskih (čitaj sovjetskih) operacija po svijetu, nego da smo ista politička obitelj sa svim članicama EU, NATO-a i Izraelom te zajedno radimo sukladno s (vanjskom) politikom slobodnog svijeta.

Ministarstvo kulture otkriva je li Plenkovićev „desni centar“ zapravo dio Milanovićeva programa, s tom razlikom što je Zoran Milanović to zvao „lijevim centrom“

Otvaranje svih državnih arhiva povjesničarima i zainteresiranima treba biti tek znakom istinskih promjena, a onda tek slijedi prionuti uz kanone građanskog demokratskog društva, prije svega prava promocija kriterija izvrsnosti za sve što se tiče države i njezinog funkcioniranja.

Može li se Andrej Plenković, koji je u predizborno vrijeme govorio o HDZ-u kao demokršćanskoj stranci, riješiti ostatka Manolić-Mesićevih struktura unutar HDZ-a koje zagovaraju “narodnjački HDZ ljevice, centra i desnice” vidjet ćemo već nakon formiranja nove vlade. Ono što smo vidjeli na konstituirajućoj sjednici Hrvatskog sabora mnoge podsjeća na scenarij već viđen sa “uvijek nasmijanim i dopadljivim” Ivom Sanaderom, najvećom hrvatskom političkom katastrofom usporedivom jedino sa vladavinom Zorana Milanovića ili srpsko-srbijanskom agresijom na Republiku Hrvatsku?

Mila Marušić/HrSvijet .net /http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo